Volonterizam (ili dobrovoljni rad) važan je u svakom društvu. Ljudi imaju mogućnost da svoje vrijeme, znanje, vještine i energiju usmjere na rad bez naknade u svrhu postizanja zajedničkog dobra. Međutim, mnogi ne shvataju značenje volonterizma, ne znaju prava i obaveze volontera, ali i organizacija ili institucija koje ih angažuju.
Često dolazi do zloupotrebe volontera, pa oni postaju jeftina radna snaga, a njihov volonterski rad – besplatan rad sa punim radnim vremenom i obavezama kao kod zaposlenih. Ko je onda glavni krivac zbog sve prisutnije zloupotrebe volonterizma? Do takve situacije dovela je sama država koja ima slabu kontrolu nad poslodavcima, ali i ljudi koji se zbog nedostatka posla „hvataju za slamku“, da bi sebi obezbijedili šansu za bolju budućnost.
Volontiranje je neplaćena aktivnost koju pojedinci obavljaju za dobrobit zajednice, odnosno društva. Volontiranje je aktivnost od interesa za Republiku Srpsku kojom se doprinosi poboljšanju kvaliteta života, aktivnom uključivanju građana u društvene procese i razvoju humanijeg i ravnopravnijeg demokratskog društva (Zakon o volontiranju RS, Br. 01-1219/08. Član 3). Sam pojam ima mnoge oblike i značenja koji zavise od okruženja, politike i kulture svake države, a označava – onoga koji želi dati.
Šta onda motiviše ljude da dobrovoljno obavljaju poslove bez ikakve nadoknade? Mlada Banjalučanka Sandra Đukić volontiranje je započela u Domu Rade Vranješeviš, gdje je shvatila koliko je tačno da naše malo nekome znači mnogo. Nakon toga, obavljala je mnoge slične volonterske aktivnosti od kojih je jedna pomaganje u javnoj kuhinji. Kaže da je volontiranje za nju želja da pomogne nekome, tako se osjeća bolje, humanije i ne očekuje novčanu dobit.
– Svaka mlada osoba bi trebala da se bavi volonterskim radom, jer takvo sagledavanje šire slike društva i one ne tako njegove lijepe strane, definiše i oblikuje mladu osobu i od nje gradi čovjeka. Ljudi ne bi trebali da izgube dodir sa stvarnošću kreiranjem pogrešnih ideala i loših sistema vrijednosti. Kada već radim za džabe, radiću ono što želim i volim, a ne nešto što će stvoriti profit određenim kompanijama, navela je Sandra.
Mnoge ljude volontiranje ispunjava, jer stvara osjećaj pripadnosti u društvu, gradi samopoštovanje i zadovoljava lična ljudska uvjerenja o značenju pomaganja drugima. Stvara kod ljudi osjećaj sreće i zadovoljstva, često je zabavno i volontiranjem se stiču razna iskustva, vještine i novi kontakti. Ovakva aktivnost dobar je način da otkrijete šta volite u životu i čime želite da se bavite u budućnosti.
Da li je to pravi razlog nekog pojedinca kada se prijavi za volonterski rad? Nažalost, sve je više primjera kada glavni motiv volontera postaje nada da će nakon obavljenog volonterskog rada dobiti stalni posao. Ko bi im zamjerio, jer većina poslodavaca obeća stalni radni odnos ako se pojedinac istakne i dokaže da je najbolji tokom volontiranja. Međutim, u praksi je to drugačije i često se dešava da jednu grupu volontera zamjeni druga i tako u krug. Mnogima i pored toga što će posao obavljati besplatno, treba veza, jer dobra volja i želja za radom/pomaganjem, više nisu dovoljne. Odavno volontiranje ne znači pružanje pomoći prijateljima, bolesnima, nemoćnima, siromašnima ili djelovanje za dobrobit zajednice usljed neke prirodne katastrofe. Oglasi kao što su: zaposli se volontiranjem, traži se volonter za rad na terenu ili u magacinu, volonter za rad na šalteru, volonter novinar, pravnik, ekonomista…..postali su svakodnevnica. Sve više profitnih organizacija angažuje volontere, jer im se ne isplati da ljude plaćaju dok ih obučavaju za radnu poziciju. Tako je dobrovoljna aktivnost postala dužnost i jedini izbor mnogima.
