Odluka o racionalizaciji odjeće u Velikoj Britaniji stupila je na snagu 1. juna 1941. godine, čime je količina nove odjeće koju su ljudi mogli kupiti bila ograničena sve do 1949. godine (četiri godine nakon rata). Uprkos racionalizaciji, trgovci odjeće u ratnom periodu nastojali su ne samo da zadrže mušterije, već i da prošire bazu kupaca čime su pokazali da moda nije stala sa ratom.
Piše: Anja Zulić
Pored racionalizacije hrane, Drugi svjetski rat obilježila je i racionalizacija odjeće. Tako je britanska vlada morala smanjiti proizvodnju i potrošnju civilne odjeće kako bi zaštitila sirovine, te oslobodila radnike i fabričke prostore za ratnu proizvodnju.
Britanska „High Street“ koja je predstavljala središte trgovina, prilagođena je kao odgovor na ratne uslove, sa čime je došlo i do promjena u maloprodajnim lancima. Vlada je ograničila masovnu proizvodnju modnih komada uvođenjem „Šeme komunalne odjeće“ 1942. godine. Ljudi su imali kupone koje su mijenjali za odjeću. Svaki komad odjeće, u zavisnosti koliko materijala i rada je uloženo u njegovu izradu, vrijedio je određen broj poena. Tako je za haljinu bilo potrebno izdvojiti 11 poena, dva za čarape, osam za mušku košulju ili hlače. Svaka odrasla osoba na početku je dobila 66 poena za godinu dana, ali kako je rat napredovao taj iznos se smanjivao. Uprkos ograničenjima, rat i štednja nisu ugušili kreativnost i modne trendove u Britaniji.
Kampanja „Make Do and Mend“ pokrenuta je sa ciljem da se ljudi nauče brinuti o svojoj odjeći, kako bi ona trajala duže. Posteri i leci sadržavali su uputstva kako sačuvati vunu od moljaca, kako njegovati obuću i različite dostupne tkanine. Poseban dio odnosio se na podsticanje prepravki odjeće i kreiranja sopstvene. Tako je u u periodu racionalizacije, indivudalni stil procvjetao. Žene su naučile koristiti različite stvari koje bi našle u domaćinstvu za izradu odjeće i ukrašavanje. Tokom rata društveni stavovi nisu bili naklonjeni tome da žene nose previše upadljivu odjeću, ali nije se moglo ni dopustiti da standardi padnu nisko. Postojala je zabrinutost da nezainteresovanost za vlastiti izgled može biti znak niskog morala i štetno uticati na ratne napore. Zbog toga se kozmetika proizvodila i tokom rata i nikada nije bila racionalizirana, ali je bila veoma skupa. Zbog otežavajućih okolnosti, ženama je postalo još važnije kako izgledaju, nego što je to bilo prije rata. Veliki trud ulagale su u svoj izgled, a pored odjeće na različite načine održavale su svoje frizure i šminkale se. Tako su sok od cvekle koristile za bojenje usana, a kremu za obuću kao maskaru.
Bilo je važno da civilna odjeća bude praktična koliko i elegantna. Proizvođači odjeće i aksesoara ubrzo su uvidjeli komercijalni potencijal u jednoj od ratnih prijetnji. U Britaniji je nakon izbijanja rata 1939. godine od straha zbog potencijalne prijetnje plinskog ratovanja distribuisano više od 40 miliona respiratora. Od ljudi se tražilo da radi vlastite sigurnosti uz sebe imaju plinske maske, pa su dizajneri došli na ideju da kreiraju elegantne torbice sa posebnim otvorom za plinske maske.
Pariz je kolijevka mode, a kao i u Britaniji, građanke su pronašle svoj način borbe protiv okupatora koji je naravno uključivao modu. I dok je i u Francuskoj odjeća bila racionalizovana, fini materijali jako teški za pronaći, Parižanke su šetale ulicama pored Nijemaca u svojim najljepšim i najelegantnijim haljinama. Vanjski izgled je postao dio iskazivanja ličnog i nacionalnog ponosa. Za mnoge žene upravo je to bio najveći otpor i prkos koji su mogle pokazati. Često su nosile na glavi ukrase od cvijeća, čak i slame, i tako rasplamsavale želju za životom i otporom.
Nakon objavljivanja rata, magazini za žene odigrali su veliku ulogu u očuvanju modnih standarda. Pozivali su žene da ostanu sređene i budu onakve kakve su bile kada su ispraćale svoje vojnike (jer oni ih pamte lijepe i sređene), te pisali kako Nijemci mogu da vode zemlju, ali da ne mogu da unište ponos i osjećaj superiornosti u modi koji pripada Parizu.
Časopisi su pronalazili način da izlaze tokom rata, uprkos nestašici papira i bili su veoma popularni. U njima su žene pronalazile savjete kako prilagoditi postojeće predmete, ili sašiti haljinu od nekoliko različitih tkanina – koja na kraju možda i nije tako lijepa, ali se smatrala modernom u tom vremenu i okolnostima. Cipele su pravljene od drveta, a ukrašavane su dostupnim materijalima kako bi bile šik. U procesu odijevanja, možda je najveći problem bio pronalazak jeftinijih svilenih čarapa (čija je cijena tokom rata skočila i na 300 franaka na crnom tržištu), a koje su igrale veliku ulogu u životu Parižanki, jer se smatralo „nedamski“ vidjeti ih bez njih.
Kao i u Velikoj Britaniji, tako i u Francuskoj tokom Drugog svjetskog rata moda je bila pitanje preovladavanja nestašice i svega čega su ljudi bili lišeni zbog rata, a pokazala se kao dobar odgovor i istrajan cilj u kojem su žene odlučno uprkos svemu uspjele sačuvati stil i elegantnost i ne dopustiti neprijatelju da im to oduzme.