Napokon je i ova napaćena Bosna iznjedrila čovjeka koji je bar na pet minuta smirio nacionalističke strasti i okrenuo mnoga razmišljanja za 180 stepeni, a da toga ni sam on možda nije bio svjestan.
Naravno, nije riječ ni o jednom političaru ili vjerskom vođi, već o sportskom novinaru i komentatoru Edinu Avdiću, čovjeku koji je pet minuta svojim drhtavim glasom, izgubljenim rečenicama koje su dolazile kao proizvod ekstaze, držao mnoge od nas na nogama i probudio ono što možda neki nisu ni pomislili da mogu da osjete.
Za njegove neponovljive rečenice već se sad može reći da polako postaju istorijske. „Teletović za tri poena ratatatata, pa jedna iz svlačionice, i kao šlag Mirza sa parkingaaaaa“, proizvele su uzbuđenje kakvo moje genaracije nisu još nikad doživjele slušajući jednog komentatora. Edinov glas koji nikog nije mogao ostaviti ravnodušnim i trans, u koji je zajedno sa borbenim bh. košarkašima ovaj čovjek bacio cijelu zemlju, bili su dovoljni da veliki dio ove podijeljene nam države zajednički poželi bar jednom da se momci koji su ostavili srce u Jesenicama, plasiraju u dalju fazu takmičenja.
Zadnje minute posljednje četvrtine protiv Litvanaca mogu se sigurno svrstati u onu rubriku “da se naježiš”, jer svaki put kad pokušamo ponovo da preslušamo šta je ovaj čovjek pričao i kako, moraju da nas prođu trnci, pa taman ignorisali ovu utakmicu i ne željeli priznati da navijamo za Bosnu.
Sigurno je da je, kako je to rekao selektor Aco Petrović, onako u suzama, ova napaćena zemlja zaslužila radost i naravno da će ostati žal za izgubljenom prilikom da se jadi i nesreća bh. sporta prekinu i da bar jedna reprezentacija napravi nešto što će se pamtiti. Ali šta je tu je…
Na kraju krajeva, poenta ovog teksta nije u plasmanu, već u jednom čovjeku čiji profesionalizam, koji je proizašao iz velike ljubavi prema košarci je napokon ujedinio i jedne, i druge i treće. Koji je podigao na noge mnoge Banjalučane, Mostarce i Sarajlije. Koji je i ispadanje BiH sa prvenstva pretvorio u pobjedu koja će se pamtiti i zbog koje ćemo jedva čekati nove utakmice ove reprezentacije da navijamo zajedno sa Edinom.
A do tada, opet svako ruku pod ruku sa svojim brOtom, jer izgleda da drugačije ne znamo ili nećemo da znamo.
P.S. Prikladan citat nekog mislioca tražite sami na Vikipediji
eTrafika.net – Milovan Matić