Nagradu na ovogodišnjem petom Memorijalnom foto konkursu „Goran Terzić“ u kategoriji Društveno – angažovana fotografija odnio je Radoš Jovanović fotografijom „Podrška“. Fotografijom se bavi još od osnovne škole, kada je svoje prve kadrove hvatao sa malim crvenim analognim aparatom.
Piše: Amina Cerić
Iako je studirao filozofiju, zaposlen je van svoje struke. Međutim sve to uspješno balansira kroz objektiv svog najdražeg aparata i vjernog laptopa. Pomoću njih svoju viziju pakuje u realnost i servira je svojoj publici. Kaže kako su mu prijatelji na samom početku govorili da uzaludno troši film. Međutim, on nije posustajao. Njegova upornost, marljivost i kreativnost doveli su ga do mnogih dostignuća kojima sada, između ostalog, može dodati i ovu pobjedu.
Na samom početku sa nama je podijelio priču o svom prvom fotoaparatu.
„Sjećam se da je aparat bio crven. Izgledao je skoro kao igračka, ali je bio prava stvar. Odmah nakon rata smo ga negdje “iskopali”, a mama je, ko zna kakvom magijom, pronašla i par filmova za njega. Naravno, štedilo se maksimalno, 36 snimaka ukupno nije šala! Međutim, ja ne bi bio ja da to nisam iskoristio, jednostavno me zanimalo kako će fotke ispasti. Htio sam ih lijepiti kasnije u spomenar tako da sam slikao šta sam stigao”, prisjeća se Radoš.
MFK „Goran Terzić“ specifičan je po tome što je nastao u znak sjećanja na prijatelja i kolegu. Šta Vas je navelo da se prijavite?
Iskreno, dobio sam poziv i preporuku od prijatelja koji su također učestvovali i njihova podrška je zapravo ta koja me natjerala da se uključim. Hvala im na tome!
Osvojili stenagradu u kategoriji Društveno – angažovana fotografija. Da li su to i inače fotografije kakve najviše volite da fotografišete?
Zapravo jako rijetko fotkam u “toj kategoriji”, tako da mi je jako drago i zanimljivo da je baš ta fotka, od svih koje sam priložio, pobjednička!
Šta za Vas znači ova nagrada?
Ponosan sam, sretan i polaskan. Ima toliko sjajnih radova i ove godine je baš puno učesnika. Zaista je čast biti izabran među najboljima. Jako sam zahvalan žiriju i kompletnoj MFK “Goran Terzić” i eTrafika ekipi!
Da li smatrate da je u današnje vrijeme teže opstati kao fotograf?
Naravno. Trenutno je jako teško opstati čime god da se baviš, ali kreativni rad je uvijek bio posebna vrsta “borbe”. Ja imam stalni posao preko već deset godina koji apsolutno nema veze sa kreativnošću, ali daje osjećaj sigurnosti, odnosno nudi konkretnu finansijsku sigurnost. Međutim imam veliku sreću da mogu uspješno balansirati taj posao i svoju privatnu “freelance” borbu, za koju se nadam da će jednog dana preuzeti glavnu ulogu u mom opstanku.
Da li postoji neki cilj koji ste zadali sebi kao fotografu?
Samo to da ne zamrzim fotografiju. Da ne dopustim da ta ljubav zbog posla postane samo još jedna stvar koja se “mora odraditi.
Na svom Instagram profilu pored fotografija ostavljate i svoje citate. Da li time želite pokazati da gajite ljubav i prema pisanju?
Uvijek sam volio pisati. Od poezije do proze i to trenutno najviše pokazujem kroz svoje društvene mreže, kroz konceptualne objave, pa i kroz te neke moje, kako ih ja volim nazvati – trenutne misli.
Šta smatrate svojim najvećim uspjehom u svojoj dosadašnjoj karijeri?
Bilo je tu nekih poslova, pogotovo prošle godine, koji su zaista bili velik zalogaj, a rezultirali su sjajno i jako sam ponosan što sam uspio sâm to realizirati. Ipak, najveći uspjeh je priznanje kolega i stalna podrška moje male “fan” baze sa društvenih mreža. Lijepo je kada ljudi razumiju tvoj način izražavanja i kada klijenti imaju puno povjerenje u tebe i tvoj rad.
