Umjesto vijenca, dajte novac porodici umrlog

Osim običaja koji su utemeljeni u autentičnom hrišćanstvu i staroslovenskoj, paganskoj tradiciji, kod Srba se prepliću i novokomponovane navike, koje nemaju veze sa bilo kakvom duhovnošću, već proizlaze iz savremenih praznovjerica, tako da se pravoslavlje, bar u svakodnevnom, praktičnom životu, kod nas našlo u jednoj vrsti trougla, u kojoj je vjernicima sve teže da pronađu jasne granice između svih tih dimenzija!

Paganski elementi u savremenim hrišćanskim običajima svjedoče o dugotrajnom i veoma složenom procesu pokrštavanja Srba. Iako je počelo veoma rano, odmah po doseljenju Slovena na Balkan u sedmom vijeku, pokrštavanje srpskog naroda završeno je tek sa Svetim Savom, ali običaji iz stare religije, po svemu sudeći, još dugo će biti prisutni.

Stara religija se prožimala sa hrišćanskim motivima, te ove dvije vjerske tradicije danas nisu suprotstavljene. Naprotiv, zajedno žive kroz svakodnevne običaje i rituale u crkvenim hramovima, portama i domovima vjernika, u okviru specifičnog vida pravoslavnog hrišćanstva, često nazivanog svetosavlje. Ne treba zaboraviti da je baš Sveti Sava prvi insistirao da se elementi iz staroslovenske religije ne pokušavaju iskorijeniti silom. Mnoge osobine drevnih vjerovanja uključene su u novi, monoteistički pogled na svijet, a Srbi su, prema istorijskim zapisima, relativno mirno prihvatili hrišćanstvo kao nacionalnu, kasnije i državnu religiju.

Osobine paganskih svetkovina sadržane su i danas u hrišćanskim običajima i praznovanjima svetaca. Slava, pijukanje, bacanje žita, paljenje badnjaka, sve su to ostaci stare religije. Čak i proslavljanje jednog od najvećih hrišćanskih praznika, Božića, ima takav pečat, jer obilježavanje rođenja potiče iz paganstva, a hrišćani su ga smatrali za jeres. Božić je povezan sa Hristovim rođenjem tek u četvrtom vijeku.

Preveliki akcenat

Kult predaka, veoma važan u staroj religiji, zadržao se i u hrišćanstvu, a sačuvan je i u načinu sahranjivanja. To se naročito ogleda u široko rasprostranjenom ostavljanju hrane na grobu pokojnika, za njegovu dušu, ali i za zle duše, od kojih pokojnik treba da se čuva. Često se mrtvac mjeri crvenim končićem, koji se zakopava u kuću. Taj običaj potiče iz staroslovenskog sahranjivanja pokojnika ispod praga, da bi se i poslije njega u domu sačuvala sloga. Tu je prekrivanje ogledala prije sahrane, prosipanje vode iz kuće poslije nje, a takođe i ritualno pranje ruku. Kada dođemo sa sahrane, mi obavezno moramo da operemo ruke, da ne bismo smrt prenijeli ostalim ukućanima.

Iz Srpske pravoslavne crkve teško je dobiti zvaničan stav o ovoj problematici, ali u neformalnom razgovoru rečeno nam je da se Crkva zalaže za odustajanje od narodnih običaja, od kojih su neki zadržani još od paganskih vremena. Međutim, u SPC postoji svijest da će za to biti potrebno još mnogo vremena, jer je narod svoja vjerovanja utisnuo toliko duboko da je veoma teško brzo prekinuti s tim.

– Iznošenje hrane na grobove predaka svojstveno je mnogobožačkim religijama i ne priliči pravoslavnim Srbima. U tim situacijama valja ponijeti žito, vino, svijeću i tamjan, te se moliti. Sve drugo nije u duhu pravoslavlja. Naši vjernici preveliki akcenat stavljaju na običaje koji su u vezi s odlaskom na groblje, pa umjesto o molitivi razmišljaju o hrani, piću i cigaretama koje će iznijeti na grobove svojih upokojenih. To je samo bacanje novca na štetu, a ne u korist predaka. Koliko god SPC govorila o ovom fenomenu, ti srpski običaji još su se održali – čuli smo u neformalnom razgovoru.

Ali, za razliku od, recimo, bacanja ugljena preko sebe kada se dođe sa sahrane, postoje praktične stvari koje bi bilo poželjno početi masovno primjenjivati. Jedna od njih tiče se kupovine vijenca za pogreb, što je u suprotnosti sa stavom Crkve. Djelotvornije je porodici dati novac i pomoći pri sahrani, nego kupovati vijence, koji se kroz nekoliko dana osuše. Takođe, i zadušni ručak je suvišan, te je Crkva za simboličan ručak, kako porodica ne bi bila dodatno opterećivana. Ovo naročito dobija na značaju u vremenu opšte besparice, kada se, u slučaju gubitka bližnjeg, mnoge porodice moraju zaduživati, kako bi sahranile pokojnike po svim narodnim običajima.

