Seksualnost je sastavni dio života svake osobe, tako i osoba sa invaliditetom. Pravo na reproduktivno zdravlje i porodicu je jedno od osnovnih ljudskih prava, zagarantovano različitim međunarodnim i nacionalnim propisima. Ipak, ono je i dalje u velikoj mjeri nedostupno ženama sa invaliditetom. Ukoliko se ostvare kao majke i osnuju porodicu, one nailaze na različite predrasude.
Piše: Melani Isović, naslovna fotografija: Pixabay
Bojana Vukotić je nagrađivana sportistkinja. Osim brojnih medalja i pehara, 2017. godine je proglašena najboljom sportistkinjom sa invaliditetom u Banjaluci. Bojana govori da predrasude postoje i među osobama sa invaliditetom.
„Žene sa invaliditetom skoro uopšte nisu informisane u vezi sa reproduktivnim zdravljem i zasnivanjem porodice. Sa druge strane, pristup medicinskim objektima i uslugama je ograničen ili nemoguć. Ovo govorim iz perspektive osobe sa stopostotnim tjelesnim invaliditetom“, navodi Bojana Vukotić.
Kada je ostala u drugom stanju, roditelji je nisu podržavali. Ljekari su je savjetovali da abortira.
„Pristup mojih roditelja je bio negativan, ali ja se na to nisam osvrtala. Konkretno, u mom slučaju je bilo ljekara koji su mi sugerisali da abortiram. Međutim, došla sam do doktora kod kojeg sam imala potpunu podršku i koji mi je vodio trudnoću“, prisjeća se ona.
Žene sa invaliditetom su dvostruko stigmatizovane i diskriminisane. Kako navodi, one ne mogu da „nose tri stuba kuće“.
„Najveći pritisak je u porodici, a kasnije i šire. Prvi put sam osjetila u pubertetu, kada su mi svi počeli govoriti ‘ne nadaj se da ćeš se udati i imati porodicu jer si invalid’. Naravno to je bilo prije 30 godina, današnja situacija je malo bolja“, govori nam ona.
Predrasude je iskusila i Amna Alispahić, diplomirana bibliotekarka iz Sarajeva. Ona ističe da okolina reaguje sumnjičavo i sa pitanjima: Da li su osobe sa invaliditetom sposobne da iznesu trudnoću i brinu o svojoj djeci?
„Ako se neko odluči na roditeljstvo, mišljenje okoline ga uglavnom neće spriječiti u ostvarenju te nakane. Ono što okolina može učiniti, ovisno o stavu koji ima, jeste da može osobi sa invaliditetom omogućiti da u potpunosti uživa u ulozi roditelja, ili baciti sjenu na tu ulogu svojim odbijanjem i sumnjama“, govori Amna Alispahić.
Za pronalaženje informacija preporučuje internet, te navodi da su predrasude prisutne čak i u savjetovalištima. Kao jedinu istinsku podršku navodi roditelje.
„Roditelji se uglavnom ne protive. Pritom ne mislim da ne osjećaju strah i zabrinutost, u smislu kako će sve funkcionirati jednog dana kad se dijete rodi, ali uglavnom i oni sami računaju na svoj angažman i raduju se ulogama koje će dobiti. Ne kažem da nema drugačijih pristupa i mišljenja, ali na osnovu mog iskustva i iskustva mojih prijateljica sa invaliditetom, reakcija je uglavnom pozitivna“, navodi Alispahićeva.
Veliki problem predstavlja medicinsko osoblje, kao i cijeli sistem medicinske zaštite. Objekti su često nepristupačni korisnicima kolica i slijepim osobama, koje bez asistenata ne mogu da dobiju uslugu koja im je potrebna. Kako kaže, pedijatrijska sestra će vam u bolnici vjerovatno pokazati kako da dojite dijete, ali to je nažalost sve. Kasniji savjeti bivaju upućeni osobama koje pomažu majkama sa invaliditetom, a ne majkama sa invaliditetom lično.
“Patronažna sestra, koja dolazi da obiđe majku i novorođenče, uglavnom odradi svoj posao, da preporuke kao što ih da i svim drugim majkama, ali u ovom slučaju, preporuke se često daju osobama koje su kao ispomoć prisutne na samom početku. Novopečene mame sa invaliditetom, u takvim trenucima, uglavnom šute i pamte savjete upućene drugima“, naglašava ona.
Da osobe sa invaliditetom najveću podršku dobijaju u svojim porodicama govori i magistra psihologije Jovana Džever.
„Postoje situacije kad najveću pomoć možete dati tako što nećete osuđivati, kritikovati i komentarisati one ljude u čijim cipelama ne hodate“, navodi ona.
Jovana Džever je jedna od autorki studije „Pristup žena sa invaliditetom u BiH seksualnom i reproduktvnom zdravlju i planiranju roditeljstva“, koja je objavljena prošle godine. Tokom istraživanja uspjeli su da pronađu samo 15 žena koje su postale majke tokom posljednjih deset godina.
„Sve anketirane žene su u znatnoj mjeri samostalne i funkcionalne, a samim tim im je stepen potrebne asistencije minimalan. Naravno, skoro sve su imale izraženu podršku od strane primarnih porodica pa je, i te kako, i to doprinijelo smjelosti i odvažnosti da se odluče za ostvarenje u ulozi majke“, ističe Dževerova.
U patrijarhalnom i tradicionalnom bh. društvu, žene koje ne žele da budu majke nailaze na osude svoje okoline. Sa druge strane, reakcije su potpuno suprotne kada se radi o ženama s invaliditetom.
„Žene s invaliditetom se tradicionalno obeshrabruju ili im se negira mogućnost da rode i odgajaju dijete. One se vide kao djetinjaste, aseksualne ili bespolne, zavisne, nekompetentne, pasivne i zbog toga se smatraju neadekvatnim za reproduktivnu ulogu koja priliči ženi. Često im se upućuju skeptična uvjerenja članova porodice, zdravstvenih radnika, pa čak i stranaca, u pogledu njihove sposobnosti da odgajaju dijete/djecu. Zbog toga one smatraju da treba da rade mnogo više nego roditelji bez invaliditeta, kako bi dokazale da su sposobne i prihvaćene“, govori Jovana Džever.
Ona smatra da bi bilo poželjno organizovati kampanju kojom će se promovisati pravo osoba sa invaliditetom na roditeljstvo. Ukoliko se javnosti osobe sa invaliditetom predstave kao osobe koje su sposobne da budu i roditelji, onda bi predrasude počele da se preispituju.
„Istovremeno bi se i same osobe sa invaliditetom dodatno osnažile i ohrabrile u realizaciji svojih želja i potencijala“, ističe Dževerova.
Promjena bi se desila i kada bi se počele ispunjavati obaveze iz Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, na koje se Bosna i Hercegovina obavezala još prije 11 godina.
„BiH se obavezala da će preduzeti učinkovite i odgovarajuće mjere kako bi se uklonila diskriminacija osoba s invaliditetom u svim pitanjima. Ta pitanja se odnose: na brak, porodicu, roditeljstvo i lične odnose, na ravnopravnu osnovu s drugim osobama. Na taj način bi se osiguralo da se priznaju prava svih osoba s invaliditetom, koje su u godinama kada mogu ući u brak, da sklope brak i osnuju porodicu na osnovu slobodnog i punog pristanka budućih supružnika i da se priznaju prava osoba s invaliditetom — da slobodno i odgovorno odlučuju o broju djece i razmaku između njih“, govori Dževerova.
Ova priča je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijsom kućom SOURCE, a koji se realizuje uz podršku USAID-a u okviru IMEP programa, koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH.