Tokom drugog mjeseca trudnoće, Mirjana Jović iz Broda, shvatila je da nešto nije u redu. Osim što je počela da gubi na kilaži, nije mogla nigdje da izlazi. Prvo se obratila mužu za pomoć koji joj je tokom cijele trudnoće, ali i kasnije, bio najveća podrška. Ljudi iz okoline su smatrali da je razmažena i da želi da skrene pažnju na sebe. Ipak, odlučila je da potraži stručnu pomoć i sazna šta se dešava. Nakon porođaja situacija se pogoršala. Danas, o depresiji priča bez problema, a godinu i po nakon porođaja i dalje koristi terapiju i bori se sa posljedicama.
Piše: Snježana Aničić Petković; Foto: Ajdin Kamber
„Taj dan sam mislila da ćemo umrijeti i beba i ja. Prvo sam se obratila porodičnom doktoru, jer sam cijeli dan povraćala i imala dijareju. On je bez ikakvog nalaza rekao da imam crijevni virus i poslao muža da kupi lijek koji sam primila kroz infuziju. Nakon što sam došla kući, počela sam da povraćam, nije mi bilo dobro i otišla sam u Doboj gdje sam čekala pola sata da me neko pregleda. Došli su doktor i sestra koja se derala na mene ‘šta sam do sada čekala’. Objasnila sam im da sam dobila lijek za crijevni virus. Tražili su mi nalaz koji dokazuje da je riječ o tome, a nisam ga imala. Dali su mi dvije infuzije jer sam već bila dehidrirala. Rečeno mi je da ostajem u bolnici i da je u pitanju život moje bebe i od tada počinje moj strah“, govori ova majka.
U petom mjesecu trudnoće je počela da pije tablete za smirenje i to joj je bilo najteže. Zbog uzimanja bensedina, druge trudnice su je osuđivale. Govorile su joj da nije normalno da ga koristi tokom trudnoće. U tom periodu je odlučila da ode kod psihijatra.
„Ginekolog mi je stalno govorio da je sve u redu, ali se nisam osjećala dobro. U trudnoći sam smršala 15 kilograma. Prije nego što sam otišla psihijatru, dobila sam napade panike. Ostala sam bez vazduha, a srce je počelo sve jače da lupa. Tada sam otišla u Doboj, a ginekolog me poslao psihijatru uz moj pristanak“, prisjeća se Mirjana.
„Poslije porođaja je bilo još gore“
Osim nerazumijevanja okoline i stalnog ponavljanja da se to nikome nije dogodilo, sam porođaj je donio promjene. Pala je u još veću depresiju, počela je da gubi kosu, osjećala je strah od izlaska iz kuće.
„Počela sam da dobijam velike modrice po nogama i mislila sam da imam neizlječivu bolest. Obišla sam sve privatne bolnice i radila nalaze koji su pokazali da nemam leukemiju, kako je tvrdila jedna doktorica. Od straha i zbog svga što su mi doktori ispričali dobila sam još jaču terapiju od svog psihijatra. Rekao mi je da neću to dugo piti i da ću se udebljati. Prolazili su mjeseci, a ja sam samo postala ovisnik o tabletama. Stanje je bilo malo bolje, i počela sam da šetam, ali nikad sama. Plašila sam se da ću se onesvijestiti, a beba ostati sama“, napominje.
Dodaje da je poražavajuće što se država ne brine za žene koje prolaze kroz ovaj problem. Smatra da im treba pomoći na vrijeme kako to ne bi ostavilo trajne posljedice.
„Moj najveći savjet je ako vidite da nešto nije u redu, odmah se obratite nekome za koga mislite da će pomoći. Nemojte trpjeti i čekati misleći da će proći samo od sebe jer neće, treba vam pomoć svih. Ne sramite se otići kod psihijatra na razgovor i pričajte svima šta vam se dešava, jer ćete tako sebi olakšati“, poruka je ove majke.
I dalje koristi terapiju, ali je doza znatno manja. Počela je da izlazi, radi sve ono što ranije nije mogla, a uskoro planira i da se zaposli, za šta je mislila da će biti nemoguće. Svjesna je da će se svega sjećati do kraja života, ali danas o svemu razmišlja drugačije.
„Nisam znala šta je postporođajna depresija“
Mirjana ne krije da nije ništa znala o postporođajnoj depresiji, od koje boluje oko 20 odsto žena u Bosni i Hercegovini. Do tog podatka došao je Centar za edukaciju i promociju zdravog života ‘Eko Eho’, kroz preliminarni skrining. Samoubistvo, kao najtragičniji ishod ovog oboljenja, predstavlja najčešći uzrok smrti žena u prvih godinu dana nakon porođaja. Najveći problem predstavlja što više od 50 odsto oboljelih žena nikada ne zatraži pomoć, što otežava oporavak i značajno narušava kvalitet njihovog života i života njihovih porodica.
