Ne znam da li si uočio, čitaoče, da je morski koktel prototip raznolikosti i različitosti ljudske rase, ali, evo, jedna obična Jelena, dok sjedi na jednoj sasvim običnoj plaži, primjećuje, kako se to kod nas kaže, sto ljudi i njihovih sto ćudi, sto ljudi i njihovih sto tijela, a bogami i sto ljudi i dvjesto sisa. (I muškarci imaju sise.) Nijedno tijelo na ovoj naizgled sasvim običnoj plaži nema svoj par, svoje drugo „ja“, a opet je u talasu slane vode i vrelini kamene rive, uvezano sa drugim.
O konceptu savršenosti se jasno može diskutovati do zalaska morskog sunca, ali ja, jedna obična Jelena, ne vidim niti jedno naoko savršeno tijelo, idealno proporcionalno i uobličeno normama ljepote savremenog društva, no samo pregršt nesavršenosti koje formiraju sklad te nevjerovatnu plodnost i rodnost genetske srži. Genetsko bogatstvo protiv kojeg se cijela rasa bori.
Ajme meni, moja koža je isuviše bijela! Joj, kad ću pocrniti i zašto nikad? Blago onim crncima, solarijum vidjeti ne moraju!
Ajme meni, vidi strija na butkama! Joj, i vene su mi poiskakale! Ajd’ što nisam crna, nisam ni crvena – ja sam plava!
Ajme meni, kako sakriti neželjene dlačice? Ma ima li mjesta na ovom tijelu koje ne uzgaja malje, Gospode Bože i Sveti Oci?
Ajme meni, volim sarmu pojest’, ali šta ću sa ovim silnim sarmicama na stomaku? Da li da ga uvučem za „jednu s mora“?
Smijem li se kupati toples? Šta će narod reći? Ajme meni, vruće mi je.
Svim silama (plastičnim i fantastičnim, medicinskim i alternativno medicinskim, fizičkim i spiritualnim, farmaceutskim i kvazi-naučnim) se suprotstavljamo svojim tjelesnim odlikama, svojoj nesavršenoj suštini, svom sasvim ljudskom tijelu, iako je savršen jedino prizor humanog nesavršenstva okupanog perfektnom prirodnom čarolijom.
Jer…
Ajme meni, tebi i njemu, biti bijel je ekvivalent sintagmi „biti crn“. Naprosto jesi, a nije (ili ne bi trebalo da te bude) sramota Bogom dane boje. Biti rasista prema drugom je zakonski kažnjivo djelo, ali biti rasista prema sebi je grijeh. Ako ima Boga, u paklu ćeš pocrniti.
Moderni zakon ljepote veli da je mulatska boja u današnje doba najprivlačnija, ali boriti se protiv urođenog pigmenta, paliti svoju boju i pokupiti dva-tri raka kože zarad zakona koji će se kroz par godina promijeniti –ima li vajde? Pa čak i zbog „jedne sa mora“ za društvene mreže?
Jer…
Ajme meni i tebi, pripadnice ženskog roda i pola, i te kraljevski plave strije su dokaz ženske snage, podsjetnik da je tvoje tijelo borac koji je devet mjeseci stvarao novi ljudski život, podsjetnik da je tvoje tijelo podnijelo mnogo rada i predalo mnogo truda, podsjetnik da je tvoje tijelo preživjelo mjesečna krvarenja te nagle gubitke i dobitke kilograma, podsjetnik da je tvoje tijelo preživjelo i Sodomu, a bogami i Gomoru.
Strije nisu sramotne, one su naprosto… ljudske. A biti čovjek je sramotno samo ako si nečovjek u ljudskoj formi.
Jer…
Ajme meni i tebi, pripadnice ženskog roda i pola, dlačice ne bi trebalo da budu neželjene. Majka priroda i rođena majka su nam podarile dlake i dlačice, kako u nosu, tako i na stopalu da bi naše krhko tijelo zaštitili i odbranili od neljudskih uljeza.
Dlaka nije stidna, stidno je stiditi se svoje dlake.
A i ako on može da se diči svojom maljom, možeš i ti. To se zove jednakost polova i rodova.
Jer…
Ajme meni, tebi i njemu, stomak nije dio naše konstrukcije da bi mogao da bude uvučen i povučen. On pokriva cijeli jedan organski sklop bez kojih život ne bi bio moguć. Jer na kraju dana, svaki ljudski život se svede na jedenje i kenjanje, zar ne?
A sarma je uvijek dobra, to zna svak’. U tanjiru, u želucu ili na stomaku.
Jer…
Ajme meni i tebi, pripadnice ženskog roda i pola, koncept toples kupanja je ravnopravan konceptu „muškog“ kupanja, a svi smo mi jednaki i samo ljudi, zar ne? Barem bi tako trebalo da bude.
Svi mi imamo bradaje, samo nas naučiše pogrešno da je ženska za pokrivanje, a muška za hvalisanje u teretani.
A svi smo mi samo ljudi, pripadnice i pripadniče čovječne grupe, koji ne bi trebalo da protestuju protiv svoje ljudskosti nego da je snažno prigrle i uživaju u njoj jednako kao u okusima, mirisima i bojama pine kolade, plave lagune i seksa na plaži.
More je tu da nas podsjeti da je ljudski život, a i njegovo tijelo, slano-slatko te da bi baš tako i trebalo da bude. A čovjek bi trebalo da bude baš kao ovo prekrasno slano čudo od prirode. Ono ne pravi i ne poznaje razlike između ljudskih jedinki no svako tijelo prihvata jednakim talasom. Ono svako tijelo hladi jednakom temperaturom.
Ono je prirodni čovjek. Ono „mijenja svim obalama lik“, ali svakog lika ostavlja baš onakvog kakav jest’.
Nego… vrelina ovo ‘e. Krivo je more.
Lako čovjek zaboravi da bude čovjek. Može mu se oprostiti, jer na kraju dana samo je čovjek koji jede i kenja, zar ne?
Na moru, na kopnu ili u nebu.
eTrafika.net – Jelena Bjelaković