Iako Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske propisuje da žrtve nasilja u porodici imaju pravo na osobu od povjerenja koje će im biti emotivna i moralna podrška u oporavku od nasilja, mnogi sa tim nisu upoznati. Ovo pravo je posebno značajno jer sam proces prijave i cijeli sudski postupak mogu da traju veoma dugo, što može da bude iscrpljujuće za žrtvu.
Piše: Snježana Aničić Petković; Naslovna fotografija: Svjetlana Panić – Fotobaza.ba
Lice od povjerenja je osoba koju žrtva nasilja u porodici izabere da bude uz nju za vrijeme, prije ili poslije zakonskih radnji i postupaka koje se odnose na nasilje u porodici. To može biti bilo koja osoba koju žrtva odabere, osim učinioca nasilja. Važno je istaći da lice od povjerenja nije pravni zastupnik žrtve, ne može da utiče na iskaz, daje pravne savjete ili je zastupa. Ona je tu isključivo kako bi se žrtva osjećala bezbjedno od momenta prijave nasilja do okončanja postupka.
Osim članova porodice, prijatelja ili drugih osoba u koje žrtva ima povjerenja, podršku može da pruži i neko iz nevladinih organizacija ili predstavnik neke institucije. Sudski postupci su posebno traumatični za žrtve i tu veliku ulogu igra lice od povjerenja.
Subjekti zaštite od nasilja u porodici su dužni da omoguće žrtvama da koriste ovo pravo. Tu se prije svega misli na policiju, tužilaštvo, centre za socijalni rad, nadležni sud i zdravstvene ustanove.
Pravna savjetnica Fondacije „Udružene žene” Magdalena Prišić objasnila je da lice od povjerenja ne treba da se najavi ukoliko dolazi u instituciju u pratnji žrtve nasilja niti je potrebno da ima neku potvrdu za to.
„Žrtve često ne znaju za lice od povjerenja. Rijetko ih i same institucije upoznaju sa tim pravom. Neki od zaposlenih u policiji i tužilaštvima nemaju senzibilitet, ili jednostavno ne poznaju Zakon kojim je to propisano, a često nemaju ni kapacitete za to. Lice od povjerenja nije integrisano u druge zakone, što je takođe jedan od problema. Moje mišljenje je da je bolje da lice od povjerenja bude neko iz NVO nego član porodice, jer je osoba iz NVO objektivnija, a žrtvi je često lakše da se otvori nekome koga ne poznaje”, rekla je Magdalena Prišić.
Iz Fondacije su poručili da im se javlja dosta žena koje su žrtve nasilja te da bi voljeli da imaju više zaposlenih kako bi se svima mogli jednako posvetiti. Ukoliko žrtva nema povjerenja u policiju, može se obratiti i Fondaciji koja im je na raspolaganju za podršku i pravne savjete.
Nasilje u porodici je problem koji se tiče cijelog društva. To nije i ne smije biti problem koji ostaje u četiri zida. Empatija i podrška često izostaju uz izgovor „da nas se ne tiču tuđi problemi”. Građani se lako odlučuju da ne prijavljuju nasilje kojem svjedoče, iako su zakonski obavezni da to urade. Svako ko ima saznanja o nasilju, dužan je da o tome obavijesti institucije.
Prijavi nasilje policiji na broj 122, SOS liniju 1264 (Republika Srpska)
ili 1265 (Federacija BiH).
Najčešći razlozi zbog kojih žene ne prijave nasilje su finansijska zavisnost, briga za djecu i vjerovanje da će se nasilnik promijeniti, ali i manjak povjerenja u institucije koje treba da ih zaštite.
Nažalost, život u tradicionalnom društvu je takav da većina krivi žrtvu za nasilje koje se dogodilo. Obično vlada mišljenje da je žrtva nešto učinila čime je izazvala nasilnika. Posljednjih godina, organizacije civilnog društva u BiH se zalažu za uvođenje femicida u krivične zakone, kao zasebnog krivičnog djela, ali nadležni za to nemaju sluha. U prosjeku, u Bosni i Hercegovini svake godine bude ubijeno deset žena. Počinioci su uglavnom njihovi partneri koji su već ranije prijavljivani policiji zbog nasilja u porodici.