Naša sugrađanka, S.K., počela je da volontira kao novinarka sa nadom da će nakon nekog vremena ostvariti solidnu novčanu dobit. Želja joj je bila da usavrši svoje vještine pisanja i da nauči nešto novo. Međutim, malo od toga je kaže ostvarila.
– Obavljajući ovaj posao nisam ništa posebno naučila. Obukom nisam bila zadovoljna, a novca za nas volontere nije bilo. Prestala sam da volontiram i moja potraga za „pravim“ poslom tek treba da počne. Smatram da je volontiranje samo još jedan način eksplatisanja besplatne radne snjage. Ne kažem da u mnogim slučajevima nema humanosti, ali sam veliki skeptik, rekla je S.K.
Dok se u drugim zemljama volonterima uglavnom smatraju mladi ljudi, kod nas ima i onih starijih. Ovdje je volonter svako ko ne može da nađe posao, pa za njih važi „bolje džaba raditi nego džaba sjediti“. Gubi se pravo značenje volonterizma i ono prerasta u druge dimenzije – zloupotreba volontera kao besplatne radne snage koja poslodavcu donosi dobit.
Još jedan član navedenog zakona glasi:
(1) Zabranjeno je volontiranje kojim se zamjenjuje rad koji obavljaju radnici zaposleni u skladu sa Zakonom o radu, kao i volontiranje koje zamjenjuje poslove koje obavljaju izvršioci poslova na osnovu ugovora o djelu.
(2) Zabranjeno je volontiranje u trajanju dužem od 40 sati sedmično u periodu dužem od šest mjeseci bez prekida.
(3) Zabranjeno je volontera iskorištavati i zloupotrebljavati u svrhu sticanja ili povećanja profita. (Član 11.)
S obzirom na to da mnogi volonteri rade ka o ostali zaposleni, sa jednakim radnim vremenom i obavezama – volonterski rad trebao bi im se priznati kao radno iskustvo. Poslodavci bi trebalo da im obezbijede potrebne materijale i sredstva za obavaljanje volonterske prakse, kao i pisanu potvrdu o volontiranju. Jedna od glavnih stavki svakog konkursa za posao jeste prethodno radno iskustvo, jer se bez toga većina ne može zaposliti. Kako će steći iskustvo? Tako što će volontirati, pa bar popuniti biografiju. Ono što bi trebalo da bude slobodna volja, postaje obaveza u procesu traženja posla. Zato bi tokom školovanja trebalo uvesti praksu u okviru struke, pa da nakon završene škole ili fakulteta mnogi već imaju određena iskustva, a ta praksa da bude kvalitetna i kasnije priznata.
Nezaposleni najčešće volontiraju, jer nemaju mnogo izbora. Uprkos visokoj stopi nezaposlenosti, dobrovoljni rad ne bi trebao da postane „prinudni besplatan rad“. Istina je da ova država ima slabu ekonomiju, velika zaduženja i slabu perspektivu pruža mnogima, ali dok oni svoj rad ne počnu da cijene – neće ni drugi. Poslodavci će da ih koriste za ostvarivanje svojih ciljeva, a mali procenat volontera će iz te priče izaći zadovoljan. Dok država ne preduzme konkretne mjere povodom spriječavanja izrabljivanja volontera, svaki pojedinac bi trebao da se zapita – da li zaista želi dobrovoljno obavljati neki posao zato što ga to ispunjava ili će se njegov rad (dok se nada zaposlenju) svesti na donošenje dobiti samo za poslodavca, odnosno, neke profitne organizacije?!
eTrafika.net – Mirjana Radanović