Draga Sudbo, gorka i mračna,
Piše ti jedno biće, tebi možda strano i neznatno, pokorno i ponosno. TUŽNO I RAZOČARANO.
Kako ti upravljaš našim životima? Kako krojiš živote onih koji vjeruju u tebe, a kako onih koji te preziru?
Na kakvim smo mi to koncima, tvoje lutke, koje samo tako bacaš u propast? Da li nas namjerno ispuštaš da padnemo i razbijemo se kao da smo od kristala? MI NISMO OD KRISTALA.
Mi smo ljudi od krvi i mesa. Ljudi koji osjećaju. Koji vole i mrze. A ponajviše koji tuguju. Svađamo se, ali kada je najteže tu smo jedni za druge.
Pišem ti jer sam tužna. Razočarana. Pišem ti u ime svih onih koji tuguju jer je*eno nisi fer. Kako biraš one koji tebi dolaze, a ostavljaju nas? Ostavljaju roditelje, braću, sestre, drugove i ljubavi. Ostavljaju uspomene, te neizbrisive tragove sreće i bivstva. Postojanja. Godine prolaze, ali uspomene ostaju. One tinjaju i tu su. Ne jenjavaju.
Ti, Sudbo, uzela si nešto što nisi trebala. Uzela si dušu, osmijeh. Srce. Brata. U malom gradiću velikog srca, to jedno lice će vječno nedostajati. Od sedam hiljada poznatih mi lica, nestalo je jedno. Jedno divno i srčano biće. Biće od samo 21 godinu. Slagalici sastavljenoj od sedam hiljada dijelova zauvijek će nedostajati onaj jedan dio. Toliko neznatan u masi. A opet toliko bitan.
Ne može život biti „samo par koraka, malo tuge i meraka“. Ne može. Ako je to život, onda život mi ne živimo. Živimo od danas do sutra. Od sadašnjeg do idućeg treptaja oka. Red plača. Red smijeha. Red borbe i neuspjeha.
Sunčan je dan. Ali za nas je oluja. Kiša lije, a zemlja se otvorila. Otvorila se da nepravedno uzme sebi lice koje su njemu drage osobe ljubomorno čuvale i njegovale 21 godinu. Nedorečene riječi, neizrečene misli, sve se vraća. Detalji koje nismo zaboravili, ali smo ih zanemarili. Zanemarili smo ih jer mislimo da imamo vremena da ih kažemo i pokažemo. E pa, nemamo vremena. Tek na posljednjem ispraćaju shvatimo da zapravo vremena je premalo.
Previše detalja, a premalo vremena. Zagrljaj, osmijeh, pogled. Sve su to sitnice, teže od olova.
Svi se mi borimo sa tugom i rastancima na svoj način. Zamišljamo gdje je, šta je i kako mu je. Stihovi kažu :
“Možda spava sa očima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
I s njom spava, neviđena, njena lepota;
Možda živi i doći će posle ovog sna.
Možda spava sa očima izvan svakog zla.”
I ja u njih vjerujem. Vjerujem da se dobro dobrim vraća. Vjerujem da ti, Sudbo, nagradiš one koji su to zaslužili. Njega, čiji osmijeh je bio iskren. A srce neiskvareno. Prokleto vjerujem u to.
Čuvaj taj osmijeh, tu iskru života. Čuvaj ga, jer on je sad u tvojim rukama. A mi ćemo ga čuvati na svoj način. Čuvaćemo ga u srcu. U pjesmama I pozdravima. U snovima i nadanjima.
ČUVAJ GA.
eTrafika.net – Dragana Kerkez