Koliko slijepih studenata poznajete? Jeste li im ikada pomogli, na bilo koji način? Sada imate priliku! Još ako volite da učite naglas…. pun pogodak! Evo o čemu je riječ – u našoj zemlji je realizovan projekat pod nazivom Čitanje za Ubuntu, namjenjen slabim i slabovidim osobama. Svrha je obezbjediti zvučnu literaturu za slijepe studente i učenike, a sve što vam je potrebno su mikrofon, program za snimanje glasa i dobra volja.
Cilj ovog projekta je povećanje baze audio knjiga za slijepe i slabovide osobe i podsticanje njihovog uspješnog školovanja. Svoj doprinos mogu dati svi koji snime sebe kako naglas čitaju neku knjigu i to postave na sajt.
– Projekat želi doprinijeti jačanju naše zajednice tako što bi znanje bilo dostupno svima bez diskriminacije. Želimo spojiti one koji mogu čitati sa onima kojima su audio knjige potrebne za edukaciju, napredak i zabavu, govori Kulenović, i dodaje da je Ubuntu riječ afričkog porijekla koja u slobodnom prevodu znači „ja jesam, jer ti jesi, jer mi jesmo” i da kao takva oslikava volonterski karakter koji je stub ovog cijelog projekta.
Djevojka koja je podstakla nastanak ovog projekta Amna Hrvat kaže da joj se često činilo da njen trud nema nikakvog smisla te da ljudi u njoj često vide slijepca a ne slijepu osobu. Posebno je raduje zalaganje ljudi za pomoć onima koji su u istoj situaciji kao i ona.
– Mi živimo sa vama, a ne pored vas! Zahvaljujući Feđi, njegovim kolegama, Britanskom Savjetu koji je prepoznao vrijednost jednog ovakvog projekta, zahvaljujući svima vama koji ste, nadam se, spremni „čitati za Ubuntu“, slijepi učenici i studenti će biti u prilici da lakše dođu do potrebne literature čime će proces obrazovanja ove populacije biti dodatno olakšan, priča Amna Hrvat.
Slijepe osobe uglavnom zavise od pomoći koju im drugi ljudi pružaju. Da bi naučili ispitna pitanja, prvo im neko mora iščitati literaturu, a ukoliko žele preći određeni put, prvo im neko mora pokazati sve fizičke prepreke i upozoriti ih na njih. Studentkinja socijalnog rada u Banjoj Luci Jadranka Ružičić (28) ima četiri vrste očnih bolesti, među kojima je i kokošije sljepilo, pa noću nigdje ne može ići sama. Vid joj je oštećen 95% zbog čega uči uz pomoć naočara i povećala. Trenutno nema potrebe za zvučnim knjigama jer se sama snalazi, ali ističe da bi joj projekti poput Čitanja za Ubuntu bili više nego korisni.
– Vid mi opada, ranije sam sa povećalom mogla čitati novine, ali sada ne mogu, jer se baš mnogo moram napregnuti. Jednom mi je palo na pamet da snimam predavanja pa da tako učim, ali sam odustala od toga, kaže Ružičićeva.
Prinuđena je da put koji mora preći uči napamet, sve stepenice, skretanja i bandere. Ističe da je sada naučila živjeti sa tim i nespretne situacije preokrenuti na šalu, ali je ranije bila mnogo više iskompleksirana.
– Vremenom sam očvrsla, pa sad sve okrećem na šalu. Recimo, kad sam prvi put došla na fakultet, nisam znala da su u hodniku leptir vrata pa su me udarila po glavi. Svi su se okrenuli i zapanjili. Ja sam se samo nasmijala i poželjela im dobar dan. Desi mi se da udarim u banderu ili saobraćajni znak i onda se smijem sama sebi. Nezgodno mi je kad silazim niz stepenice. Tad čačkam po džepovima ili gledam u telefon, ali u stvari nogom napipavam gdje je sljedeća stepenica i brojim koliko ih ima, govori ona.
Ono što osobe sa bilo kakvih fizičkim nedostatkom posjeduju u ogromnim količinama su svakako jaka želja za uspjehom i nevjerovatna upornost. Dokaz za to je Vera Bošković iz Doboja koja je diplomirala pravo u roku, uprkos tome što ne vidi.
– Svima je zanimljivo kako mi koji ne vidimo učimo. To je najviše bilo preko kaseta i kasetofona a neko nam je morao iščitavati literaturu pa je to bio komplikovan i dugotrajan proces, ali su nam ljudi izlazili u susret. Onda je došla era kompjutera koja nam je svima olakšala studiranje. Putem skenera ubacimo knjigu u računar, prebacimo u Word i na računaru imamo softvere koji iščitavaju tu našu literaturu i pored toga sasvim normalno prelazimo gradivo i spremamo ispite, navodi Vera.
Slijepih studenata nema mnogo, ali ne možemo ih zanemariti, oni su dio naše stvarnosti. Izdvojiti malo vremena za njih vama sigurno ne predstavlja problem, a njima će mnogo značiti i omogućiti im da budu ravnopravan dio društva. I ne zaboravite da vrijedimo onoliko koliko smo spremni pomoći drugima.
eTrafika.net – Vanja Stokić