Psihičko, fizičko i ekonomsko nasilje najčešći su oblici nasilja sa kojima se susreću LGBTIQ+ osobe u Bosni i Hercegovini. Zlostavljanje najčešće dolazi iz same porodice, pa LGBTIQ+ osobe nerijetko ostaju na ulici, bez sigurnog smještaja i zaštite, još ugroženije nego što su bile. Kako bi ih zaštitili, podržali i ohrabrili, Fondacija „Krila nade” je 2023. godine osnovala prvu sigurnu kuću za odrasle LGBTIQ+ osobe iz cijele BiH. Sada joj je potrebna pomoć svih građana kako bi nastavila sa radom.
Piše: Snježana Aničić Petković; Foto: Vanja Stokić – Fotobaza.ba
Za žrtve nasilja, sigurna kuća je puno više od toga. Iako privremeno pruža sigurno utočište, nekima je mjesto ispunjeno mirom i bezbjednošću, bar na kratko. Kuća u kojoj konačno mogu biti ono što jesu bez osude i nasilja. Kuća u kojoj dobijaju šansu da žive život bez skrivanja i straha da će ih neko povrijediti jer su drugačiji. Kuća u kojoj uče kako da se ponovo smiju.
Korisnicima su, osim osnovnih egzistencijalnih potreba, dostupne i usluge savjetovanja, psihoterapije, sigurnosnog planiranja i podrške u procesu reintegracije u zajednicu.
„Potreba i ideja za otvaranjem prve sigurne kuće za LGBTIQ+ osobe u BiH postojale su duže vrijeme. Međutim, zbog birokratskih prepreka, izazova u finansiranju i nedostatka institucionalne podrške, postojala je određena doza straha i nesigurnosti kada je riječ o njenom otvaranju”, iskrena je socijalna radnica i voditeljica sigurne kuće Nejla Zejnilagić.
Da je potreba za sigurnom kućom prisutna već godinama, potvrdila je i Amina Dizdar iz Sarajevskog otvorenog centra (SOC), nevladine organizacije koja se bori za prava LGBTIQ+ osoba. Kako kaže, jedan od razloga zašto se toliko čekalo jeste i taj što se nasilje nad LGBTIQ+ osobama podržava i ohrabruje, čemu smo i sami često svjedoci.
„Pitajte prosječnog čovjeka u BiH šta bi uradio da sazna da mu je dijete drugačije seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta. Najvjerovatniji odgovor će biti da je ‘protiv nasilja, ali bi’ ga izbacio iz kuće’, ne shvatajući da je i izbacivanje iz kuće oblik nasilja nad djetetom”, rekla je Amina Dizdar.
Svakodnevni izazovi
Rad sigurne kuće i dalje prate isti izazovi kao na početku rada. Svakodnevno nailaze na administrativne barijere, ali i na neizvijesnost u finansiranju i održivosti rada. Podrška institucija bi bila od velikog značaja, ne samo za stabilan rad sigurne kuće nego bi i žrtvama poslala poruku da nisu i ne smiju biti same kada se nađu u nasilnom okruženju.
„U posljednjem periodu svjedočimo i regresiji u oblasti ljudskih prava, te donošenju novih politika i narativa koji otežavaju pristup stabilnim izvorima finansiranja. To direktno utiče na dostojanstvo i sigurnost zaposlenika, ali i na mogućnost da se u potpunosti odgovori na potrebe svih štićenika i štićenica sigurne kuće. S obzirom na administrativno-teritorijalnu podjelu naše države, brojne birokratske prepreke i ograničen broj korisnika koji možemo smjestiti, bilo bi značajno da u budućnosti postoji više sigurnih kuća. Ipak, to je pitanje o kojem se treba strateški promišljati, jer čak ni postojeća sigurna kuća još uvijek nije adekvatno prepoznata i podržana od strane nadležnih institucija”, govori Nejla Zejnilagić.
Iz SOC-a takođe smatraju da je podrška institucija presudna kako za rad kuće, tako i za LGBTIQ+ osobe.
„Prošlo je sedam godina od donošenja zaključka Vlade FBiH o formiranju radne grupe koja treba raditi na izradi Zakona o istospolnim partnerstvima FBiH, a zakona još uvijek nemamo. Dakle, sistem otvoreno šalje poruku da se ipak ne protive svim oblicima nasilja, kako to često ističu u svojim nastupima, već da to protivljenje ovisi o tome ko je žrtva”, poručuje Amina Dizdar.
Kroz sigurnu kuću do sada je prošlo sedam korisnika/ca koji su koristili smještaj, ali i druge usluge koje nude. Zahvaljujući podršci koju su dobili od zaposlenika sigurne kuće, više od 15 osoba ohrabrilo se da govori o preživljenom nasilju.
