Čak i kada se uspješno izliječe, bivši ovisnici o opojnim supstancama se susreću sa diskriminacijom i nevidljivim zidom koji ih često spriječava pri povratku u normalan život.
Centar “Marjanovac” u Aleksandrovcu, opština Laktaši je mjesto u kojem predano osoblje radi na suzbijanju ovisnosti i prihvatanju osoba s tim problemom u zajednicu za odvikavanje. Ova terapijska zajednica je počela djelovati krajem 2000. godine a od 2003. svoj identitet i temelje djelovanja gradi na filozofiji i metodologiji programa “Projekt Čovjek” Italijanskog Centra Solidarnosti don Mario Picchi iz Rima (CeIS).
Koordinatorica ovog centra Amata Anđelić za portal Diskriminacija.ba kaže da osobe koje se izliječe ovisnosti nailaze na veliki broj prepreka. Iako društvo deklarativno podržava rehabilitaciju bivših ovisnika i za njihovu veću mogućnost ponovnog uključenja u porodični, društvi, radni i javni život, u praksi je sasvim drugačije.
”Iz našeg petnaestogodišnjeg iskustva rada sa ovisnicima možemo reći da se najlakše realizuje povratak u porodičnu sredinu jer je ona ta koja je najveću žrtvu i podnijela dok se došlo do procesa resocijalizacije. Kad je u pitanju društveni, a pogotovu radni aspekt resocijalizacije tu je teži dio puta”, kazala je Anđelić.
Sa ovim se slaže i doc. dr. sc. med. Rasema Okić koja radi kao specijalist neuropsihijatar u JU Zavod za bolesti ovisnosti Kantona Sarajevo. Ona tvrdi da društvo malo zna o bolestima ovisnosti, a o ovisnicima postoje izrazite predrasude.
”Vođeni time, ovisnici imaju svoj socijalni ‘krug’, a izvan njega žele ostati anonimni. Kada se neki od njih izvuku iz ‘pakla droge’, o tome malo govore, svoj bivši problem drže u tajnosti i ne žele o tome pričati”, rekla je Okić.
Integracija u društvo
Povratak bivših ovisnika u društvo je zahtjevan i težak proces. Okić navodi da osim što taje svoju prošlost, najveći izazov za njih je i zaposlenje.
”Svjedoci smo da u današnjem vremenu imamo armiju mladih, zdravih i obrazovanih ljudi koji traže posao. A gdje su u svemu tome bivši ovisnici iza kojih stoji skromno radno iskustvo, hronična infektivna oboljenja, krivični postupci i zatvorske kazne”, ističe Okić.
Uprkos ovim preprekama, postoji značajan broj onih koji pronađu put ka integraciji u društvo. Međutim, oni često izbjegavaju da poslodavcima priznaju svoju prošlost i oprezni su da se o njihovom poremećaju ne sazna, ističu naši sagovornici.
Iskustva Centra “Marjanovac” su slična, i kazali su da oni ovisnike pripremaju na to da ih ne čeka “crveni tepih” nego ista sudbina kao i druge. Bivši ovisnici su na to spremni, ističe Anđelić, i dodaje da je za mnoge to pozitivan izazov jer konačno kao odrasle osobe preuzimaju odgovornost za sebe.
”Ono što im čini frustraciju je upravo susret sa predrasudama i diskriminacijom kada nađu posao. Događa se da poslodavac ako sazna za njihovu prošlost to smatra dovoljnim razlogom za davanje otkaza bez obzira na rezultate rada”, navode iz Centra “Marjanovac”.
Doc. dr. sc. med. Rasema Okić kaže da bivši ovisnici čak i za vrijeme boravka u nekim zdravstvenim ustanovama osjete diskriminaciju, pa onda pri zaposlenju, i sportsko-rekreativnim aktivnostima, stupanjima u veze i poslovne kontakte.
”Jednostavno, bivšeg ovisnika ljudi ne žele blizu sebe”, kategorična je ona.
Navodi da je u zemljama EU rađeno istraživanje o deset najomraženijih kategorija. Na prvom mjestu su se upravo našli ovisnici o psihoaktivnim supstancama, i ovo je problem kojeg nisu pošteđene ni zapadne ni istočne kulture i civilizacije, ni bogate ni siromašne zemlje.
Unutar populacije ovisnika o opojnim supstancama, mnogo je veći broj muškaraca nego žena i to u omjeru 10:1. Svaki od polova drugačije proživljava stigmu, te na vlastiti način nastoji krenuti dalje. Okić navodi da kada se radi o ženama, tu do izražaja dolazi pitanje očekivanja društva prema ženama koja su izuzetno visoka kao što je majčinstvo i partnerstvo na jednoj, a onda i profesionalni i karijerni uspjeh na drugoj strani.
”Uprkos prilično zadovoljavajućem broju terapijskih zajednica, u BiH je dugo bila samo jedna koja prihvata žene a to je Centar ‘Marjanovac’ kod Banjaluke. Prije godinu dana ženski dio je otvorila i terapijska zajednica Plehane kod Dervente. Obje ove komune su miješane i prihvataju ovisnike oba pola”, kazala je Okić.
Iz Centra “Marjanovac” pak navode da je omjer ovisnosti o drogama i alkoholu u velikoj mjeri na strani muškaraca, ali da se pojavljuje sve veći broj ovisnica o kocki iako je to nedovoljno ispitano područje.
”Ali ovdje postoji još jedan drugi momenat zbog čega je manje žena u terapijskim zajednicama, a to je zbog veće diskriminacije jer često dolazi do poistovjećivanja ovisnosti sa prostitucijom. Drugi problem je strah od oduzimanja skrbništva nad djecom ako se radi o registrovanoj ženi ovisnici i majci. Problem diskriminacije žena bivših ovisnica vezano uz traženje i zadržavanje posla je isti kao i kod muškaraca”, zaključuje koordinatorica Centra “Marjanovac” Amata Anđelić.
Diskriminacija.ba