Otvoren je netom poslije oslobođenja Sarajeva s idejom da čuva sjećanje na Drugi svjetski rat i pobjedu protiv fašizma. Prve zbirke su bile izložene u Vijećnici i Zemaljskom muzeju i to nije bilo dovoljno. Zbog goleme potrebe da se naglasi važnost naslijeđa, gradi se nova namjenska zgrada. To arhitektonsko zdanje je simbol modernosti i vizija budućnosti. Slala se jasna poruka o društvu koje njeguje i slavi prošlost, ali ima i viziju budućnosti. Hiljade i hiljade posjetilaca na dnevnoj osnovi je dolazilo u zgradu.
Piše: Osman Zukić; Foto: Almir Kljuno
Programi i postavke kojima su bili izloženi su formirali njihov identitet, identitet socijalističkog čovjeka. Ideja bratstva i jedinstva, koja se temeljila na zajedničkom antifašističkom naslijeđu i gradila na krilima pobjede protiv velikog neprijatelja, je u ovoj zgradi živjela skoro pa pola stoljeća.
Historijski muzej BiH
Muzej revolucije, danas Historijski muzej BiH, je jedna od sedam institucija kulture o kojima bi se trebala starati država. Historijski muzej se, kao i drugi državni muzeji, biblioteke i galerije, našao u pravnom vakuumu onda kada je izgubio ideologiju u čije ime je građen i državu koja ga je gradila. Kako niko nije htio da prihvati brigu o tim institucijama, dat im je status državnih institucija.
Šta to znači?
„Historijski muzej BiH ne prima sredstva ni sa jednog javnog budžeta. Dakle, nema nikakva kontinuirana primanja ni sa jednog nivoa vlasti. Za održavanje muzeja, za plate uposlenicima, za grijanje, režije…“
Ovo govori direktorica muzeja, historičarka Elma Hašimbegović, u jednom od muzejskih depoa. Velikom hladnom i praznom prostoru. Nekoliko dana ranije u tom depou je bila izložena postavka „Rasna dijagnoza: Cigani“, koja je tematizirali stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu. Izložba je dio programa Mjesec muzeja, koji se svakog novembra organizira u Historijskom muzeju.
U susjednom depou je stalna postavka o opsadi Sarajeva.
Ako Historijski muzej nije u sistemu finansiranja iz javnog budžeta, kako onda uopšte radi?
„Tako što smo se zainatili u jednom trenutku.“
Ideja je bila da se muzejski tim organizira unutra, da se kreiraju strategija i programi. Da se aplicira s projektima i da se muzejski resursi ponude drugim produkcijama. Taj pristup je podrazumijevao da se svi pokrenu, što je, u okolnostima apatije i razočarenja, bilo najteže.
Ovaj proces je otpočeo 2012.
„Krenuli smo od ideje da vratimo muzeju dostojanstvo koje mu pripada, da ga vratimo na mapu kulturnih institucija i građane upoznamo s tim da on uopšte postoji.“
Nemar i politički razlozi
Šta se to čuva u muzeju? Kolekcije koje broje stotine hiljada eksponata i svjedoče o važnim periodima historije BiH. U prizemlju su vrijedna umjetnička djela. Na spratovima su vrijedni dokumenti iz novije prošlosti BiH.
„Ovo neprocjenjivo blago pripada kulturno-historijskom naslijeđu BiH. Naša ideja je bila i da pokažemo u kojim uslovima sve to čuvamo.“
Jedna politika to naslijeđe hvali i prisvaja, dok ga se druge odriču. Istina je da se nijedna o njemu ne želi brinuti. I politika i opšti nemar prema kulturi su razlozi zbog kojih se muzej nalazi u ovoj situaciji.
„To što nas nazivaju institucijama od državnog značaja, naziv koji nam je neko dao samo zato što nam nije bio riješen pravni status, je zapravo više teret nego prednost. Nije stvar ni u ekonomiji i ekonomskoj moći, niti fali sredstava, već je ovo isključivo politički problem. I takav živimo trideset godina.“
Sa druge strane, priča direktorica Hašimbegović, nemar prema kulturi dolazi kao rezultat
nerazumijevanja kulture, te izostanka svijesti o važnosti kulture.
Još jedno breme koje ova institucija nosi je naslijeđe socijalizma, kojeg se odriču skoro sve politike u BiH.
„Dopustili smo da se kulturne institucije zapuštaju, što je politikama na vlasti i bio cilj. To je ciljano uništavanje institucija, zajedničkog naslijeđa, zajedničke kulture i generalno historije na ovim prostorima. Historijski muzej je institucija koja baštini kulturno-historijsko naslijeđe svih naroda. Radi se o nacionalnim institucijama koje u slučaju ove zemlje dođu kao nadnacionalne.“
Sjećanje na zajedničku prošlost
Ovaj muzej čuva sjećanje koje je zajedničko svim narodima u BiH. Svjedoči o ovoj zemlji prije devedesetih. On svjedoči o vremenu u kojem je ova zemlja bila prije devedesetih. Podsjeća na zemlju u kojoj žive tri naroda, dijeleći istu prošlost i gradeći zajedničku budućnost. Oživljava tu ideju. Zato nikome nije važan, jer takvu zemlju zamišljaju tek rijetki u BiH.
