Proučavajući životni put i uspjeh 49 studenata sa Harvarda do njihovih srednjih godina, istraživači su ustanovili da akademci sa visokim koeficijentom inteligencije i najboljim rezultatima testova na koledžu, nisu bili posebno uspješni u životu u poređenju sa njihovim vršnjacima sa lošijim fakultetskim uspehom – niti u pogledu plate, niti u produktivnosti ili položaju u struci. A nisu imali ni više sreće u prijateljstvima, porodicama ili ljubavnim vezama. Drugim riječima, akademska inteligencija nije ih suštinski pripremila za životne probleme i stresove, a studentima koje je škola ocijenila „peticom” život često daje „jedinicu”.
Polazeći od teze da je veliki dio čovjekovog uspjeha u životu i društvu određen faktorima koji nemaju nikakve veze sa inteligencijom – počev od društvenog statusa do puke sreće – psiholog i profesor na Univerzitetu Harvard Danijel Goleman napisao je knjigu „Emocionalna inteligencija”, koja je prevedena na 40 jezika i već dvadeset godina važi za jednog od najboljih psiholoških bestselera. U knjizi koja je izvršila revoluciju u našem razumijevanju važnosti emocionalne inteligencije, Goleman razotkriva da je nemoguće tačno predvidjeti ko će uspjeti u životu na osnovu relativno nepouzdanih ocjena na testu inteligencije.
Danijel Goleman bio je gost Beograda, koji je posjetio u organizaciji Mokrogorske škole menadžmenta i u kojem je održao predavanje o značaju emocionalne inteligencije, a u razgovoru za „Politiku” objašnjava zbog čega akademska inteligencija nema mnogo veze sa životnim uspjehom.
Kako biste opisali emocionalno inteligentnu osobu?
To je osoba koja dobro poznaje svoja osjećanja i vlada njima. Ona je samosvjesna i umije da drži pod kontrolom svoje emocije, naročito one uznemiravajuće i destruktivne, koje mogu učiniti štetu ne samo njoj, već i drugim osobama. Ona ima kvalitetne odnose sa ljudima i visok stepen empatije – umije da čita tuđi izraz lica, razumije govor tijela i ne sluša samo riječi, već čuje i „muziku” kojom nam se neko obraća. Uz to, razumije kako se druge osobe osjećaju, zašto se ponašaju na određeni način i šta pokreće njihovo ponašanje.
Veoma je teško reći koji pol ima bolju emocionalnu inteligenciju. Iako žene u prosjeku ostvaruju bolje rezultate na testovima inteligencije i imaju veću empatiju i socijalne vještine, muškarci imaju više samopouzdanja i bolje drže pod kontrolom uzburkana osećanja.
Kažete da je život u porodici naša prva škola emocionalnog obrazovanja. U vašoj knjizi „Emocionalna int
eligencija” objašnjavate nam da u tom intimnom grotlu prisnosti saznajemo šta osjećamo o sebi i kako drugi reaguju na naša osjećanja, na koji način da se ponašamo prema drugima, kako da izrazimo nadanja i strahove… Takođe, kažete da su neki roditelji talentovani učitelji, a drugi pogubno odmažu djeci. Kako se odgaja emocionalno inteligentno dijete?
Većina roditelja su prirodno dobri učitelji. Ipak, važno je reći da djetetu od malih nogu treba objašnjavati kako se drugi ljudi osjećaju kada ono uradi nešto – to je jedna od najvažnijih lekcija u emocionalnom „opismenjavanju” djeteta. Dobri roditelji iskoriste svaku priliku kada je dijete uznemireno da odreaguju kao dobri emocionalni učitelji. Oni osjećanja svoje djece shvataju veoma ozbiljno i uvijek nastoje da tačno razumiju šta je povrijedilo ili uznemirilo njihovo dijete.
Tri najčešća pogrešna obrasca u vaspitanju su potpuno zanemarivanje dječjih osjećanja, prevelika popustljivost dječjim zahtjevima i prezriv odnos prema dječjim osjećanjima.
Za razliku od kognitivne inteligencije, koja je nepromjenljiva tokom života, vi tvrdite da se emocionalna inteligencija može razvijati i unaprijediti. Smatrate da temperament koji je određen rođenjem, kao dio genetske lutrije, može biti promijenjen i da stidljivo dijete može izrasti u samouvjerenog čovjeka?
