Medijske manipulacije su postale naša svakodnevnica, običan smrtnik više nije siguran ni u ono što je golim očima vidio i sopstvenim ušima čuo, a kamoli u ono što pročita iz druge ruke. Moć medija i jeste u tome da iskrivi realnost u onu formu koja odgovara onome koji drži uzde u svojim rukama.
Iako čitati novine ili gledati dnevnik uglavnom znači i pristati na ponižavanje sopstvene inteligencije (neki vid mazohizma, reklo bi se), moram priznati da posljednji izvještaji iz Sirije prevazilaze svaku mjeru koju je autor ovoga teksta do sada spoznao. Prosto je nevjerovatno koliko je providna propaganda koja se vodi protiv legalnog i legitimnog vrha sirijske vlade, kao i kulminacija u vidu navodnih napada hemijskim oružjem u okolini Damaska. Kažem ‚‚navodnih”, jer ne mogu tvrditi da su se desili, kao što ne mogu tvrditi ni suprotno.
Ono što je zapravo frapantno u tome jeste brzina kojom su zapadni mejnstrim mediji optužili Asada i njegove saradnike za napad, iako nije sprovedena nikakva istraga, niti je bilo kakav međunarodni ekspert posjetio mjesto napada. Medijski natpisi tvrde da je prvih 48 sati vrijeme koje je ključno za otkrivanje činjenica o napadu, a prošlo je i više od toga kad su Ujedinjene nacije i Ban Ki Mun poslali tek neki formalni zahtjev za pristup lokacijama. Uz sve to, u medijima se sve vrijeme vodi nemilosrdna hajka protiv Rusije i Sirije da opstruišu istragu i prikrivaju činjenice? Da li može apsurdnije? Španska serija.
Dalje, kakve koristi ima Asad od hemijskog napada? Vojska Sirije napreduje na svim frontovima još od proljeća, prostor oko Damaska je pod njenom kontrolom, takođe, u Damasku su i dužnosnici UN koji za manje od sat vremena mogu stići na bilo koju lokaciju u gradu. Asad je takođe svjestan da SAD i njihovi saveznici jedva čekaju da on upotrijebi hemijsko oružje i da mogu mirne duše da mu objave rat, tako da bi se, uz sve navedeno, moglo reći da bi takav čin sa njegove strane bio zaista najgluplji mogući potez. A Asad svakako nije glup, a nisu ni ljudi oko njega.
Budući da je očigledno da je rušenje Sirije samo nastavak zapadne imperijalističke politike, ova dešavanja ni po čemu ne zaslužuju epitet istorijskih, ili revolucionarnih. Naprotiv, ovo je samo jedan u nizu ratova koje su režirale, finansirale i vodile zapadne sile na čelu sa SAD-om, a koje su kao cilj imale rušenje stabilne države i stvaranje bogalja od iste, koji ne može da preživi bez ‚‚pomoći” sa strane. To je kao da imaš dadilju koja te je smjestila u postelju, uzela ti sve što imaš, i još traži da joj plaćaš što te truje i dalje.
O geopolitičkim razlozima za ovakav razvoj događaja da se razgovarati danima, i više im je mjesto u krugovima ljudi koji se bave proučavanjem nauke o politici, tako da je i ovdje samo dovoljno reći da je u pitanju ogoljeni interes, koji ne zna ni za antropologiju, ni za politikologiju, ali, nažalost, ni za međunarodno, ili bilo koje drugo, pravo. U prethodnim napadima NATO imperijalista flagrantno su prekršeni ratno i humanitarno međunarodno pravo, prekršena je povelja UN, kao i mnoge međunarodne konvencije – svi oni dokumenti u koje se kunu demokratski narodi zapada. Ponovo, da li može apsurdnije?
Srbija, Crna Gora, Moldavija i Albanija pridružile su se sankcijama koje je EU uvela Siriji zbog ‚‚nepoštovanja ljudskih prava”, i time su pokazale koliko su nezavisne u svojim odlukama. Tačno onoliko koliko i petogodišnje dijete u odnosu na svoje roditelje.
Sirija me boli zato što se to što se njima sada dešava, juče desilo nama, a sutra će nekome drugom (što nam ne garantuje da to nećemo ponovo biti mi) i tako u nedogled. Možda će neki iz zemalja bivše Jugoslavije reći da je intervencija u SRJ 1999. godine bila humanitarnog karaktera, a da su Libija i Sirija žrtve imperijalističke agresije, ali to je nerealno sagledavanje pod svjetlom događaja iz devedesetih, a ne objektivan komentar.
Ostaje nade da će čovječanstvo, koje je nakon dva zastrašujuća rata u prethodnom stoljeću, prošlo put od bipolarnog SAD-SSSR svijeta, preko unipolarnog, završiti u geopolitički multipolarnom svijetu gdje ovakve stvari više neće biti moguće.
eTrafika.net – Vojislav Savić