Neki od simptoma su tipični za najveći broj slučajeva, ali se takođe razlikuju od osobe do osobe. Najčešći simptomi su: intenzivno tugovanje, pretjerana zabrinutost i nemir, crne misli, poremećen san, problemi s apetitom, nemogućnost emocionalnog povezivanja s bebom, suicidalne misli…
Iz Centra za edukaciju i promociju zdravog života ‘Eko Eho’ objašnjavaju da neka od ovih stanja mogu izostati i ne javljaju se svi kod svih porodilja. Dodaju da je važno potražiti pomoć ako bilo šta od navedenog potraje duže od dvije sedmice.
„Ono što iz našeg iskustva najviše užasava majke jeste nemogućnost da se povežu s bebom, pa obično kažu kako ne osjećaju ništa prema bebi i to ih čini očajnima. Važno je da znaju kako je to jedan od simptoma i posljedica stanja u kojem se nalaze“, poručuju iz Eko Eho.
Posljednjih nekoliko godina više se radi na samoj edukaciji trudnica i porodilja, ali i dalje je potrebno dosta rada na ovom području. Sama činjenica, da ne postoje zvanični statistički podaci niti registar oboljelih od postporođajne depresije, je poražavajuća.
„Naši podaci govore da se u zdravstvenom sistemu u BiH s trudnicama i porodiljama rijetko razgovara o mentalnom zdravlju i mogućim promjenama i komplikacijama koje mogu da im se dese. Čak i ako se žene požale na neke tegobe, često ne budu shvaćene ozbiljno, što dodatno otežava njihovu patnju. Osim toga, potrebno je više raditi na edukaciji zdravstvenih radnika o prepoznavanju i tretiranju postporođajne depresije. I dalje su najveća podrška nakon porođaja uglavnom porodica i prijatelji, dok institucionalna podrška izostaje ili je minimalna. Zbog toga je neophodno uvesti sistematski skrining, kontinuiranu edukaciju i jačanje psihološke podrške, kako bi žene u ovom osjetljivom periodu dobile adekvatnu pomoć“, rekli su iz ‘Eko Eho.’
Skrining je pokazao da je sedam odsto ispitanica imalo suicidalne misli ili misli o samopovređivanju. Veliki broj žena je popunio onlajn upitnik i tu se pokazalo da je, zapravo, procenat žena koje su u riziku mnogo veći. To govori u prilog tome da je mentalno zdravlje žena u postporođajnom periodu — najosjetljivijem periodu u životu žene, i dalje veliki tabu. Žene su iskrenije odgovarale na pitanja onlajn, nego u zdravstvenim ustanovama gdje se pokazala tendencija ispitanica da ublaže simptome i tegobe.
Ispitanice koje su upitnik popunjavale u zdravstvenim ustanovama imale su strah od procjene mentalnog stanja, nisu se osjećale sigurno da neko zna za njihovo stanje i plašile su se da će u njihovim medicinskim kartonima stajati dijagnoza, zbog koje bi mogle biti izložene diskriminaciji ili možda otkazu.
Posljedice osjeća cijela porodica
Ukoliko se depresija ne liječi, posljedice će osjetiti cijela porodica. Dugotrajna patnja može da naruši ne samo život majke, nego i bebe i ostatka porodice. U velikoj mjeri može da utiče na odnos sa partnerom i stvaranje još većeg stresa.
„Emocionalna nedostupnost majke koja ima depresiju u ranoj fazi života bebe negativno utiče na povezanost majke i djeteta. Istraživanja pokazuju da djeca depresivnih majki imaju veću vjerovatnoću da imaju sporiji psihološki, kognitivni, neurološki i motorički razvoj. Depresivne majke, u poređenju sa nedepresivnim majkama, prijavljuju trostruko veći rizik od ozbiljnih emocionalnih problema kod njihove djece i deset puta veći rizik od loših odnosa majka-dijete. Zbog svega toga, veoma je važno da se o ovoj temi govori slobodnije i da postanemo društvo koje prepoznaje važnost podrške ženama u postporođajnom periodu, a zbog dobrobiti budućih generacija“, ističu u ‘Eko Eho.’
Na dužinu i izbor vrste tretmana utiče više faktora kao što su: vrsta, broj i ozbiljnost simptoma, kako se žena osjeća s obzirom na različite opcije tretmana kao i same dostupnosti različitih terapijskih opcija u zajednici u kojoj žena živi.
„Uz odgovarajući tretman, simptomi postporođajne depresije se obično poboljšavaju. U nekim slučajevima, postporođajna depresija se može nastaviti i dobiti hroničan oblik. Veoma važno je nastaviti tretman i nakon prvobitnog poboljšanja. Rani prekid liječenja može dovesti do recidiva i ponovne pojave simptoma“, savjetuje psihološkinja i psihoterapeutkinja Tatjana Preradović Sjenica.
