Bez obzira na to što moje fotografije nisu nikada prošle selekciju što se tiče konkursa “Goran Terzić”, da ne pričam o nagradama, jednostavno želio sam da i ja budem dio podrške, a samim tim i realizacije ove izložbe. Ona mi je jedna vrsta motivacije da svaki put kada izađem iz stana sa svojim fotoaparatom razmišljam o fotografiji, motivima i kadrovima koji se prožimaju navedenim kategorijama.
Piše: Slobodan Manojlović
Rekao je ovo u razgovoru za eTrafiku fotograf Saša Knežić, drugoplasirani na ovogodišnjem Memorijalnom foto konkursu “Goran Terzić”, te pobjednik kategorije “Mašta”. On priznaje da nagrađena fotografija nije bila u njegovom prvom planu, ali ističe zadovoljstvo osvojenim priznanjem.
“Učestvovao sam sa po dvije fotografije za svaku navedenu kategoriju i iskren da budem, najmanje pažnje sam pridavao temi Mašta. Ipak, imao sam neki osjećaj da bi ova fotografija mogla dobro proći, što se potvrdilo i od strane stručnog žirija. Mnogo sam srećan i zadovoljan ovogodišnjim rezultatom, smatram da je velika satisfakcija prije svega imati primljenu fotografiju na izložbi, a da ne govorim o nagradama. Počastvovan sam zaista što je upravo moja fotografija izabrana za jednu od nagrađenih… Ovo mi je motivacija i podstrek da se trudim i napredujem u svijetu fotografije”, kazao je on.
Šta za vas predstavlja mašta u fotografisanju, da li je ona osnovno čemu težite?
Kategorija Mašta u smislu fotomanipulacije je nešto prema čemu ne težim i ne smatram primarnim lično za sebe. Poštujem i cijenim radove mnogih kolegica i kolega u ovoj kategoriji, zaista im se divim na realizaciji i idejama mnogih radova koji urade u pogledu fotomanipulacije. Međutim, ne vidim se u tome kao neka vrsta oblasti kojoj ću stalno biti posvećen i predan, što ne znači da se nikada nisam upustio i u tu vrstu fotografije… Generalno, izbjegavam ekstremno korišćenje Fotošopa u fotografiji i uvijek sam zagovornik one prave, izvorne fotografije. Maštom kao slobodom izražavanja sa i bez fotomanipulacije, u mom slučaju bez. Smatram da tako otključavamo nove horizonte u stvaralaštvu koji postaju vidljivi nakon dugotrajnog i predanog rada. Takvu vrstu mašte u fotografisanju podržavam i smatram da treba da idem u tom smjeru… Dakle, pokušati nešto uraditi, osmisliti bez dodatnih pomagala i programa za obradu fotografija. Smatram da je svaki trenutak našeg života bitan i nepovratan, kao i fotografija. Mašta kroz fotografiju nam omogućava da se kao čovjek prikažemo u dvije dimenzije. Vremenskoj, ali i u onoj drugoj-duhovnoj koja je njegova suština, a koja ima izvanrednu dubinu sa obiljem mogućnosti.
Šta za vas znače lik i djelo Gorana Terzića?
Svi znamo ko je bio Goran Terzić i mislim da to ne treba ponavljati i dokazivati. Ja ću samo reći da je bio prije svega dobar prijatelj, jedan od kolega fotografa koji je u “hodu” znao da daje savjete koji su bili od velike koristi za sve nas. Često smo se sretali sa aparatima u rukama, uvijek je imao neki savjet za nas mlade fotografe i veoma sam mu zahvalan na tome. Njegovim savjetima i idejama sam mnogo napredovao i otvorio poglede u svijetu fotografije.
Većina nagrada je otišla banjalučkim fotografima, kako to komentarišete?
To je zaista odličan rezultat za naš grad. Smatram da svi ti fotografi cijene lik i djelo našeg kolege Gorana Terzića, bez obzira što ga neki nisu ni poznavali. Samim tim što su zauzeli učešće na konkursu dali su podršku da on bude i dalje održiv, da preraste u još nešto veće, da se ne ugasi sjećanje na Gorana… Iskreno, pohvala i organizatorima foto konkursa koji su kao jednu od motivacija uveli i vrijedne nagrade, tako da je i to dodatna satisfakcija. Banjalučki fotografi su učešćem i osvojenim nagradama opravdali svoj dosadašnji rad i smatram da trebamo svi nastaviti u ovom ritmu.
Da li grad na Vrbasu ima najbolje majstore sa aparatom u BiH i kakav odnos generalno vlada među vama koji se bavite ovim poslom?
