„Kontrola karte, molim“, ču se u posljednjem pojasu gradskog saobraćajnog prevoza. Linija broj 35 na relaciji Trg Republike – Lešće. Ne praktikujem ekstremne sportove, ali u času kada su ove riječi odjeknule prostorom, adrenalin mi se usiljeno dignuo do vrhunca.
Kako stići do Bus Plus automata, na kojem neznana djeva milozvučno i osjetno senzualno izgovara nazive stajališta, prije kontrolora? Da li ja uopšte imam kredita na hartiji od GSP vrijednosti? Ako i nemam, da li bi bilo mudrije samo ostati na svom mjestu, u nadi da će me beogradski janjičar zaobići ili izaći iz prevoza, dok još imam vremena? Ako ne uspijem da se provučem kroz hordu naroda te ostanem zarobljena u prevozu, a kontrolor mi se nadvije nad glavom, koji izgovor da upotrijebim – „Nisam ja odavlen, I'm from Bosnia“ ili „Jao, nisam stigla da otkucam, smetnuh se nešto“?
Govorim o samo nekoliko sekundi. Kobnih sekundi, u kojima mozak upire posljednji ajnštajnovski atom snage kako bi zdravorazumski otklonio strah i ukočenost u kome se tijelo našlo. Kobnih sekundi, koje će presuditi da li će se moje zimogrožljivo tijelo zadržati u toplom naručju prevozne buke. Kobnih sekundi, zbog kojih ću vrlo izvjesno opet zakasniti na dogovoreno drugovanje. Bandži džamping, tejk det!
Nameće se pitanje „U čemu je zapravo moj problem?“
Zašto ja ne bih jednostavno kupila kartu, otkucala istu te sjela na mjesto, bez straha od kontrolara karata – „janjičara mekih srca“?
Ja, jedna obična Jelena, sam veliki broj dana u godini sasvim normalna osoba, ali kad mi zafali problema u životu, ja ih izmislim čisto da se nešto dešava. No i uprkos mojoj sklonosti ka izmišljanju, hranjenju i gajenju nepostojećih životnih muka i boljki, problem u gradskom saobraćnoj prevozu grada Beograda odista postoji. Objektivna činjenica, Veselke mi moje.
Cijelu priču ne znam. U memoriji su mi ostale urezane samo ključne riječi: „gradonačelnik“, „Bus Plus“, „prevara“. I više no dovoljno da se zaključi da su građani i građanke matice srpske ogorčeni na trenutni metod regulisanja i održavanja saobraćaja u ubrzanom životu velegrada. Vid otpora se uočava u skoro svim javnim točkašima. Dovoljna je samo jedna transportna ruta gradom. Devastirana prevozna sredstva, demolirani automati Bus Plusa, žustre, a nerijetko i krvave prepirke sa kontrolorima karata, te fizički napadi na vozače su stvarnost GSP-a.
Shvatam ogorčenje. Shvatam poriv za pobunom. Shvatam neodobrovanje. Shvatam bijes i ljutnju. Shvatam istrajnost u odbijanju plaćanja karte. Shvatam. Ali odbijam da shvatim da je nasilje jedino rješenje te jedini odgovor na pitanje sistemskog problema GSP-a.
Brate, neće biti bolje i drugačije ako smlatiš brata koji ti traži kartu. Vjerovao ili ne, on samo radi svoj posao.
Brate, neće biti bolje i drugačije ako smlatiš brata koji upravlja vozilom, bez kojeg bi satima pješačio do odrednice. Vjerovao ili ne, i on samo radi svoj posao.
Brate, biće bolje i drugačije kada udariš na one koji ne rade svoj posao. Ali, brate, za taj čin baš i nisi neki brat, zar ne?
Danas, 09. januara 2014. godine, devet sindikata GSP-a je u devet časova mirno protestovalo na okretnici autobusa na Zelenom vencu. Građanska neposlušnost, studirah ja pravo. Zabilježenih 50 napada na vozače i kontrolare karata je podstaklo preko 100 radnih duša da se oglase i ukažu na opasnost sa kojom se svakodnevno suočavaju. Zabrinjavajuće, ako mene pitate.
A ja? Što ja ne otkucavam kartu kad već vrednujem rad poštenog svijeta i imam napade panike pri svakoj kontroli karata?
Kud svi Srbi, tu i mala Jeca. Kad svi otkucaju, otkucam i ja. Kad niko ne otkuca, sjednem pa neka ide život! Kad imam novca, dopunim karticu sa tri vožnje. Kad nemam, živim život na adrenalinskoj ivici. Već sam istraživačkim metodom došla do zaključka da izlaze na stajalištu „Ustanove kulture Palilula“ i da ako preživim tu stanicu, deset stanica mogu provesti u miru i spokoju.
P.S. Danas sam prvi put dobila kaznu. Po časnom preuzimanju kaznenog papirića, uljudno se zahvalih kontroloru. Rekoh mu da sam danas pisala o njemu i zamolih ga da me pusti da stignem kući. Nasmija se i izađe iz autobusa.
Ne izađoh na sljedećoj stanici.
eTrafika.net – Jelena Bjelaković