„Iz inata se samo govna jedu“ – riječi su nekog nepoznatog Sarajlije, prijeratnog ili poslijeratnog, to već možda nije ni važno. Nekom drugom. Kao što ne postoji zajednička kasa u koju bi narod ubacivao materijalno bogatstvo i tako kolektivno štedio, tako postoji kolektivna svijest u koju narod vremenom ubacuje mudrosti i istine do kojih dolazi individualnim iskustvima i koje artikuliše u vidu narodnih izreka, jedostavnih i svima lako razumljivih, a kojih uz to na ovim prostorima ima mnogo i zaista nas u tom smislu čine bogatim, kao narod(e).
Možemo sada slobodno izbrisati i ime i grad i naratora i priču i sve, a ostaviti samo kostur stvari, onakvih kakve jesu, suprotstavljene jedne drugima i osuđene na borbu do iznemoglosti, u ringu iz kojeg se lako ne izlazi. Tih predratnih godina sukobili su se, kako to obično biva, razum i bezumlje, a ishod je bio četiri ratne godine i velika materijalna, a nemjerljiva duhovna šteta. Ustvari, možda je bolje reći da su oni oduvijek i u stalnom sukobu, a da je taj nesrećni rat bio samo proizvod velike nadmoći bezumlja i njegovih vijernih protagonista, usmjerenih od strane oportunista, amoralista i neokolonijalista raznoraznih. Razum u svijetu nerazumnih stvari ionako djeluje kao strano tijelo, uhvaćeno i zbunjeno u neprirodnoj sredini i na konstantnom je udaru mrskih neprijatelja lijepog i razumnog. Danas, dvadeset godina poslije (kako je otrcana ova fraza), razlika je samo u (javnom) nenošenju oružja i uglađenim zajedničkim, troglavim osmijehom kada dođu stranci da vide slušamo li, a jedino što i dalje zaista spaja nekadašnje bratske narode jeste turbo folk, jer ipak Seka Aleksić u svakom trenutku može napuniti dvoranu u Tuzli, a Dino Merlin Arenu u Beogradu (i to više puta zaredom, ako treba), što pokazuje da pučanstvo ipak ne poznaje granice i religije kada je izazivanje najnižih strasti kod homo sapiensa u pitanju. Neko će se sada naći pametan pa reći da Dino Merlin nije turbo folk, ali pogriješiće, jer svako „pospješivanje sagorijevanja naroda pod pritiskom u cilindar je turbo folk“, kako kaže veliki Antonije Pušić.
Napravimo li paralelu sa sadašnjicom, možemo samo zaključiti da danas nema nikoga ko bi pružio neki žešći otpor ludilu, pa čak ni da govor o njemu održi, kao Nele. Da li je problem u banana državicama i njihovim provincijskim, jednoumnim kulturama i njihovim nazovi vodećim intelektualcima, ne znam baš. Prije bi se reklo da je u opštoj slobodi govora svega i svačega nestalo one senzacionalnosti koja je bila prisutna kada bi se neko stavio na stranu razuma, jer danas svakodnevno viđamo, bože moj, nekakve dušebrižnike koji ispravlju krive Drine, a koje su, po svemu sudeći, i sami iskrivili zbog proste nemogućnosti da sami utvrde gdje je to uporište razuma, pa jadni narod ne zna više ni kome ni čemu da vjeruje. Na sve strane možemo vidjeti bunt radi bunta, hejt radi hejta, čisto sterilno demagoško laprdanje bez ikakve konstruktivne ideje, a kritika koja nije konstruktivna i nije kritika, nego prosta mržnja, koju opet rađa glupost ili strah. Čovjek kritikuje ono što voli, a kritikuje ga da bi ga načinio boljim za sebe i ljude oko sebe.