To je apsolutno tačno. Psihološke studije pokazuju da je između 15 i 20 procenata beba na planeti stidljivo. Međutim, jedan istraživač ih je pratio kroz djetinjstvo i ustanovio da su roditelji ti koji djetetu mogu pomoći da prevaziđe početnu genetski datu stidljivost, nesigurnost i introvertnost. Dakle, temperament nije sudbina. Emocionalni mozak se razvija do sredine dvadesetih godina kroz interakciju sa okolinom. Međutim, mora se istaći da je naš emocionalni život pun nesvjesnih navika koje treba da promijenimo. Za mijenjanje tih navika potrebno je vrijeme, dobra motivacija i povratna informacija da li nešto dobro radimo, da li aktivno slušamo druge ljude i da li uvažavamo njihova osjećanja.
Često kažete da mi imamo dva mozga, emocionalni i kognitivni, i ističete da većinu važnih životnih odluka donosimo glavom, a ne srcem. Koji je važniji za uspjeh u životu?
Nemamo dva mozga, već različite dijelove istog mozga – emocionalni mozak i misleći mozak. Oni rade zajedno, ali nijedan nije važniji. Ako emocije rade bez „kontrole” mislećeg mozga, imate problem. Ako samo razmišljate, a niste u kontaktu sa emocijama, opet imate problem. Navešću vam primjer iz života: jednom poznatom advokatu u Americi odstranjena je neurološka veza između ova dva mozga. On je ostao intelektualno efikasan, ali se žena ubrzo razvela od njega zbog problema koji su nastali u njihovom emotivnom odnosu.
U svojoj knjizi „Socijalna inteligencija” upozoravate da virus socijalnog autizma kruži među mladom generacijom i da su „ajpodi”, „ajfoni” i smart telefoni prekinuli njihov kontakt sa realnošću. Da li od socijalnih mreža imamo veću korist ili štetu?
Tehnologija mijenja ljudsku komunikaciju. Ako bi neko prije samo 15 godina izvadio mobilni telefon usred razgovora s vama, smatrali biste da je izuzetno nevaspitan. Danas, kada odem u bilo koji romantični restoran, više ne očekujem da vidim zaljubljene parove kako gledaju jedno u drugo, jer znam da će gledati u svoje mobilne telefone. Najefikasniji način komunikacije je licem u lice, a najgori slanje SMS-a ili mejla. Socijalne mreže nam pružaju široku mrežu „prijatelja”, ali to su emocionalno slabe mreže. Jake emocije se razvijaju sa ljudima sa kojima provodimo vrijeme. Ako kroz društvene mreže samo pojačavamo veze sa bliskim ljudima, onda je to dobro, ali ako održavamo veliki broj slabih veza, to nije dobro. Osim toga, otvoreno je pitanje uticaja društvenih mreža na dječji razvoj. Još ne znamo koliko djeca gube kada s nekim komuniciraju preko ekrana kompjutera ili telefona, a ne licem u lice. Bojim se da ćemo veoma brzo međusobno komunicirati preko hologramskih projekcija.
Kada vas pitaju ko je za vas primjer emocionalno inteligentne osobe, navodite Dalaj Lamu. Nedavno ste napisali i knjigu o ovom mudracu. Zbog čega je on toliko inspirativan za vas?
Odgovoriću vam jednim njegovim citatom. Dalaj Lama kaže: „Ako čitate novine svakog dana i ako su to jedine informacije o svijetu koje dobijate, mislićete da je svijet užasno mjesto za život. Ali, ako pogledate u istoriju, shvatićete da je taj svijet postajao bolje mjesto za život kroz vijekove. Prije 200 godina, jedna od pet osoba je znala da čita, životni vijek je trajao trideset i nešto godina, sada traje 70 i nešto godina. Umjesto ljudskih prava i prava žena postojalo je robovlasništvo. Sada su stvari ipak mnogo bolje.” Međutim, moram da dodam da sam veoma zabrinut za djecu – oni će sutra postati odrasli ljudi i budućnost će zavisiti od njih. Zbog toga je važno da se ona emocionalno opismene i da u školi uči kako se upravlja uznemiravajućim emocijama i kako se razvija empatija. Tako će djeca odrasti u dobre ljude.
Politika.rs – Katarina Đorđević