Inžinjer saobraćaja Mićo Miljević o postojanju korupcije na vozačkim ispitima, nekvalitetnom održavanju obuke i odabiru ispitivača i drugim problemima.
Miljević smatra da je jedan od problema kod nas što auto škole pripremaju kandidate za polaganje vozačkog ispita a ne za bezbjedno učešće u saobraćaju, pri čemu se kandidatima ne daju ni potrebna znanja ni navike za to. Princip koji se koristi u razvijenim zemljama zasniva se na stavu da ne treba dozvoliti da lice koje nema namjeru da se u saobraćaju ponaša bezbjedno postane, ali i ostane vozač.
“Dosadašnja praksa u ovoj oblasti pokazala je da se obuci vozača ne posvećuje dovoljno pažnje od strane auto škola, a ni od strane Ministarstva prosvjete i kulture RS koje je za nju zaduženo. Kod nas ne postoji jasna nacionalna strategija bezbjednosti saobraćaja i podrške obuke vozača, zvanje instruktora vožnje stiče se na vrlo lak način bez ikakvog iskustva i nedovoljnog poznavanja onoga što ovo zvanje nosi, a sama obuka je često slaba. Da li je kandidata moguće obučiti u roku od 30 do 40 dana ili da li se pređe dovoljno kilometara tokom obuke su neka od pitanja koja se trebaju postaviti. Stručnjaci u svijetu smatraju da se treba preći između 2500 i 3000 kilometara dok u našim uslovima, kandidat koji pređe 600 km može biti „sretan“ i smatrati da je dobro prošao. O teoretskom dijelu ispita da i ne govorim.
I on je neadekvatan?
“Da, a država BIH apsolutno ništa nije učinila u podizanju kvaliteta teoretskog dijela. Auto školama i kandidatima odgovara da se sa lakoćom položi ovaj dio da bi se započelo sa praktičnim dijelom. Katalog testovnih pitanja koji se primjenjuje u BiH je sramota za državu i struku. Zvanični katalog koji je objavljen na sajtu MKT BIH sadrži 360 pitanja za “B” kategoriju i ne pokriva program vozačkog ispita. Uočene greške se ne ispravljaju niti se pitanja usklađuju sa izmjenama ZOOBS-a. U zemljama EU katalog se dopunjava svakih šest mjeseci novim pitanjima, a sve u cilju da se što bolje ispita shvatanje kandidata šta je to bezbjedna vožnja. Kod nas pitanja sa više tačnih odgovora imaju napomenu koja glasi: „više tačnih odgovora“ što olakšava odgovore i kandidatu je potrebno znanje na razini prepoznavanja, prisjećanja ili logičkog razmišljanja da bi ta pitanja uspješno riješio”.
A praktični deo ispita?
“U praktičnom dijelu u RS prevelika se pažnja poklanja sposobnosti kandidata da na siguran način ima kontrolu nad vozilom, a manje na ostala znanja i vještine. Kandidati se po „sto puta” dovode na mjesta za koja se tačno zna da će ih ispitivač dovesti da uradi neku radnju! Zato slobodno možemo reći da instruktori „dresiraju” kandidate za vozača da bi ispitivači stekli sliku da je kandidat dobro obučen. Koncept ispita mora postati širi, i više se usmjeriti na to jesu li kandidati spremni na vožnju bez nadzora. U tom cilju npr. Engleska je dodala praktičnom ispitu dio o samostalnoj vožnji, gdje kandidat sam treba preuzeti odgovornost za pronalaženje puta do zadanog cilja. U dijelu država EU neke države su već počele sa snimanjem toka ispita, a video film ulazi i u dokumentaciju o ispitu”.
Mnogi se žale na nepostojanje minimalne cijene obuke auto škola kao što je bilo do prije dvije godine.
“Nepostojanje minimalne cijene sata obuke u auto školi narušen je kvalitet osposobljavanja kandidata. Minimalna cijena mora da postoji, jer mora da postoji cijena rada, a kada je nema onda to može otići u bescenje kao što je to u RS. Najbolji primjer za to su auto škole koje upisuju kandidate dajući im popust, odnosno cijenu koja ne pokriva ni osnovne troškove pod uslovom da kandidat vozi pun fond časova. Za minimalnu cijenu rada su vlasnici auto škola koji posao obuke rade ozbiljno, dok ostali nisu za to. Kandidati za vozača se sada opredjeljuju za auto škole koje rade po najnižoj cijeni a ne koje kandidatima pružaju kvalitetnu obuku. Vlasnici takvih auto škola, zajedno sa državnim organima na takav način postaju saučesnici i glavni krivci za stradanje mladih ljudi na našim putevima”.
