Jedan od najvećih novinara sa prostora bivše Jugoslavije Goran Milić u petak je proveo nekoliko časova sa našom novinarkom, te u prijatnom razgovoru za portal eTrafiku pričao o svojim počecima, novinarstvu, Bosni i Hercegovini i mladosti koja u njoj živi.
Goran je nakon završetka Pravnog fakulteta zamišljao da će biti doktor pomorskog prava, ali partija blefera u Londonu sa novinarom tadašnje „Politike“ Miroslavom Radojčićem dovela ga je do zvanja vrhunskog novinara, urednika i sada direktora programa Aljazeere Balkans.
– Bilo je to 1970. godine. Gledali smo finale Wimbldona i igrali blefera i onda je Miroslav u jednom trenutku rekao da moramo prekinuti igru jer mora poslati izvještaj finala za “Politiku”. Tako je 45 minuta iz glave, preko telefona diktirao taj izvještaj, kako je to izgledalo, atmosferu, ko je igrao, ko je vodio. Kada je završio pitao sam da li je to sve, on mi je odgovorio da je za danas posao gotov. Tada sam rekao da želim i ja taj posao.
Putovanja po svijetu
Prvi put kada je osjetio želju za putopisnim novinarstvom bio je period „olovnih vremena“, odnosno u vrijeme raspada Jugoslavije kada je radio Dnevnik. Jasno je stavljao do znanja da ga zanima putovanje po svijetu, a ne dnevna politika, koja mu se pritome i gadila.
– Drugi put je bilo kada sam radio u Hrvatskoj i razmišljao da bi bilo dobro raditi nešto preko ljeta. Učinilo mi se se zgodno, jer je u to vrijeme stigla nova tehnologija sa kojom se isti dan moglo snimati i montirati i isti dan sve to završiti. Izračunao sam da bi na nekih 5-6 dana mogla biti jedna 45-o minutna emisija, i ako krenem mjesec dana prije početka emitovanja mogu uraditi serijal od 30-35 emisija u jednoj sezoni sa tri, četiri kontinenta.
Radeći emisiju „Idemo na put sa Goranom Milićem“, uvijek mu je lakše bilo praviti reportaže iz zemalja koje je poznavao i čiji je jezik govorio, jer je u tim zemljama imao poznanike koji su mu olakšavali boravak, te pomagali oko emisije javljajući mu bitne informacije za sfere koje su ga interesovale.
– Sa Rusijom je bilo drugačije, tek drugi put u životu sam je posjetio. Prva posjeta je bila u vrijeme socijalizma, kada je bila potpuno drugačija, pristipačnija, ljubaznija i tada je više vodila računa o strancima. Davali su vam pratioca koji je otvarao sva vrata. A sada vam ne daju nikoga i jednako su sumnjičavi kao kad je bio komunizam. Tako da, recimo da mi je to bilo teško.
Školujući se u francuskoj školi u Strazburu, francuski jezik je doveo do savršenstva, ali se služi sa još tri koji mu daju prednost u poslu koji obavlja.
– Španski sam naučio u Južnoj Americi, to je bilo bez škole, i vrlo solidno ga znam. Engleski sam učio u Londonu 70-tih godina, k ada sam radio tamo u trgovini antikviteta i pri tome vozio neke kamione. A u kući, pričajući dubrovačkim dijalektom, koji je vrlo sličan italijanskom i uz nekoliko odlazaka u Italiju propričao sam i taj jezik. Iako ga govorim gramatički nekorektno, mogu čitati novine, slušati vijesti ili raditi neki intervju.
Vrijeme provedeno u New Yorku za Milića je bilo vrijeme učenja. Iako se 90% stanovnika tog grada bori sa egzistencijom, naš sagovornik nije imao tih problema, jer je njegova, iako mala, plata bila redovna, pa je samim tim bio atipičan u odnosu na ostale.
– Nisam uživao na isti način u onom darvinizmu kako što su svi drugi, a opet imao sam tu stabilnost koja je nešto značila za mene i moju porodicu. U jednu ruku, New York ću pamtiti po lošem, jer je tu umrla moja prva supruga Olivera, ali ću ga pamtiti i po dobrome, jer je u istoj bolnici rođena moja kći Lana Marija.
Iako je sve lošija, Argentina je država koja je na Gorana Milića ostavila najveći utisak.
– Dok je bila svoja, Argentina je bila nepobjediva. Kada sam bio tamo 60-tih, 70-tih oni su učili francuski jezik, nisu se htjeli anglosaksonizirati, nisu htjeli tuđe stvari i rock&roll je bio jedva prihvaćen. Oni su imali svoj folklor, svoj tango, svoju muziku, bili su ogromna zemlja koja misli svojom glavom.
Olimpijada i Dnevnik
Pozicija portparola olimpijske delegacije BiH 1992. godine nije ništa posebno nosila, osim velikog ponosa na najveći aplauz za najmanju zemlju, kada je Samaran dozvolio da se ide ispod zastave. U januaru 2011. godine, Goran Milić se posljednji put obratio tv gledaocima kao voditelj Dnevnika na HTV-u. Pitali smo ga nedostaje li mu to radno mjesto.