Ona dodaje, da je grupna terapija zasnovana na korištenju međusobne podrške osoba koje prolaze kroz isti problem ili imaju slične poteškoće. Napominje da je osnovna snaga grupne podrške za žene u postporođajnom periodu osiguravanje sigurnog i prihvatajućeg mjesta, gdje učesnice grupe mogu ventilirati svoja osjećanja i probleme te dobiti podršku i ohrabrenje od ostalih članova.
„Žene u grupnoj terapiji stiču poboljšanje, ne samo putem intervencije terapeuta, već i kroz posmatranje drugih u grupi i primanja povratnih informacije od članova grupe. Cilj grupa je pomoć u izgradnji međusobne podrške osoba koje se nalaze u istim životnim situacijama tj. dati prostor mami da je drugi čuju, da sazna da nije sama u svojim borbama, te da razgovara i dijeli ideje u vezi sa načinima prevladavanja stresa i adaptacije na nove životne uloge. Takođe, tokom rada dolazi do korekcije iracionalnih uvjerenja koja vode ka anksioznosti i osjećaja neadekvatnosti, normalizaciji određenih iskustava i osjećanja, povećanju životnog zadovoljstva, itd“, pojasnila je naša sagovornica.
Potrebne promjene u cijelom sistemu
Pomoć i podrška bliske osobe je od velikog značaja, ali je ona nedovoljna bez sistemske podrške. S obzirom na to da živimo u tradicionalnom društvu, i dalje se o ovoj temi ne govori dovoljno i prisutna je stigma zbog koje žene često ne odluče da potraže pomoć.
Psihološkinja i psihoterapeutkinja Tatjana Preradović Sjenica, saglasna je da kulturološka uvjerenja u velikoj mjeri utiču na stav o postporođajnoj depresiji. Kako kaže, žene se trude da budu savršene majke što može vjerovatno voditi do pojave osjećaja krivice jer nisu u stanju da to postignu, osjećaja neadekvatnosti i manje vrijednosti, njihovog iscrpljivanja, izolacije i povlačenja.
„S obzirom na tradicionalne rodne uloge u našoj zajednici, majčinstvo se posmatra kao glavni životni događaj, putem kojeg svaka žena doživljava vrhunac svoje ženstvenosti. Svjesni smo i uvjerenja o mentalnom zdravlju u društvenoj sredini koji minimiziraju mentalno zdravlje, promjene u mentalnom zdravlju se izjednačavaju sa ludilom i slabošću, uvjerenje da sve možemo prevazići sami, itd. Upravo sva ova uvjerenja vode ka tome da se majke usamljeno, tužno, neadekvatno, uplašeno, anksiozno, preplavljene krivicom i ogromnim stidom i zbog neadekvatnog odgovora okoline najčešće pate u tišini, što može da vodi ka velikim posljedicama po pitanju zdravlja, žena, djece i kompletnih porodica“, objasnila je Preradović Sjenica.
Stručnjaci napominju da je na prvom mjestu skrining na postporođajnu depresiju. Činjenica da je depresija u porastu i prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije predstavlja drugu najčešću bolest u populaciji, jasno govori koliko pažnje moramo posvetiti prevenciji, ranom otkrivanju i liječenju postporođajne depresije, jer ona osim oboljele pacijentkinje najdirektnije ugrožava i njenu bebu.
„Osim grupa psihološke podrške koje organizujemo, kampanja podizanja svijesti javnosti i edukacija na ovu temu, inicirali smo i uvođenje skrininga mentalnog zdravlja žena u perinatalnom periodu. Naši višegodišnji napori su urodili plodom i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS uvrstilo je skrining u Akcioni plan Programa promocije mentalnog zdravlja građana za period od 2021. do 2023. godine. U sklopu Akcionog plana, Ministarstvo je takođe izdalo i Metodološko uputstvo za skrining na depresiju u perinatalnom periodu, koji je dostavljen svim domovima zdravlja i na taj način je skrining postao redovna usluga u okviru primarne zdravstvene zaštite. Nažalost, trenutna situacija je takva da je Akcioni plan istekao i samim tim ljekari su većinom prestali da provode skrining, što ne smijemo da dozvolimo“, jasni su iz ‘Eko Eho.’
Pokušali smo dobiti informaciju iz Ministarstva da li je u planu da se nastavi sa skriningom, međutim, nisu nam odgovorili na upit.
Preradović Sjenica, ističe da promocija metalnog zdravlja porodilja kao i edukacija zajednice o promjenama tokom trudnoće i postporođajnog perioda, dovode do toga da žene i članovi njihovih porodica sve češće traže podršku i pomoć, što je dobar indikator promjena.