Šta kažu statistički podaci?
“Kada je riječ o ispitima iz propisa prolaznost je 2008 godine bila 64% da bi konstantnim rastom iz godine u godinu 2013. ta prolaznost dostigla 79%, dok se u zemljama okruženja taj procenat kreće oko 50%. Odgovorno tvrdim da su testovi „provaljeni” a povećanje od 15% je rezultat što se u ovom segmentu vozačkih ispita godinama ništa nije mijenjalo. I pored upozorenja direktor Zavoda nije preduzimao ništa da se stanje promijeni. Prolaznost kandidata iz vožnje koja se kreće od 60 do 65% je u realnim okvirima ako posmatramo prolaznost u zemljama okruženja. Prihod ostvaren od polaganja vozačkih ispita u period (2008-2013) u iznosu od 12 miliona KM služio je za krpljenje bužetskih rupa, dok je jedan manji dio potrošen na plaćanje članova komisija i predavača na tzv. stručnim usavršavanjima. Niti jedna KM nije uložena u poboljšanje bezbjednosti saobraćaja”.
Da li je ispitna komisija adekvatna?
“Iako bi ovlašteni ispitivači trebali biti glavna karika u ovoj oblasti, to nije slučaj samo zahvaljujući Ministarstvu prosvjete i kulture RS i Zavodu koji vrše odabir i imenovanje članove komisija za polaganje vozačkih ispita, bez ikakvih kriterija. Sem posjedovanja licence niti jedan drugi uslov ovlašteni ispitivač ne treba da ima, a da bi neko bio izabran na mjesto ispitivača mora biti politički podoban, blizak vladajućoj strukturi i naravno poslušan. U zemljama gdje je bezbjednost saobraćaja na zavidnom nivou ovlašteni ispitivači su profesionalci u radnom odnosu, a njihov rad, provjera znanja i stručno usavršavanje prati se i nadzire putem stručne organizacije. Ovome treba dodati da su za svoj rad i adekvatno nagrađeni. Postavlja se pitanje da li je u RS naknada od 200 do 300 KM ispitivaču dovoljna da se izbjegne korupcija? Kod nas je u ovoj oblasti prisutna korupcija koja u konačnici dovodi da na putevima imamo nedovoljno osposobljene mlade vozače i sve one posljedice koje iz toga proističu”.
Postoji li stručna literatura?
“Što se tiče literature za pripremu kandidata za polaganje teoretskog dijela ispita u BiH pa i u RS ne postoji zvanična literatura iz koje bi se kandidati pripremali za test znanja. Auto škole se snalaze na razne načine, a najviše su u opticaju testovi koji se štampaju u FBiH (u Tešnju), na bošnjačkom jeziku i sa puno grešaka”.
Kako se vrši stručno usavršavanje lica koja su uključena u proces osposobljavanja i provjere znanja vozača?
“ZOOBS-a BIH propisao je da je organ nadležan za obrazovanje dužan organizovati kontinuirano usavršavanje za lica koja su uključena u proces osposobljavanja i provjere znanja kandidata za vozača motornih vozila. Kako se usavršavanje ovih kategorija obavlja u Republici Srpskoj? Obavlja se na način da Ministarstvo prosvjete i kulture, odnosno Zavod za obrazovanje odraslih pred kraj godine objavi termine održavanja i teme stručnog usavršavanja po ispitnim centrima. Na ova stručna usavršavanja pozovu se predavači, ispitivači i instruktori vožnje. Za sve njih je ista tema, predavači su uglavnom anonimusi koji se ne bave poslovima osposobljavanja kandidata za vozače, ali su dobro pozicionirani u Zavodu za obrazovanje odraslih”.
Imamo li odgovarajuća ispitna mesta?
“Nemamo, a najbolji primjer do nedavno bilo je ispitno mjesto Novi Grad u kojem su samo na početku, kada je komisija utvrđivala da li ispitno mjesto ispunjava propisane uslove, semafori radili, a to je bilo prije šest godina. Od tada do kraja 2013. godine obuka kandidata i ispit iz upravljanja obavljalo se u mjestu koje ne ispunjava uslove propisane Pravilnikom. Šta očekivati od budućeg vozača koji nije imao obuku na raskrsnicama gdje je saobraćaj regulisan svjetlosnom saobraćajnom signalizacijom”.