„Pokrenuo nas je čisti inat, sa jedne strane, i želja da se spasi građa i naslijeđe koje imamo, sa druge strane. Ne damo da se briše jedan dio historije ove zemlje. S vremenskim odmakom, tu prošlost smo prigrlili. Shvatili smo da muzej moramo otvoriti prema javnosti. Zagovaramo politiku otvorenog muzeja.“
To podrazumijeva da je muzej otvoren za različite teme i za različite formate događaja, za različite ciljne grupe. Nudi se akademskoj i umjetničkoj zajednici kao prostor u kojem će se osjećati ugodno i u kojem će moći da se izraze.
U ovom muzeju je svaka godina novi početak.
Direktorica kaže da svake godine gledaju koliko imaju novaca na računu, šta time mogu pokriti i koliko im treba da nesmetano rade do kraja godine. Svake godine kreću od nule.
„Ideja je da se angažujemo što više u različitim projektima. Osim što je taj pristup doveo i do nekih finansija, on je muzeju donio aktivnosti. Vratili smo ga na kulturnu scenu, ali i na scenu važnog aktera društvenih aktivnosti u BiH. Ovdje se raspravlja o ovom društvu danas i onome što ga je ovdje dovelo.“
Drugi dio finansiranja dolazi od vlastitih prihoda: ulaznice, suveniri, iznajmljivanje prostora i slično.
„Nekako, kad se podvuče crta na kraju godine, svaki put iza nas ostane mnoštvo kulturnih događaja koje smo organizirali u vlastitoj produkciji ili su se oni desili u našim prostorijama. Budemo ponosni.“
Kulturni aktivizam
Ovaj kulturni aktivizam je izraz odgovornosti pojedinaca, njihove potrebe da mijenjaju društvo, da pokreću pozitivne promjene, da kritiziraju loše politike i prakse, da promoviraju one dobre.
„Ispunjava nas to što muzej živi, što je on mjesto dešavanja, što je prepoznat kao važna institucija.“
Sa druge strane, sve što muzejski tim radi da bi muzej bio otvoren i aktivan je nešto što ne bi trebao biti njihov primarni posao: baviti se istraživanjem, novim zbirkama, promocijom muzeja i muzejske građe u svijetu.
„Svaki pojedinac nosi odgovornost. Kada smo to spoznali, krenuli smo u borbu za očuvanje ove institucije. Vlastita odgovornost prema svom poslu je nešto što kulturne radnike u ovoj zemlji pokreće i upravo zbog toga institucije ostaju u životu.“
Osim tog odnosa prema poslu i potrebi da se stvari mijenjaju na bolje, drugog motiva i nema.
„Ko bi vas natjerao da sjedite u hladnom muzeju, da radite sa publikom u hladnim prostorijama. Kustoski tim je, recimo, cijeli novembar po cijeli dan radio s mladima. Posjetioci će biti i proći kroz muzej, ali naši ljudi su tu cijeli dan. Vlastita odgovornost je očigledno ključna stvar, pogotovo kada je kultura u pitanju i pogotovo kada vidimo na koji način se sistemski urušavaju institucije kulture.“
Sa druge strane, tvrdi direktorica Hašimbegović, nije uredu da kulturne institucije ovise o jednom pojedincu i o nekim ad hoc događajima.
U misiji kulturnih radnika, na prvom mjestu je promjena kulturnih politika, promjena društva na bolje,nozdravljenje društva. Kulturni radnici su oni koji prepoznaju anomalije u društvu i skreću pažnju javnosti na njih. Kulturni radnici povezuju umjetnike i kreiraju društvo naprednih ideja, društvo progresa i otvorenosti.
Neobrazovanost i neinformiranost
„To su neki motivi koji nas vode. Da razmišljamo o tome kako se može pristupiti pojedincu, grupi, zajednici i kako se može na neki pozitivan način doprinositi ovako zatrovanom društvu. S našom publikom razgovaramo uživo, raspravljamo… U stalnom smo kontaktu i dijalogu s posjetiocima i oni su zapravo građani ove zemlje. Kad vidimo da smo pozitivno uticali na jednog pojedinca, potaknuli ga da razmišlja ili da postavlja pitanja, mislim da smo uspjeli.“
Ali jedan muzej ne može promijeniti svijet.
„Ali ne možemo sami na sebe preuzeti tu obavezu i odgovornost jer je prevelika i previše nam je društvo zatrovano. Muzej može onoliko koliko je realno. Kada izađete na ulicu, vidite puno većih problema.“
U BiH je, prema zadnjem međunarodnom istraživanju učeničkih postignuća u kojem je ova zemlja učestvovala, svaki drugi učenik funkcionalno nepismen. Loše obrazovanje i elementarna neinformiranost su, za našu sagovornicu, ključni razlozi stanja društva i to se reflektira i kroz odnos prema kulturi i kulturnim institucijama.