– A, volio sam to… Svako voli raditi Dnevnik, ko kaže da ne voli, taj laže. Uvijek će svakome nedostajati vođenje Dnevnika. Ali i ono poslije godinu, dvije postane zamorno. Čovjek bi Dnevnik trebao raditi kao krunu karijere, pa napraviti neku pauzu, vratiti se reporterstvu, možda nekom uredništvu…
Stanje u novinarstvu
Pošto je materijalni i socijalni status bh. novinara postao beznačajan, čak toliko da samo 1-2% novinara na sredini karijere može od svoje plate izdržavati suprugu i dvoje djece, naš sagovornik smatra da je to nije korektno u odnosu na ostale profesije, ali ipak vidi neku nadu u bh.novinarstvu.
– Ima tu nekih zgodnih stvari, ima borbenosti, ima ljudi koji se bore za vijest sigurno više nego prije. Bez obzira na to što ima ideologije, kolumni, lažnih usmjeravanja, vijest je i dalje srce novinarstva, a ljudi se ovde bore za nju koliko god mogu.
Milić istiće da nije toliko stresno raditi kao direktor programa Aljazeere Balkans i da apsolutno uživa u radu sa mladim ljudima, koji ujedno i čine tim ove vrhunske televizije.
– Zanimljivo je raditi sa njima, od njih učim. Oni odmah savladaju novu tehnologiju, koju dok ja savladam već dođe nova. Tako da su njihova brzina i razmišljanje savršeni, a moja uloga je da u toj brzini ne preskoče neku stepenicu, pa da ne napravimo neki belaj.
Doživljaj Bosne
S obzirom na istoriju svojih putovanja po svijetu i činjenicu da već godinu dana živi u Bosni i Hercegovini, zanimalo nas je kako je doživljava. Od gradova naše države najviše mu se sviđa Sarajevo, jer je najveći. Kaže da takve gradove voli, iako je Sarajevo najmanji u koje je do sada živio duže od godinu dana. Pored Sarajeva tu je i Banja Luka, misli da je to jedini grad u kojem se ide preko pješačkog prelaza u bar pet ulica, za razliku od Sarajeva. I nezaobilazno je spomenuo lijepi grad Hercegovine – Mostar.
– Bosna i Hercegovina je za mene mnogo bolja nego što se priča. Pazite, o Kipru se ništa ne priča, a u Evropskoj Uniji je, a o BiH se priča kao o teškom slučaju. A, hajde probajte u Kipru, ako ste Grčki državljanin, otići na Turski dio ili obrnuto. Niko 38 godina nije uspio preći tu zelenu liniju. I zašto je tamo bolje nego ovdje..? Pa ja ne znam u kojem sam entitetu kada se vozim. Ja vidim pozitivne stvari. Vidim ljude s Pala koji studiraju u Sarajevu, vidim ljude, Bošnjake koji studiraju u Banjoj Luci, da firme iz jednog entiteta rade u drugom i slično. Nije idealno, ali je stanje je mnogo bolje nego što ga opisuju.
Smatra da je u privatnom životu normalan šezdesetšestogodišnjak i uz smijeh dodaje da je u mozgu mlađi, a u tijelu stariji.
– Imam fizičku i kondicionu formu bolju od svojih vršnjaka. Što se tiče mozga i brzine razmišljanja nemam loš prolaz karotida. Nedavo su mi to mjerili i kažu da sam na nivou dvadesetogodišnjaka, a ostalo sam krš. (smijeh)
eTrafika
Nismo mogli, a da ovako iskusnu osobu u svom poslu ne pitamo o budućnosti našeg portala. Znajući da postojimo manje od godinu dana, bez ikakve finasijske pomoći ili dobiti, ali sa mladim, obrazovanim i ambicioznim ljudima, rekao nam je sljedeće.
– Portal, k'o portal ima uvijek budućnost ako je poseban. Jer sve izmišljeno i novo u ovo vrijeme je dobro. Ali ako imitirate sve i imate samo mlade ljude koji su obrazovani i u trendu, to ne znači ništa, ali ako ste po nečemu specifični onda imate dobru budućnost.
Pošto je eTrafika još uvijek prvenstveno omladinski portal, razgovor naše novinarke i uglednog novinara završen je s po nekima otrcanom, ali često poučnom frazom, da pošalje poruku mladim u Bosni i Hercegovini.
– Izaberite neku profesiju, ali nemojte birati ako ćete biti ispod prvih 10%. Ocijenite, možete li ući u tih 10 posto, bio to sport, umjetnost ili nešto drugo… Ako ima nešto što volite to i radite. Najbolje bi bilo da od toga i živite, jer egzistencija je najbitnija, ali nemojte raditi posao koji ne volite.
eTrafika.net – Nadira Ahatović