Zbog nemilog događaja od prije četiri godine, Igre u Montrealu 1976. obezbjeđivalo je 16.000 policajaca. Policijski budžet premašio je sto miliona dolara. Nije bilo pucnjave, ali je 29 afričkih zemalja bojkotovalo Olimpijadu zbog učešća sportista Novog Zelanda.
Razlog je, što je jedan ragbi tim iz ove zemlje nekoliko mjeseci ranije odigrao utakmicu u Južnoafričkoj Republici, zemlji aparthejda, isključenoj iz Međunarodnog olimpijskog komiteta. Predračun troškova za Igre u Montrealu je bio 310 miliona dolara, ali se na kraju ta svota zaustavila na milijardu i po. U jednim kanadskim novinama je napisano da bi “bilo bolje novac potrošiti pripremajući se za treći svjetski rat. Olimpijske igre su i onako supstitut ratu” .
Ni četiri godine poslije situacija nije bila bolja. Na Igrama u Moskvi politika se ponovo umješala. Naime, u januaru 1980. sovjetska vojska je okupirala Avganistan. Došlo je do poziva na bojkot, a najglasniji u tome bio je američki predsjednik Džimi Karter. I zaista, bio je poprilično glasan, jer je 58 zemalja odbilo da učestvuje na Olimpijadi u Moskvi.
Prethodni nastavak:
Olimpijske igre – Druga strana sporta (8): Igre zavijene u crno
Nisu mnogo propustili. Dan za danom domaći navijači su zviždali i na svaki način ometali sve strane sportiste, a sudije su napravile kriminalne krađe kako bi Sovjetima poklonili zlatne medalje u troskoku, bacanju kugle i diska. Tako su domaćini sa 195 medalja oborili sve rekorde, osim onog Amerikanaca iz Sent Luisa.
Vrijeme sukoba dva idejno različita vojnopolitička bloka nije prošlo ni nakon četiri godine. U Los Anđelesu nisu doputovali predstavnici Sovjetskog Saveza i predstavnici još 18 zemalja, navodno zbog bezbjednosti. Mada su Amerikanci nudili Sovjetima da, umjesto u olimpijskom selu, odsjednu na ruskom nosaču aviona, koji bi bio usidren u luci Los Anđelesa, nedaleko od Holivuda.
Ipak, umjesto “komunista” stigla je zamjena koja se zvala “komercijalizacija”.
Pod vođstvom novog predsjednika MOK-a Huana Samarana trgovcima su širom otvorena vrata. Organizator je prodao prava na korišćenje olimpijskih krugova za sve moguće proizvode, od konzerve sode do kondoma. Na stadionu “Koloseum” prodavana je čaša hladne vode za dva dolara. Prvi put je Olimpijada donijela zaradu – 225 miliona dolara. A ABC televizijska kompanija je od reklama zaradila još i više – 435 miliona dolara.
Na ovoj Olimpijadi američki nacionalizam je iskoristio priliku da pokaže svoju dominaciju, ne samo u medijima ili na otvaranju odnosno zatvaranju Igara, već i po broju osvojenih medalja. Nacionalizam američkih sportista “širio se” do mile volje po mnogobrojnim intervjuima, a među kojima su prednjačili intervjui koje je davao američki atletičar Karl Luis “mašući” u istoj mjeri svojim nacionalnim i vjerskim ponosom .
Tek na Igrama u Seulu 1988. više nije bilo američko-sovjetskog uzajamnog bojkota. Ali ipak, razloga za strah je bilo, jer je Južna Koreja tehnički bila u ratu sa Sjevernom Korejom. Međutim, ništa se loše nije dogodilo, a ceremonija otvaranja bila je najimpozantnija dotle viđena. Pojavljuju se profesionalni sportisti, al ii prvi Olimpijci diskvalifikovani zbog doping.
1992: SSSR je nestao – raspao se na 15 nezavisnih država. Berlinski zid je pao. Istočna i Zapadna Njemačka su jedna reprezentacija. Jugoslavija više ne postoji. Poslije 32 godine izgona iz svijeta u Barseloni su se pojavili i sportisti Južne Afrike. Ove igre su specifične i po američkom košarkaškom drim timu, za čije su se autograme otimali i sportisti drugih zemalja i to za vrijeme ceremonije svečanog otvaranja.
Ipak ove Igre jugoslovenski sportisti pamtiće kao najružnije. Na osnovu Rezolucije 757 kojom su jugoslovenskom sportu, kulturi i nauci zabranjene veze sa svijetom, naši reprezentativci u ekipnim sportovima su ostali bez mogućnosti da se takmiče. Osim toga na ovim Igrama došlo je do pokušaja katalonskih nacionalista da cijelu organizaciju predstave kao katalonski, a ne španski napor.
U Atlanti 1996. nije izostao olimpijski glamur ali ni uzbuđenja terorističkog tipa. Park olimpijske stogodišnjice, zatresla je 27. jula eksplozija bombe “kućne izrade” i odnijela dva života, uz neprijatan bilans – 112 teže ili lakše povrijeđenih žrtava. Bezbrojne američke agencije i policijske snage, čitava obavještajna zajednica bacile su se na posao ipronašle “krivca”, izvjesnog Džula, na kraju je istraga završena klasično. Džul je nedavno zatražio odštetu, pravi bombaš zapravo nikad nije ni nađen. Igre u Džordžiji ostaće upamćene ne samo po čistoj amerikanizaciji, prožetoj trkom za dolarima već i po mnogim propustima, posebno saobraćajnom haosu, kakav nije viđen na Igrama. Strah od terorističkih akcija bio je i prije bombaškog napada u Parku olimpijske stogodišnjice veoma izražen, pogotovo poslije pada boinga 747 na letu za Pariz, u blizini Long Ajlenda, samo desetak dana prije Olimpijade.
U Sidneju 2000. nije bilo bojkota, ni političkih tenzija poput onih iz vremena blokovske podjele svijeta, štaviše Republika Koreja i DNR Koreja učestvovale su pod jednom zastavom, mada odvojenih reprezentacija.
eTrafika.net