„Dok sam izrađivao nadgrobne spomenike u selu, došao je jedan komšija da podigne spomenik ocu i majci, koji su umrli. Nema novca, u veoma teškoj socijalnoj situaciji je i posuđuje od drugog komšije 10.000 maraka da bi podigao spomenik, dok njegove dijete nema pernice, nema knjige za škole, nema sendvič u školi. To dijete direktno postaje žrtva spomenika bake i djeda. Ovo je samo jedan primjer kako mi danas zbog spomenika koji se podižu postajemo žrtve djedova i baba u ovom trenutku.“
Piše: Fedor Marjanović
Ovim primjerom iz života Mladen Miljanović ilustruje jednu od poruka svoje posljednje izložbe Aperta fenestra, koja je u septembru ove godine bila izložena u Kamenoj kući u Banjaluci. Osim što je dobio mnoge nagrade i što su njegova djela izlagana po cijelom svijetu, na rad Mladena Miljanovića su uticali njegovo vojno iskustvo i rad na nadgrobnim spomenicima. Pored Aperta fenestra, u 2019. godini imao je izložbu Didaktički zid u Bihaću. U razgovoru za eTrafiku umjetnik je govorio o pomenutim izložbama i o tome šta one govore o današnjem društvu.
Vaša izložba Aperta fenestra neobična je zbog toga što se sama instalacija ne posmatra iz unutrašnjosti muzeja, nego izvana, kroz prozor. Šta se postiže tom promjenom perspektive?
Prije svega, radi se o jednoj inverznoj perspektivi, ideji da se posmatrači doslovno izbace iz prostora galerije, što naglašava ograničenost pristupa prostoru bivanja. U prostoru izložbe borave i publika i djelo zajedno. U ovom slučaju publici je boravak onemogućen unutar prostora, jer ga sam rad zauzima, ali time im je dato da posmatraju rad izvan same zgrade. Ograničenost je veoma naglašena tom izmještenošću.
Vaša instalacija predstavlja maketu kamenog grada. Zapravo, veliki dio Vašeg opusa obilježen je kamen kao važnim motivom i materijalom. Kakav je ovaj kameni grad koji mi vidimo?
Ovaj rad je jedna utopija, za koju se nadam da se neće nikada realizovati. On naglašava šta naše društvo može postati, ako krene u smjeru monumentalizacije i pripisivanja primarnosti spomenicima i istorizaciji u odnosu na kulturu življenja. On pokazuje šta će se desiti ako naša kultura postane kultura komemoracije u odnosu na kulturu življenja. To je direktna kritika komemorativnog aspekta koji je veoma dominantan u našem društvu posljednjih desetak godina, jer se kroz umjetničke prakse i projekte te vrste bilježi, mijenja ili na određen način piše istorija. Određenim ideološkim diskursima takva vrsta manipulacije kroz spomenike odgovara, a mi nikako da dođemo do te tačke da shvatimo da takva vrsta djelovanja generiše društvo kao žrtvu danas i ovdje. Postajemo taoci prošlosti i istorije.
Osim toga, neko vrijeme ste izrađivali nadgrobne spomenike. Da li to kamenje na neki način predstavlja nadgrobni spomenik?
U radu forma grada je forma polisa, neke društvene zajednice. Kao anticipacija moguće budućnosti govori o jednom gradu kao spomeniku unutar kojeg nema života. Ekvivalent tome u stvarnosti je groblje. Vrlo otvoreno i vrlo direktno. Tek tad kada nam se pred očima pojavi takva slika mi shvatamo brutalnost nečega, a neminovno je da se ne mogu kamena kao materijala riješiti. Nakon služenja vojnog roka, a prije upisa na Akademiju, godinu dana sam bio u radnji koja je proizvodila nadgrobne spomenike. Tu sam crtao hiperrealne portrete na granitu i uklesavao slova na spomenike. To se sve dešavalo u selo Osiječani, u kojem sam odrastao. Tu je postojala kletva: „Dabogda ti Mladen radio portret!“ To je značilo da si gotov. U nekom prenesenom smislu, ja nisam od te ideje ni odustao. Čak i to što se danas bavim kamenom je neka vrsta kletve, da postoji jedna nužnost promjene diskursa u nekim oblastima. Ja direktno upućujem na nužnost promjene diskursa u kulturi.
Izložba se sastoji iz tri dijela, same instalacije Aperta fenestra, kratkog filma Skica za spomenik od 20 minuta i videa Vašeg performansa Spomenik žrtvama spomenika od 20 minuta. Kako se ta tri rada povezuju?
Aperta fenestra je princip izvrnute čarape. Publika je izbačena vani, rad je u centru prostora u kojem je publika trebalo da boravi.