Pa zar nije ludo misliti da su najveći kritičari Jugoslavije tu istu državu i prezirali? Najveći među najvećima je prvi otišao kada je pasoš njegove države postao nevažeći, a tolike godine je pokušavao ljudima da otvori oči i na kraju je izgubio bitku. „Za tango je potrebno dvoje. Ja sam za ples, ali ne mogu sam“, njegove su čuvene riječi. U prošloj državi postojala su dva jaka muzička pokreta koja su oko sebe okupljala omladinu koja je pokušavala da misli svojom glavom i da kaže nešto, i naravno, to su zagrebački Novi val i beogradski Novi talas, mada bi ih neko svrstao pod jedan pojam, što i nije daleko od istine. Pored ta dva, postojao je i sarajevski Novi primitivizam, koji se od njih razlikovao uglavnom po svojoj lepršavosti i duhovitoj dosjetljivosti i zajedljivosti, a kojeg je, uz to, pratila čuvena Top lista nadrealista. Ideja slobode u ovim pokretima, naročito kod zagrebačkih i beogradskih grupa, po meni je najbolje izražena u stihu Branimira Štulića „sloboda nije božije sjeme pa da ti ga netko da“, iz koje se može vidjeti da je pouka bila da se sjedenjem i neradom ništa ne može postići, što je vjerovatno i animiralo određen broj budućih pristalica.
Za slobodu se moraš pomučiti valjda. Ali opet, sloboda nije ni nešto što treba da se stvori jer ona već postoji, ona je tu, kako Džonatan kaže, kao žena, uzmi je. „Sloboda nije jednostavan domaći zadatak / Ona je svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi” – ovim stihom pjesnik nas vraća na onu Spinozinu, da je sloboda samo i isključivo spoznata nužnost poretka stvari. Šta je onda sloboda? Da li je to mogućnost da kažemo ono što mislimo kad god i gdje god hoćemo? Apsolutno ne. To je samo dio slobode, ali ni on nije nužan. Čak je i važnije od toga da nas neko čuje, jer to što možemo reći ono što hoćemo ne znači nužno i da nas neko sluša. Gori su ti nevidljivi zidovi nego bilo koja zabrana govora, jer kad ti nešto brane to znači da te čuju, znači da im smetaš, da postojiš, a ukoliko te puste da se razbacuješ svojom prividnom slobodom onda znaj da si bezopasan. O toj represivnoj toleranciji i njenom apsorbovanju sopstvene pozicije govorio je još Herbert Markuze, objašnjavajući kako liberalno-demokratski poredak tolerancijom vrši marginalizaciju kritike istog, uzdižući se iznad nje i stavljajući je u poziciju koja njemu koristi da pokaže svoju navodnu slobodarnost.
Dakle, za razliku od prošlog sistema, danas jednostavno nemamo nikakav pokret, nikakvu ideju oko koje bi se okupila uvijek buntovna omladina, odvažna i progresivna, spremna da napravi korak u nepoznato. Stoga većina truli u prazno i troši dane bez ikakve perspektive, zadovoljavajući se ispijanjem dnevnih kafa i bježeći od stvarnosti utjehu nalazi u lošem pivu, pakovanom u dvolitarske boce, utapajući u njima osjećaj beznađa koji ih ne napušta od kako su prvi put ozbiljnije razmislili o tome gdje i kako žive. Bojim se da moja generacija neće ostaviti neki značajan trag po kojem će nas pamtiti oni koji će biti mladi kada mi, već sijedi i iznemogli od tereta godina iza nas, budemo igrali šah na lokalnom penzionerskom zabavištu. Ali nije ni fer, ovima je bilo lakše, njih su slušali.
Krivo srastanje – Branimir Štulić
Budnosti nikad dosta gospođice od tri pedlja
Na krivinama zadnji vagoni luđački tresu
I mnogi prazne crijeva zaboravljajući stid
A oholost nekad suđena da bude vrlinom
Splašnjava na očigled i smrdi nadaleko
I nitko nema snage da odagna propadanje
I nitko i ne pokušava da bude više od hladne želatine
Koja laprda među krajnostima kao rijetko govno
Dok svi tvoji besprizorni usrećitelji
I samozvani štovaoci onog što ne razumiju
I svi tvoji plaćeni nitkovi doušnici i sjecikese
I svi tvoji mutavi urlatori zvučnih titula
Hrabro spletkare zaštićeni lopovskim kodeksom
Koji štiti vjernike od zaraženih
A svaku duhovitost uvijek i na vrijeme
Efikasno lijeće u samom začetku
Pa kakvo ime da ti damo gospođice od tri pedlja
Krivo srastanje gospodine krivo srastanje
Kao kad bogate prose za miraz
A talon nose ružni i opaki
S nečuvenom moći da tjeraju što zažele
Mnogo ih je i strašno galame
Obično razbiju sva ogledala na koja naiđu
Da ne ostane ni pomen na ljepotu
eTrafika.net – Vojislav Savić