Ne znam kako se tačno zovem. Najmlađa djevojčica me zove Pepa, po nekom glumcu na kojeg, valjda, fizički podsjećam. Ona malo starija me zove Milivoje, po svom bivšem momku, kaže da na njega karakterno podsjećam. Njena starija braća me zovu DJ, po nekom muzičaru čije pjesme pjevuše dok mi sipaju pomije. Domaćin i domaćica me zovu Mala, iako sam muško. Teško je izboriti se za rodnu ravnopravnost kad živiš u blatu. A moja vrsta baš tu živi, mada naš život ne traje dugo. I na našoj evolucionoj grani se uvijek znalo – kada među Srbima dođe praznična sezona, tada mnogi od nas sa te grane popadaju. Ne u blato, već u želuce. Srpske želuce, one velike.
Ja se u religiju ne razumijem. Ali kad je Božić, to znam. To svi znamo. Komšije iz susjednog svinjca su ove godine najbolje osjetili zašto. Mada se jedan od njih dobro držao. Pola sata su ga jurili po dvorištu, razbio je tri flaše rakije, dvije letve na tarabi i jedan nos, onaj na popovom licu. Pop ga nije jurio, stajao je sa strane, ispijao rakije kako ih je domaćica dosipala, objašnjavajući da bi rado pomogao, „ali nije paćoti za kaljugu“. Ja ne znam šta je „paćoti“, kažem, ne razumijem se u religiju. Ali komšija kao da je znao. Primirio se kada su ga uhvatili, sačekao da pop priđe i pomazi ga, a onda se ritnuo iz sve snage i, puf, pljusnu krv. Lilo je kao iz oblaka, po mantiji, krstu, cipelama… Narednih deset minuta, sveštenik je čistio i glancao obuću. Krst je očistio poslije.Ljudi su jeli, pili, pjevali, razbijali, pa opet pili. I pucali su, mnogo. I to ka nebu. Gore, valjda, živi slavljenik, a oni pucaju ka njemu. Čudan način da nekome čestitaš rođendan. Ali čudni su ljudi, a i ja se u religiju ne razumijem. Nisam se miješao ni par dana poslije, kada su domaćini upali i u naš svinjac i odveli par dobrih momaka. Slava. Još jedna riječ koja nam je dobro poznata. Sveti Stefan. I nanovo su ljudi jeli, pili, pjevali, razbijali, pa opet pili. Da li se čovjekov centar za religiju nalazi u želucu? Srbi su, onda, baš religiozno osviješćen narod.
Nekada se znalo – ako preživiš prazničnu sezonu, miran si narednih godinu dana. Dobro, možda ti dođe glave rođenje kakve bebe ili iznenadna udaja domaćinove ljubimice koja se koji put previše iskrala do komšijskog šljivika, ali su šanse da se još jednu godinu veselo valjaš u blatu prilično povoljne, koliko bilo šta može biti povoljno kada si jedna obična svinja. Međutim, vremena su se promijenila. Nagore, naravno, takve je sreće moja vrsta. Posljednjih godina, naime, pojavio se period opasniji i krvoločniji od zloglasne praznične sezone. I ime mu je strašno: predizborna kampanja!
Ja se u politiku ne razumijem. Nama, svinjama, sva ta lica na plakatima liče jedna na druga. I pomalo na naša, što nam i nije drago, mi smo ipak jedna časna vrsta. Ali ne možemo ih izbjeći, lijepe ih preko puta našeg svinjca, na zid davno zatvorenog seoskog Doma kulture. To je za nas znak za uzbunu, jer nedugo potom uslijedi druga, po mnoštvo nas kobna faza predizborne kampanje. Šatorska. Negdje tačno između svinjca i Doma kulture, stranke na smjenu razapinju svoje šatore. Dobro, ne baš tačno između, malo bliže svinjcu. Nikada mi nije bilo jasno zašto prosto ne iskoriste tu napuštenu zgradu, ali valjda je za raspravljanje najvažnijih državnih pitanja pogodniji šator. Kažem, ja se u politiku ne razumijem. Moj državotvorni interes završava na stolu. Starom, poluraspadnutom, od pune bukovine, napravljenom u lokalnoj fabrici koja se davno skroz raspala. Jer za tim stolom sjedi prosječan srpski domaćin. Brkat, izboran, mrk i prijek, leđa pogurenih od godina i duše pogurene od trenutaka, usta punih sočnih psovki i želuca željnog sočne hrane. Srpskog želuca, onog velikog. Velikog, a praznog. Spremnog da svari svaku ideološko-programsku kašu, ma koliko gorka i bljutava bila. Da li se i čovjekov centar za politiku nalazi u želucu? Srbi su, onda, baš politički osviješćen narod.
I toga se ja plašim. Toga stola sa četiri klimave noge, za kojim sjedi domaćin sa četiri razreda škole, koji četiri sata sluša govorne i pjevačke bravure solista u odijelima od četiri hiljade maraka, stresa četvrtu besplatnu rakiju dok ga četvrti sa izborne liste nagovara da obezbijedi četiri glasa svojih ukućana, kako bi mu sina zaposlili da za četiri stotine maraka radi od četiri od četiri na četvrtom kilometru auto-puta, a kući će odmah, kao garanciju, ponijeti četiri besplatne svinjeće noge da ih glođe sa svoja četiri preostala zuba i četvoro ukućana koji će ostati nezaposleni do narednih izbora za još četiri godine.
E toga se ja plašim. Toga stola. Jer nije mi problem da skončam na svečanoj porodičnoj trpezi, ma u koju stranu pad duhovnosti i rast promila odveli njenu svečanost. Ali mi jeste problem da skončam na svečanom šatorskom stolu, jer ta svečanost vodi samo ka praznoj porodičnoj trpezi. To je i za mene sramota. I ne, ne razumijem se ni u religiju ni u politiku. Obična svinja sam, zaboga. Ali zato dobro znam šta je svinjac, a šta svinjarija. I nama, svinjama, oni priliče. Ali kad nas ljudi oponašaju, e tada se i po mom želucu razlije mučnina. A svinjski želudac, navodno, baš sve može da svari.
Ljudski rode, osvijesti se i prosvijetli se. Razgordi se i razgoropadi se. Ne sramoti se više i upristoji se, zaboga. Drži neki nivo, majku mu. Zar treba da ti svinje govore šta da radiš?
eTrafika.net – Nenad Bosnić