Kazati da paradoks ne posjeduje racionalnu osnovu je ekvivalent tvrdnji da dvadeset i prvi vijek ne postoji, te da mi u njegovoj vremenskoj komponenti ne obitavamo.
Nož aktuelnog vijeka, kao i svaki drugi, posjeduje dvije oštrice. Jedna strana nam priča surovu istinu geopolitike predstavljenu kroz kolektivno nacionalističke i ekstremističke ideje. Na toj strani političkih zapleta i raspleta se nalazi i prizor borbe za jednakost, za ujedinjenje čovjeka, ma koje god on pasmine bio. Sa druge strane, oštrica nam govori da je moderni homo sapiens jedinka kojoj je potreban naglašen i proglašen status pojedinca. Oštro nam prikazuje pojedinca koji iska da bude jedinac. U svim sferama ovozemaljske egzistencije, on želi posebnost, on mašta o unikatnosti, on vizionira različitost kao krucijalni element uspjeha i pozicioniranja sebe među zvijezde, tamo gdje masi nije mjesto.
Vijek sopstva, kako ga je Alan Kurtis u BBC dokumentarcu iz 2002. godine nazvao, zapravo je vremenski okvir paradoksa. Čovjek žudi za individualnim, a istovremeno se priklanja kolektivnom. Čovjek žudi za glorifikovanjem svog „ja“ te personalizovanjem svih aspekata postojanja, a istovremeno postoji kao puka jedinka kolektiva.
Navedeni dokumentarac temeljno razrađuje doktrine pionira psihologije kao metod kontrolisanja masa te mehanizam formiranja iluzornog sopstva u cilju ostvarivanja višeg političkog cilja. Naime, Kurtis kroz četiri epizode slikovito opisuje utemeljenost političke propagande i korporativnih odnosa sa javnošću na Frojdovim i Bernejzovim teorijama.
Šta masa želi? Šta masa kupuje? Zašto to kupuje? Za koga masa glasa? Zašto taj odabir pravi? Zašto je masa takva kakva je i kako kontrolisati njen način razmišljanja?
Ovo su samo neka od pitanja na koje Kurtis daje odgovore. Ipak, najfascinantija je činjenica da se većina odgovora svodi na ljudsku iluziju o sopstvu, o „ja“ kojem se prilagođavaju i politika i konuzumerizam, iako je realnost obrnuto proporcionalna.
Ja. Moje. Sebe.
Sopstvo je, u doba kada se sve može da postane predmet kupoprodaje, postalo ništa više do oruđa koje firme i vladajuća aparatura mogu da koriste kako bi nam rekli šta želimo, a šta ne. Odnosi s javnošću nisu odnosi sa sopstvom nego sa kolektivom, sa masom kojoj se diriguje, a kupac/glasač/pojedinac je samo element kolektiva koji se može kontrolisati, ako i kada predstavnik propagandne sile savlada osnove psihologije.
Sopstvo i pametni telefon bi bili idealan primjer paradoksalne prirode savremenog vijeka. Da li nam je potreban pametni telefon? Da li nam je prijeko potreban pametni telefon? Da li nam je potrebno da cijeli svoj život prenesemo na pametni telefon, te ispraznimo svoj manje ili više pametan mozak? Ne, ali proizvod je tu da se proda, a marketinški eksperti su plaćeni da odrade svoj posao tako da kreiraju situaciju u kojoj bivaš isključen iz društvenih voda i aktuelnih dešavanja ako nisi vlasnik pametnog telefona.
Ali, iako ga svi posjeduju, Ti si vlasnik. Tvoje sopstvo posjeduje telefon koji je pametan, baš kao i Ti, te koji možeš u potpunosti da prilagodiš svom sopstvu. Ti biraš koje aplikacije posjeduješ, Ti odlučuješ koje podatake skladištiš, Ti presuđuješ rasporedu na ekranu, fontu i bojama koje će krasiti Tvoje vlasništvo. Ti si, takođe, taj koji posjeduje kontrolu nad ulaznom lozinkom koja, po Tvom izboru, može da bude SAMO i isključivo Tvoj glas, SAMO i isključivo Tvoj pokret ruke, SAMO i isključivo Tvoje cijenjeno sopstvo. A dio si mase, kolektiva, globalne ljudske grupacije koja posjeduje taj isti pametni telefon. Isti, ali ne i jednak. Jer Tvoj je prilagođen SAMO Tebi.
Posebnost čovjeka se ne ogleda u materijalnom blagu koje posjeduje.
Individualnost uvjerenja se ne ogleda u papiru glasačkog listića.
Unikatno sopstvo ne traži da bude priznato kao drugačije. Ona zna da jeste, i to odobrenje mu je sasvim dovoljno.
Ali svako sopstvo je, ma u kojem vijeku da smo, istovremeno svoje i tuđe. Istovremeno pripadamo sebi, ali i cijelom svijetu. Istovremeno smo individualni, ali i kolektivni. Ipak, sila se ne prilagođava sopstvu, niti će.
Sila Boga ne pita, ali ni čovjeka.
A izgubljena je ona duša čovjeka koja misli da njegovo sopstvo, u kvazi-demokratskom svijetu, neko nešto pita.
Jedno je sigurno. Dok čovjek ne počne sam sebe da pita te postavlja prava pitanja, razriješenju sukoba između „ja“ i „mi“ se neće ugledati svjetlo dana.
eTrafika.net – Jelena Bjelaković