Podržite rad sigurne kuće
Otvaranje sigurne kuće i njen početni rad realizovani su zahvaljujući projektu Evropske unije i Vijeća Evrope. Za nastavak i održavanje rada, neophodno je kombinovati različite izvore finansiranja: projektna sredstva, podršku međunarodnih partnera, donacije građana i lokalnih zajednica i institucionalnu podršku.
Za jedan mjesec rada potrebno je minimalno 8.000 KM. Time se pokrivaju plate, režije, hrana, održavanje objekta, higijenske potrepštine, sigurnosne mjere, te psihoterapijski tretmani.
„Najveća zainteresovanost, pomoć i solidarnost dolazi iz LGBTIQ+ zajednice, kolega i kolegica iz NVO sektora te iz neformalnih udruženja, iako ne u dovoljnoj mjeri da bi se osigurala dugoročna održivost. Pozitivno je što prepoznajemo sve veću empatiju i razumijevanje prema temi nasilja nad LGBTIQ+ osobama, ali je potrebno kontinuirano jačati svijest i solidarnost”, objašnjava Zejnilagić.
Od velikog značaja bi im bila i podrška građana, a pomoć ne mora biti finansijska. Pomoći možete i kroz donacije higijenskih potrepština, hrane, uređaja i sl. Kako kažu, dijeljenje sadržaja, informacija i jačanje svijesti o važnosti postojanja sigurne kuće i podrške LGBTIQ+ osobama takođe bi im značilo.
Ukoliko želite doprinijeti daljem radu sigurne kuće i pomoći onima koji su se ohrabrili da potraže pomoć, to možete učiniti i putem linka za donacije ili uplatom Fondaciji „Krila nade”, Raiffeisen Bank na žiro račun 1610000155910148. Oni koji su zainteresovani za drugu vrstu pomoći, mogu ih kontaktirati na broj telefona: 062 772 591 ili na imejl adresu: info@wings-of-hope.ba.
Povratak u nasilno okruženje nije opcija
Povratak žrtava u nasilno okruženje nikada ne treba da bude opcija. U tom slučaju se osim fizičkog, ugrožava i mentalno zdravlje, a žrtva dovodi u opasnost od retraumatizacije. Mnogi se nikada ne odluče prijaviti nasilje zbog srama, osude i nerazumijevanja.
Prema istraživanju SOC-a, 72 odsto anketiranih LGBTIQ+ osoba je doživjelo nasilje u porodici, a svaka od njih rekla da je bila žrtva psihičkog nasilja. Fizičko nasilje doživjelo je skoro 64 odsto osoba.
Najčešći nasilnik je otac, ali ni majke nisu te koje se suzdržavaju od nasilja. Sama činjenica da te roditelji zlostavljaju, osuđuju i ne podržavaju, dovoljno je teška. Upravo oni treba da budu najveća podrška i pomoć svojoj djeci.
Međutim, kada izostane i zaštita države, sve je mnogo složenije. Reformska agenda u oblasti ljudskih prava je bitna za ulazak BiH u EU. Ono što je do sada učinjeno ne pokazuje veliku volju institucija za bolji položaj bh. građana, posebno onih koji su iz bilo kog razloga na marginama društva.
Iako Zejnilagić objašnjava da je u prethodnim godinama napravljen određen pomak, jer su doneseni akcioni planovi, izrađena strateška dokumenta i jačala je saradnja sa međunarodnim partnerima, ali je u praksi napredak spor i nedosljedan.
„Ključni izazov ostaje implementacija zakona, zaštita marginalizovanih grupa i osiguravanje jednakog pristupa pravima. Za stvarni napredak ka EU potrebna je politička volja da se ljudska prava ne tretiraju kao tema projekata, već kao temelj društvenog uređenja. U većini evropskih zemalja postoje različiti modeli zaštite – od specijaliziranih sigurnih kuća do integrisanih servisa u okviru socijalne zaštite. Ipak, čak i unutar EU postoje razlike: dok su neke države razvile napredne sisteme podrške, u mnogima su LGBTIQ+ osobe i dalje suočene s preprekama i diskriminacijom u pristupu sigurnim prostorima. Iskustva tih zemalja pokazuju koliko je važno da sigurni prostori budu prepoznati i podržani institucionalno, ali i društveno, kao dio šire borbe protiv nasilja i za dostojanstvo svih ljudi”, jasna je Zejnilagić.
U EU ne postoji jedinstven registar za sve sigurne kuće za LGBTIQ+ osobe, ali u zemljama članicama postoje različite organizacije koje nude skloništa i podršku.