Ako se u radu Aperta fenestra kritikuju spomenici kao pasivni objekti koji ne doprinose kvalitetu življenja čovjeka danas, u radu Skica za spomenik od 20 minuta sam ponudio alternativu kako bismo mogli da anticipiramo spomeničku kulturu. U kontekstu toga da spomenik nije nešto što treba da traje vječno, da spomenike treba posmatra u određenom periodu. Zato u tom videu na hrpi obradnog kamenja, u fabrici koja se bavi obradom kamenja sjede ljudi koji su invalidi rata ili su indirektno žrtve mina. Oni kao ljudi sa određenim onesposobljenjem borave tih 20 minuta na toj hrpi kamenja i ništa se ne dešava. Zapravo, to vrijeme od 20 minuta je moje viđenje mogućnosti shvatanja spomenika u vremenu, ne kao forme egzaktne, kamena koji je postavljen u nekom parku, nego kao živog čovjeka koji provodi vrijeme negdje. Zašto spomenik ne bi mogao mjesto na kojem će se ljudi sunčati? Zašto spomenik ne bi bio mjesto na kojem će doći neko da zapali roštilj? Zašto moramo posmatrati spomenike kao objekte od kojih smo ditancirani i unutar kojih ne participiramo?
Treći rad sublimira sve ovo o čemu smo pričali. To je performans pod nazivom Spomenik žrtvama spomenika. Iz patosa spomenika mi ne možemo da posmatramo da i spomenik, koji je najčešće posvećen nekim žrtvama, najčešće iz prošlosti, ne generiše žrtve sada. Mi spomenik doživljavamo upravo na taj simbolički, emotivan način. Njegov podtekst je: „Kad me vidiš plači!“ Taj performans u kojem ja simbolično podižem granitnu ploču na kojoj piše: „Spomenik žrtvama spomenika“, jeste jedna ideja da mi promislimo da li smo mi u isto vrijeme žrtva tih besmislenih spomenika, koji su politička razračunavanja. Danas su spomenici ideološki i politički manipulisani i najčešće služe da se razračunavaju sa nekim drugim spomenicima koje je neko drugi postavio. U isto vrijeme mi smo žrtve tih političkih razračunavanja posredstvom spomenika.
Osvrnuo bih se na Vašu izložbu u Bihaću, Didaktički zid. Ona je specifična, jer je pravljena baš za lokalitet u kojem je postavljena, jer Bihać jeste centar izbjegličke krize u Bosni i Hercegovini. Najjednostavnije pitanje koje mogu da postavim je šta možemo da naučimo od zida.
Sam naziv je apsurdan. On radi sam protiv sebe. Zid je obično nešto što razgraničava ili ograničava. U ovom radu sam htio da pokušam mapirati prostor zida kao mogućeg edukativnog prostora i on u nazivu otkriva svoju suštinu. Didaktički zid znači da je to jedna vrsta objekta koja pokušava da nas nauči nečemu. Taj projekat je rađen kao određeni site specific, konkretno za određeno mjesto. Sama izložba i rad su tu zbog priručnika. U ovom slučaju taj objekat kao rad postoji zbog priručnika. Inače priručnik postoji zbog rada, a ovdje je obrnuto. Ja sam u njemu svoje vojno znanje koje sam stekao u Školi rezervnih oficira transfrormisao u civilno znanje, kako da obični ljudi koji idu u planinarenje i migranti mogu da ga iskoriste da prođu razne prirodne i vještačke barijere, kako da što lakše daju prvu pomoć, kako da prežive i orijentišu se u prirodi samo pomoću prirodnih objekata i kako da na određene načine prevaziđu sve militantnije barijere koje im se postavljaju na putu kojim se kreću.
Moram da kažem da je to jedan od najangažovanijih projekata koji sam uradio u posljednjih nekoliko godina. Drago mi je što nije završio nakon izložbe u Bihaću. Odmah potom je prenesen u Narodni muzej Crne Gore na Cetinju, gdje je bio do prije tri dana i sada je u Mariboru gdje će biti dio izložbe Tense Present. S druge strane, bitno je što se za svaku od tih izložbi doštampava broj priručnika koji se distribuira u centre u kojima su migrantima potrebni. To je najbitnije za taj projekat.
Do sada ste nekoliko puta spomenuli svoje iskustvo u vojnoj školi i sam rat. U Vašim djelima o kojima smo govorili se i osjeti prisustvno rata. Vi ste i sami obučavali 30 vojnika. Koliko je to iskustvo uticalo na Vas?
Ja sam mislio da je to služenje promašena investicija. To je tada bilo obligatorno. Naprosto sam dobio poziv, kao neko ko je sa 18 godina morao da služi vojsku. Nakon tih devet mjeseci rada sa mladom vojskom smatrao sam da to znanje neće biti nikad upotrebljivo. Vezano za projekat Didaktički zid, mislim da je dosta ljudi iskazalo empatiju prema ljudima koji migriraju i prolaze kroz ovu zemlju. Neko je donirao odjeću, neko hrano, neko je iznio čašu vode. Ja sam razmišljao šta ja mogu da uradim. Taj priručnik transformacije vojnog znanja je bio način na koji sam odlučio da intervenišem u žarište tog problema. Sa druge strane, time sam želio da ponudim mogućnost umjetničkih prostora i galerija kao mjesta u kojima se dešava proces integracije. U Bihaću su na otvaranju izložbe prvi put u jednom prostoru boravili ljudi koji su migranti i ljudi iz Bihaća. Prostor umjetnosti najčešće shvatamo kao prostor posmatranja nečega, a ne kao prostor socijalizacije. U tome umjetnost ima moć da kroz same događaje djeluje kao ključ i mehanizam socijalizacije i resocijalizacije društva.