Trebinjac Vladimir Stanić Stana (27) naredne tri godine nosiće titulu petog u svijetu u bacanju papirnih aviona. Prvenstvo koje organizuje Red Bull u Salzburgu donijelo mu je mnogo lijepih uspomena, pa se planira takmičiti i 2015. godine.
Stanić je apsolvent banjalučkog ETF-a, do završetka studija ostalo mu je 6 ispita. Aktivan je u desetak sportova, 12 godina je u izviđačima, bio je u prvom timu KK Leotar, bavio se folklorom, sada redovno ide na vaterpolo, plivanje, odbojku, diže tegove… Jedne godine se čak prijavio za Suvajver i ušao u prvih 600, od 22.000 prijavljenih. Ne voli kafane, a nikada nije probao narkotike, cigarete niti kafu.
Priča o papirnim avionima počinje 2006. godine kada se sasvim slučano prijavio na takmičenje za koje do tada nije ni čuo.
– Poklopilo se nekoliko slučajnosti. Prvo nisam mogao naći krevet u domu pa sam izašao ispred i kukao. Tu su bile hostese Red Bulla koje su došle pred dom da hvataju ljude koji bi se takmičili. Kad su mi predložile da se prijavim rekao sam im da me ne zezaju, ali se kasnije ispostavilo da su bile ozbiljne. Sve je bilo plaćeno – prevoz do Sarajeva, smještaj, hrana. Mislio sam otići dole, iskoristiti sve to, ali se vidjeti sa prijeteljem koji je košarkaš, a ne ići na takmičenje. Međutim, on nije mogao da se vidimo pa sam se takmičio i to u tri discipline a prvi sam bio u zadržavanju u vazduhu, govori Vladimir.
Iako takmičenje zvuči neozbiljno, postoje pravila koja takmičari moraju poštovati. Postoje tri discipline – bacanje u dalj, zadržavanje u vazduhu i akrobacije. Prilikom bacanja aviona takmičari stoje na liniji koju ne smiju preći. Avioni se prave od papira A4 formata i nije dozvoljeno šaranje, crtanje niti bilo šta drugo osim savijanja papira, osim u akrobacijama kada takmičar radi sa avionom šta god želi. Za bacanje u dalj bitno je da je avion što uži, dok je za zadržavanje u vazduhu potreban avion širokih krila koji se baca iz čučnja.
– Niko nam ne pokazuje kako šta da radimo, ali učimo jedni od drugih. Jednostavno gledaš kako ostali savijaju avione, pitaš za savjet i slično. Pravimo ih širokih krila, da budu simetrični i zadnji kraj se mora malo saviti ka gore, jer ga to pomalo zaustavlja i ostavlja u vazduhu, objašnjava nam Vladimir.
Prvo Red Bull prvenstvo u bacanju papirnih aviona bilo je 2006. godine, a tada je Vladimir bio 29. u svijetu. Svjetska prvenstva se dešavaju u Salzburgu, svake tri godine. Naredni put, 2009. godine, nije uspio da se plasira u finale BiH.
– Te godine polufinale za banjalučki i tuzlanski univerzitet je bilo u Banjoj Luci, a za sarajevski i mostarski u Sarajevu, pa onda finale u Sarajevu. Bacao sam u Banjoj Luci, ali je to bilo u hali velesajma. Krov je bio nizak, ni 10m, pa sam pogodio krov. Tad je pobijedio neki momak koji je idealno bacio avion ispod krova, a pobijedio je i u Sarajevu, navodi Vladimir.
Ove godine je polufinale bilo u Tuzli i pobijedio je rezultatom 10 sekundi i 35 stotinki. Pobijedio je i u finalu u Mostaru sa 9.31, ali je jedva dospio u finale u Salzburgu.
– U mojoj disciplini su bili baš dobri rezultati. Bilo je 65 takmičara, posljednji na listi bacanja je bio takmičar koji je imao najbolji rezultat u svijetu, a prvi je bio momak koji je imao najlošiji rezultat. Bio sam 41. na spisku. Imao sam peti rezultat, pa su me pomjerili do 9.mjesta, a prvih deset ide u finale. Zatim sam pao na deseto mjesto za samo 2 stotinke, a ostala su da bacaju još dva momka koji su ove godine imali najbolji rezultat u svijetu. Srećom, loše su bacali pa sam ostao deseti. Na kraju sam zvanično bio deveti, diskvalifikovali su momka ispred mene jer je podigao nogu tokom bacanja, prisjeća se on.
Zatim se desilo nešto neočekivano – avion mu je nestao tik prije finala.
– Kolega iz Srbije mi je rekao da ga je uzela jedna Slovenka. Čuvao sam ga ispod fotelje, pored je bilo stotinu drugih aviona, a samo je moj nestao i to sat vremena prije finala. Sreća pa sam brzo našao te Slovence. Ona se izvinjavala, govorila da nije ona. Prevelika je slučajnost da je baš Slovenac bio treći u finalu u mojoj disciplini i da je meni nestao avion. Na kraju nisam ni došao do njega, okolo je bilo 10.000 aviona, a na kraju krajeva mogao ga je neko samo zgaziti. Nisam mogao napraviti isti takav jer je taj bio idealan. Potrebno je oko 45 minuta da se napravi dobar avion, jer ukoliko prilikom savijanja linija ode samo milimetar u stranu, on neće dobro letjeti, priča Vladimir.
Srećom, sve se dobro završilo, u pomoć mu je priskočio kolega iz Srbije.
– Nemanja mi je napravio jedan avion kakav je i on bacao, a i ja sam napravio novi. Bacao sam dva puta njegov, rezultat mi je bio 6.92, nekako su rezultati baš loši bili u finalu. Treći put sam bacio svoj i zadržao se 11 sekundi. Da sam još jednom bacio svoj bio bih prvak, govori Stanić.
Ove godine je u Salzburgu nastupalo oko 85 zemalja, dok je momaka bilo ubjedljivo više, djevojaka je bilo samo desetak. Za prva tri mjesta nagrada je air race vožnja, a ove godine je najbolja zemlja dobijala skok padobranom za sve članove tima. Naravno, svi troškovi puta, smještaja i hrane pokriva Red Bull.
Vladimir se planira prijaviti i na naredno takmičenje, najvjerovatnije u dvije discipline, ali priznaje da ne vježba u međuvremenu. Kaže da nema gdje ni da trenira za ovaj neobičan sport.
– Ne pravim avione po studentskom domu, samo kada me neko zamoli pokažem mu u čemu je caka i kako da ga baca. To se mora bacati u zatvorenom prostoru, čak ni vrata ne smiju biti otvorena, tako da nemam ni gdje vježbati, priča on.
Reagovanja na takmičenja su različita, neki smatraju da je to gubljenje vremena, dok je ostalima jako zanimljivo.
– Oni koji me znaju kažu da to samo ja mogu i da ih ne čudi što se time zanimam. Roditelji su ponosni što mi je drago. Možda jeste bezveze disciplina, ali nije lako ni u čemu biti peti u svijetu, poznajem jako malo ljudi koji su prvaci u nekim oficijelnim takmičenjima. Ovo je jedno jedino takmičenje na svijetu u bacanju papirnih aviona, govori on.
eTrafika.net – Vanja Stokić