Smatram da se masovnom upotrebom digitalne fotografije pojavilo i mnogo ljudi koji su se zarad ličnog promovisanja i lake zarade od fotografije posvetili ekstremnom korišćenju fotografske opreme, koja je sada mnogo više dostupnija i jeftinija nego u nekim ranijim vremenima. Mnogi se samoproglašavaju fotografima, a tome su doprinjele i društvene mreže, što je i dokaz da je fotografija na neki način izgubila onaj jaki kvalitet koji je nekada posjedovala. Dokaz tome je i sve manje foto klubova koji su okupljali ljude sa sličnim idejama… Moje lično mišljenje je da Banjaluka ima izuzetno “jake” fotografe koji konstantno drže taj nivo u kvalitetu i ne dozvoljavaju da se fotografija definitivno izgubi, samo što zbog društva koje nam funkcioniše kako funkcioniše mnogi ostanu samo sjenka. Kao u svakom poslu i u svakoj oblasti, smatram da postoji rivalstvo, ali ono pozitivno. Ja sam na svu sreću u krugu ljudi koji se međusobno podržavamo, pomažemo i razmjenjujemo iskustva, ideje, savjete, tako da se zaista time ne opterećujem niti sam na to drugačije gledao. Grad na Vrbasu ima jako dobre fotografe u BiH, što se može i potvrditi time da su neke od fotografija banjalučkih kolega bile i u užem izboru za najbolju novinsku Betinu fotografiju za Jugoistočnu Evropu.
Šta vas je nadahnulo da počnete da se bavite fotografijom, postoji li osoba koja je “krivac” za vašu profesiju?
Pa, prije nego što sam upisao Srednju tehnološku školu (fotografski smjer), u kojoj sam i stekao znanje o fotografiji od profesora fotografije pokojnog Dragutina Radana, kasnije i profesora Slobodana Rašića Bobare, bio sam “zaluđen” dokumentarcima i uopšte filmovima na temu fotografije, pratio izložbe fotografija, čitao knjige, gledao reportaže i sl… Upravo zbog tih stvari sam htio, na neki način, da prođem sav proces stvaranja fotografije, od crno bijelih i kolor fotografija, laboratorije, pa do same kompozicije. Imao sam sreću što sam u toku četvorogodišnje srednje škole prošao sve faze u obradi fotografije i što je u tom periodu bila aktuelna analogna fotografija, koja je na neki način i bila temelj mog početnog znanja o fotografiji. Tek pred kraj srednje škole sam se posvetio i digitalnoj fotografiji, kada i dobijam svoj prvi digitalni fotoaprat. U toku srednjoškolskog obrazovanja, a i kasnije unaprijeđenje fotografije nastavljam u privatnoj fotografskoj radnji „Foto Nera“ i smatram da je tadašnja vlasnica Nera Simeunović uticala da se još više zainteresujem za fotografiju, pa mogu reći da je jedan od krivaca za nastavak bavljenja ovim poslom upravo ona. Od 2016. godine sam član UFKKBL – Univerzitetskog foto-kino kluba Banja Luka. Prije stupanja u članstvo, mnogo sam pratio rad članova pomenutog kluba, isto tako učestvovao sam na mnogim regionalnim i međunarodnim izložbama fotografije kao samostalni autor.
Gdje sebe vidite u budućnosti?
Budućnost nam je neizvjesna, jedino što još posjedujemo je sad ovaj trenutak!
Nikada se pretjerano nisam osvrtao na prošlost, a nikada ni gledao u budućnost. Jednostavno razne životne situacije sve to urede kako treba da bude, nadam se! Smatram da čovjek treba da živi sadašnji trenutak, momenat, ono što nam je preostalo. Razmišljajući o tome šta se desilo i razmišljajući o tome šta će se desiti, čovjek zapostavlja sadašnjost. Ja se vodim tom mišlju, tom filozofijom. Definitivno bih imao drugačiji odgovor da sam rođen van granica BiH i društva u kome trenutno živimo. Trudiću se da i dalje budem optimističan po pogledu budućnosti i mog opstanka u BiH jer s obzirom na trenutno stanje u našoj državi i društvu jednostavno je teško da se bilo šta unaprijed planira!
Postoji li neki događaj koji biste željeli da ispratite fotoaparatom, a do sada niste imali priliku?
Da ste mi postavili ovo pitanje kada sam se tek krenuo baviti fotografijom, mnogo toga bi bilo da se navede. Do danas su mnoge želje postale stvarnost, ali naravno uvijek postoje događaji koji su zanimljivi za fotografisanje. Mnogo volim sportsku fotografiju, pa jedan od događaja na koji bi želio da prisustujem u ulozi fotografa jeste tenis… Neki od Gren Slem turnira, a isto tako i Olimpijske igre koje obuhvataju širok spektar aktivnosti, elemenata sportova na jednom “terenu”. Pored navedenih događaja želja mi je da obiđem i neke od svjetskih metropola, svjetskih čuda širom svijeta i svojim fotoaparatom ovjekovječim sve te motive na neki način koji je svojstven samo meni i mom pogledu na to što je već viđeno.