Hajde da brojimo ponovo. Hajde. Ovdje svi vole cifre i brojeve. Koliko je nas, a koliko njih, to je danas bitno. Koliko je bogova i koliko čijih raznesenih bogomolja, to je danas bitno. Koliko je porušenih kuća, spaljenih sela, amputiranih nogu, to je danas bitno. Koliko je nas u koloni etnički očišćeno, a koliko je njih u koloni etički pročišćeno, to je danas bitno. Koliko prije 20 godina, koliko prije 50 godina, koliko prije 100 godina, to je danas bitno.
Hajde da brojimo leševe. Koliko je naših, a koliko njihovih, to je mnogo bitno. Koliko ih je bilo prije 20 godina, koliko prije 500 godina, koliko prije 1000 godina, to je uvijek najbitnije. Mrtvi vrijede, živi ne. Mrtvi su jak argument u tv duelu, živi su samo potencijal da to postanu. Zato im treba pomoći da svoj puni potencijal i ostvare, čemu inače vođe služe?! Tako sada ponovo uzimamo digitrone u ruke. Rad urodio plodom, stigao je novi broj.
Broj jedan koji nije dočekao matični broj. Samo, kome da ga pripišemo? Trudili su se i naši i njihovi, kako ćemo znati čiji je uspjeh? Je li njihov, je li beba umrla da napakosti nama? Da u JMBG-u ne bi postojala cifra Republike Srpske, ta kojom se crta entitetska linija, kojom se određuje entitetsko državljanstvo, na kojoj su zasnovana sva ustavna prava, kojom se brani srpstvo i Sv. Nikola, kojom se čuva Dejton, kojom se ispravlja teška istorijska nepravda, koja Drinu savija zapadno prema Banoj Luci, a Sarajevo odnosi istočno ka Teheranu, kojom se udara šamar i Americi i Njemačkoj da plaču i klempavi Barak i ružna Angela, koja je konačna pobjeda naših?
Ili je, možda, umrla da napakosti njima? Da u JMBG-u ne bi postojala zajednička cifra, ta kojom se ukida gnusna genocidna tvorevina, kojom Bosna napokon postaje unitarna, kojom se zatiru toliko nepodnošljive različitosti i svačija autonomija, kojom se ljiljan utiskuje na oba čela dvoglavog orla, kojom Džeko i Teletović zamjenjuju Ivanovića i Đokovića, zbog koje Putin rida u suzama, koja zakopava treći entitet i otkopava piramide u Visokom, koja je konačna pobjeda njihovih?
Ne zna se, beba se nije izjasnila. Nije stigla. Čekamo sada da objasne Kalabić i Pandurevićka, čekamo da protumače Radončić i Izetbegović. Da namigne Mile i klimne glavom Zlaja. Da kažu je li ovaj prvi broj naš ili njihov novi argument u epskoj borbi oko (ne)jedinstvenog matičnog broja građanina. Borbi od koje zavise oni istorijski, presudni, sudbonosni brojevi – procenti u dolazećoj izbornoj noći. Hoće li naši nas herojski odbraniti ili će njihovi njima donijeti herojsku pobjedu? Kojeg heroja zaokružiti na listiću? Neka opet argumenti presude.
Ali, šta ako ovaj novi broj i nije pogodan argument? Jer, eto, uz sve pokušaje, dijete ipak nije umrlo na kontrolnom punktu, već u beogradskoj bolnici. Jeste da je i tamo učinjen maksimum, za liječenje nije dat ni minimum (da li je to naša bravura ili njihova?), beba ipak nije sklopila okice na granici. Bila je tada jača i od nas i od njih. Može li se onda koristiti kao argument u Junačkoj Mučeničkoj Bici Golijata? Moraće, dok neka naredna ne izdahne baš na samoj graničnoj liniji, tik ispod zastava, i entitetske i državne. Nebitno da li će se zvati Berina, Bojana ili Bruno, ionako će postati samo broj. I biće odličan argument za sljedeći predizborni tv duel. Onaj koji ćemo pratiti i mi i oni kao i dosadašnje, iz fotelje hrabro bodreći svako svog heroja. Sve dok i sami ne postanemo brojevi i argumenti. Hrabro. Zasluženo.
eTrafika.net – Nenad Bosnić