Pomenuti „upad“ (ako se ovaj sklop riječi zaokružen upitnikom uopšte može nazvati upadom) javlja se i u neznatno drugačijim oblicima, ali suštinski ostaje isti. Socijalni oksimoron „lepa, a sama“, obavijen mitskim velom čudnovato-apstraktnog, a naizgled apsurdno jasan, podstiče na postavljanje nekoliko krucijalnih rečenica zaokruženih uputnikom.
Kao prvo, ZAŠTO lijepa djevojka ne bi bila sama?
Da li je misaono neizvodljivo zamisliti da je lijepa djevojka u totalitetu zadovoljna svojim bivstovanjem u single izdanju, te nema potrebu da definiše svoj životni tok kroz uspostavljanje emotivno plitkih ili pak seksualno dubokih odnosa sa muškarcem ili ženom (jer sam mnogo politički korektna)?
Da li je ljepota jednog ženskog bića svedena na njeno samovrednovanje (ali i društveno vrednovanje) kroz bivanje sa nekim/nekom (ne, zaista sam mnogo politički korektna) ko uživa tu ljepotu, ko je konzumira u regularnim dozama i ko je, tehničko-praktički, posjeduje?
Osporiti ne mogu ja, a ni ti, čitaoče, da se ideal ljepote mijenjao kroz istoriju svijeta i vijeka, ali da je suštinski ljepota, kao ideal, ostala „vrijednost“ kojoj se teži, sila teže koja privlači ljudsku jedinku te osobina koja, ako je iskorišćena na društveno pravilan, a moralno djelimično pogrešan način, čovjeka može daleko dogurati na stazi života. Ipak, ljepota kao koncept je ostala neobjašnjena, uprkos pokušaju mnogih velikih umova da je definišu i smjeste u leksikon civilizacije. Da, ona opija. Da, ona boli. Da, ona okiva. I oh da, ona je u oku posmatrača.
Bila u oku posmatrača, oku osuđivača ili oku modne imperije, i dalje je tema umjetnosti i kreativnog uma, tema magazina – kako žutog, tako i bezbojnog, tema svakodnevnog razgovora, te tema života. Ali, i tema pleonazma „lepa, a sama“, jasno.
Da li gore, u stilu pljuvanja opjevani koncept podrazumijeva da lijepa persona, silom lijepih prilika, može da ima – pa, lijepo sve – pa tako i emotivno-seksualni status ili angažman u polju odnosa sa drugim jedinkama?
Išlo bi na ruku lijepoj individui da kultni „upad“ nosi datu konotaciju. Ipak, men’ se čini da lonac ove čorba konflikata i dilema drugačiju priču kuva.
Slušajući zov okruženja, djeluje da živi misao da je lijepa ona lijepo glupa, te lijepo podobna da padne na lijepo postavljeno pitanje. Lijepoj njoj je vrlo vjerovatno muka od stereotipa „lepa i glupa“, ideje da žena ne može da objedini intelektualnu i fizičku, socijalno relevantnu, ljepotu.
Zato bi trebalo upasti pred lijepu nju sa alternativnom verzijom:
Kako je moguće da je tako načitana djevojka sama? (Kad bi svi upadali sa referenacama na kultne srpske filmove, niko ne bi ispao. „Načitana“ bi trebalo da se izgovori u boji glasa i duhu šmeka Lazara Ristovskog u „Bumerangu“.)
Summa summarum – loša nam je rabota što smo sudove istinskih vrijednosti i ideala zamijenili sudovima misica i ljepših od noći, što smo genetski obdarena bića osudili na životnu borbu sa predrasudama, te što smo učinili „lepa, a sama“ sintagmu realno nerealnom.
I, ko je rek'o da ne postoje glupa pitanja nego samo glupi odgovori, al’ se zaje*o.
eTrafika.net – Jelena Bjelaković