„Uvidjeli smo koliko možemo i moramo raditi sa mladima. Potičemo ih da uče i razmišljaju, postavljamo im pitanja, tražimo od njih da nama postavljaju pitanja. Pokazujemo im kroz jezik umjetnosti i teške teme i probleme ovog društva. To je nešto što bih voljela da postigne svaka institucija koja se bavi obrazovanjem mladih.“
Uprkos svim problemima i preprekama, Historijski muzej BiH se nametnuo kao važna kulturna institucija na domaćem i međunarodnom nivou. Neke od svjetskih produkcija, kakva je muzički performans „77 Milllion Paintings“, čiji je autor britanski muzičar Brian Eno, su organizirane u ovoj instituciji. Tokom jedne od naših posjeta muzeju, svjedočili smo planiranju još jedne postavke o devedesetima, koja je nastala u Beogradu i koja se tiče svih zemalja bivše Jugoslavije.
Od napuštene do respektabilne institucije
„Mislim da smo od napuštene institucije i od jedne ruinirane, doslovno ruinirane zgrade, napravili respektabilnu instituciju u koju ljudi rado dolaze i kroz koju je prošlo hiljade i hiljade posjetilaca. Zgrada je i dalje ruinirana u fizičkom smislu, ali je ona itekako oživljena i vodi vrlo dinamičan kulturni život. Naše umjetničke postavke nisu tu samo da bi ispunjavale estetske potrebe, kulturne potrebe, već su tu da kroz njih propituju društvo. Sarajevo je dobilo jednu respektabilnu kulturnu instituciju u odnosu na period od prije dvadesetak godina. To znači da smo uspjeli.“
Danas je ovaj muzej u službi umjetnosti i kulture. Sloboda koju muzejski tim uživa je sloboda za koju su se izborili. Kako ih niko ne finansira, tako niko od njih ništa i ne može tražiti.
„Mi kažemo da je ovo revolucionarni muzej u kojem smo se borili za slobodu. Za svaki komadić slobode smo se sami izborili. To je nekako i najveći plus. Mi smo priču o ničijem muzeju iskoristili i pretvorili smo ga u mjesto koje će biti otvoreno za društvo.“
Ova institucija je javno dobro i vlasništvo svih građana ove zemlje. Kao takva, nije smjela ostati na cjedilu.
„Natjerani smo da iskočimo iz okvira klasične kulturne institucije koja ovisi o finansijskoj podršci države, injekcijama države. Nismo troma, spora institucija koja se sporo mijenja i u kojoj nema novina. Mi smo tu definiciju muzeja davno promijenili i nastala je neka nova institucija. Sa druge strane, nije dobro da mi sami guramo nešto što je javno dobro. Mene možda može trenutno usrećivati, može me ispunjavati, može ispunjavati ljude koji rade tu, ali mislim da to nije dobra stvar za budućnost institucije.“
Historijski muzej kao metafora BiH
Nakon rata devedesetih u BiH, politike su krenule u kreiranje novog kulturnog identiteta. Taj proces je podrazumijevao uspostavu novih temelja na kojima će se graditi isključivo kulturni identitet svakog naroda ponaosob. Taj partikularni pristup je vodio zatiranju i odricanju od zajedničke prošlosti. Kreirali su se novi, nacionalni kanoni, u svim domenama umjetnosti i kulture.
U takvom kontekstu, pojedinci, aktivisti, čine razliku. Oni ovo društvo tumače uključujući sve njegove kompleksnosti i skrećući pažnju na mjesta odakle dolaze podjele, društvena depresija i regresija vrijednosti. Njihov pristup je univerzalan. Podrazumijeva prošlost kao lekciju iz koje možemo naučiti što smo to radili dobro i što smo to radili loše. Njihov stav je da jedino tako možemo krenuti naprijed.
Elma Hašimbegović i njen tim neće odustati od takvog pristupa. Ne kriju se iza politika, već ih kritiziraju. Sloboda za koju su se izborili je sloboda za koju bi se trebalo izboriti i ovo društvo.
Politike u BiH također neće odustati od svog pristupa. Privilegije za koje su se one izborile su privilegije koje ne uživaju građani ove zemlje. Kriju se iza vrijednosti koje su prolaznog karaktera i koje će trajati sve dok im služe.
Historijski muzej je metafora BiH. Mjesto koje je ostavljeno od svih, ali koje diše samo zahvaljujući onima koji nisu odustali od ideje ove zemlje. Jer kakvu ćemo budućnost imati onda kada se odreknemo prošlosti?
(Priča iz autorskog serijala „Aktivizam u BiH: Naučene i propuštene lekcije“ nastala je uz podršku European Endowment for Democracy.)