Koliko su ljudi koji osposobljavaju kandidate za vozače sami osposobljeni za obavljanje svog posla?
“U RS nema specijalizovanih profesionalaca koji imaju potrebna znanja i iskustvo za taj specifičan posao. Organizacija koja provodi osposobljavanje honorarno angažuje nastavno osoblje i uglavnom formalno zadovoljavaju potrebe za tim kadrovima. Instruktori vožnje treba da se školuju u redovnom procesu u saobraćajnim školama. U Ministarstvu prosvjete i kulture RS odnosno Zavodu za obrazovanje nema interesa da se nešto promijeni u ovoj oblasti. Ko će i kako obučavati djecu vožnji i da li će ih nešto naučiti to je najmanje bitno”.
Da li su građani dovoljno informisani o instruktorima vožnje?
“I kandidati i instruktori vožnje bi imali koristi od toga da su potrebne informacije o instruktorima javne i trajno dostupne – informacije o prolaznosti iz prvog pokušaja, broj kandidata koji su kod nekog instruktora položili ispit vožnje i sl. U EU je uveden sistem klasifikacije instruktora vožnje po kvaliteti, a postoje Internet stranice o instruktorima vožnje. Otpori koji kod nas pružaju pojedinci i institucije javnom objavljivanju podataka polazi od potrebe „čuvanja poslovne tajne auto škola”. Ako je osposobljavanje kandidata za vozače djelatnost od opšteg značaja, rezultati rada instruktora omogućili bi kandidatima i roditeljima da odaberu uspješnog instruktora, koji bi im bio svojevrsna garancija kvalitetnog osposobljavanja. Takođe, podaci o prolaznosti po auto školama, kao i prolaznosti iz prvog, drugog i više puta, po ispitnim mjestima bi trebalo da su javni”.
Da li imamo dovoljnu kontrolu nad radom auto škola i ispitivača I predavača?
“Kod nas kontrolu rada auto škola, instruktora, predavača i ispitivača vrši Zavod putem stručnog tijela, a članove stručnog tijela imenuje direktor Zavoda iz reda zaposlenih?! Postavlja se pitanje, da li to znači da kontrolu može vršiti i sekretarica ili čistačica? Da li kontrolu može vršiti onaj ko propisuje pravila, Ministarstvo prosvjete i kulture RS putem Zavoda, a da pri tome niko ne vrši kontrolu rada Zavoda?! Iako je ZOOBS BIH stupio na snagu 2006. godine Ministarstvu prosvjete i kulture RS trebalo je punih sedam godina (2013) da donese Pravilnik na osnovu kojeg će se vršiti kontrola rada auto škola, predavača i ispitivača, a sve vrijeme do usvajanja nije bilo akta na osnovu kojeg bi se vršila kontrola u ovoj oblasti”.
Rješenja postoje, ali su neophodne promjene!
Mićo Miljević smatra da je u RS u cilju unapređenja procesa potrebno osnovati državnu Agenciju za provođenje i polaganja ispita za vozače, kao i formirati pet regionalnih ispitnih centara (B. Luka, Doboj, Bijeljina, I. Sarajevo i Trebinje), sa ispitnim mjestima.
“Potrebno je i profesionalizovati rad ispitivača, koji moraju biti profesionalci u stalnom radnom odnosu, dobro plaćeni, itd. čime bi se zaposlilo najmanje 50 visoko obrazovanih lica, saobraćajnih inžinjera, psihologa, pedagoga, pravnika… Kroz izmjene ZOOBS-a i Pravilnika treba mijenjati načine na koji se kandidat osposobljava i način na koji se provodi vozački ispit”.
Miljević smatra da država mora formirati nadležno tijelo za nadzor i kontrolu institucija koje su nosioci određenih ovlaštenja koja se odnose na postupak obuke, provođenja i polaganja vozačkog ispita, zatim da treba obezbjediti adekvatnu stručnu literaturu iz koje bi se kandidati pripremali za ispit te proširiti Katalog testovnih pitanja koji ne bi trebao biti javan, kao što je to slučaj danas. Poslove vezane za obrazovanje instruktora vožnje povjeriti Ministarstvu prosvjete i kulture RS, a poslove stručnog usavršavanja lica uključenih u proces osposobljavanja kandidata za vozače stručnoj organizaciji – Agenciji.
“Zbog anomalija u dosadašnjem načinu provođenja i polaganja vozačkog ispita neophodno je imenovati državnu komisiju koja će ispitati stanje u oblasti provođenja i polaganja vozačkih ispita”.
eTrafika.net – Ognjen Tešić