Džemper za siroče

I veliki patrijarh Pavle vjernicima je poručivao da je, kada neko umre, najbitnije pomoći porodici umrlog.

– Porodici treba pomoći u svakom pogledu, i materijalno, u skladu sa mogućnostima, a ne kupovati skupe vijence, jer time samo pokazujemo drugima koliko novca imamo, a ne kolika je naša tuga – govorio je patrijarh Pavle.

Teolog Dejan Mačković za Press objašnjava da današnja fiksacija na cvijeće i vijence dolazi iz neukosti i neobrazovanosti naroda i njegove suštinske odijeljenosti od hrišćanskog života.

– Svi žele da učine nešto za pokojnika, a cvijeće se čini kao jedini izbor. Međutim, postoji čitava lepeza stvari koje se mogu uraditi. Za dušu pokojnika, ako već sam nije napravio zadužbinu, odnosno u sjećanje i spomen na njega, možemo učiniti dobra djela i pomoći onima kojima je to potrebno, bilo materijalno, bilo duhovno. Recimo, nahraniti gladne ili odjenuti one koji nemaju mogućnosti za to. Sigurno je pred Bogom veća korist ako neko pokloni u spomen na upokojenog džemper nekom siročetu, nego ako kupi vijenac od 40 KM. Daleko više je korisno dati prilog za izradu hrama ili dječjeg igrališta, nego kupiti plastični vijenac – navodi naš sagovornik.

On dodaje da naše tzv. odrađivanje žalosti može da bude kreativno i dušekorisno, kako za nas same, tako i za umrlog.

– A možemo i da idemo lakšim putem, bez razmišljanja, bez pameti i logike, kao što smo i navikli do sada. Nama je psihološki bitno da uradimo nešto za pokojnika, ako smo ga iskreno voljeli. Jasno je da savjest nećemo umiriti buketom karanfila – zaključuje Mačković.

Inače, teolog Dejan Mačković smatra da sama sahrana pretpostavlja brigu o tijelu i da tu nema nekog posebno paganskog momenta:

– Naravno, svako doba ima svoje običaje koji su uslovljeni praktičnim stvarima. Ranije, kada bi ljudi išli pješke po nekoliko sati između sela nekome na sahranu, bilo je sasvim logično da im se pripremi hrana i piće da se okrijepe. Tako su i nastale daće nakon sahrana. Danas ljudi manje-više žive po gradovima, a na sahrane rijetko idu pješke, odnosno to čine bez većeg napora. Stoga su obilne gozbe nakon sahrane izgubile praktični smisao okrepljenja okupljenih na sahrani, nego imaju samo duhovni smisao, kao prilog i davanje za dušu umrlog. Zato to davanje često bude izmijenjeno – kaže Mačković, te dodaje da se sada dešava da pojedinci, umjesto donedavno uobičajenih ručkova nakon sahrane, uplate novac domu za nezbrinutu djecu, odnosno pošalju pečenje domu za stare ili u izbjeglički centar.

Kolektivna psihologija

Međutim, čini se da će kod nas kupovina skupih vijenaca još dugo biti prioritetni trošak kada se odlazi na sahranu.

– Naravno da sam više za kupovinu vijenaca, ipak je to naš običaj. Davanjem novca samo bih ponizila porodicu umrlog, ispalo bi da ih sažaljevam. Niti bih lično voljela da meni neko da novac u tom slučaju, niti bih ga ponudila nekome drugom – ističe Banjalučanka Marija D.

Sa druge strane, njen sugrađanin Marko B. kaže da bi novac radije dao porodici nego za cvijeće, ali priznaje da to još nije primijenio.

– Jednostavno, kod nas bi to bilo tako čudno. Mislim da se ni ja, ni porodica umrlog ne bismo snašli. Ali, zalažem se za takvu praksu. Porodica bi trebalo da naznači neko mjesto ili da kaže kojoj osobi bi se mogao dati novac. Odmah bi svima bilo lakše, samo da se “probije led”. Vremenom bi to mogla postati praksa koja mnoge porodice, pored gubitka voljene osobe, ne bi gurala u velika zaduženja – kaže naš sagovornik.

Sociolog Ivan Šijaković smatra da je kupovina vijenaca, ipak, jeftinija za one koji dolaze na sahranu, nego da daju novac.

– Jedan vijenac nije više od 20-30 KM. Na drugoj strani, prilog manji od 50 KM djelovao bi bijedno, a prava mjera bila bi 100 KM, što će rijetko ko prihvatiti. Međutim, kada bi se čitali prilozi na ručku poslije sahrane, mislim da bi to bila dobra prilika za one koji i u tim prilikama žele da se “pokažu”. Onda bi to dalo dodatni stimulans za davanje priloga u novcu umjesto kupovine vijenaca. Ipak, običaji su čudna stvar. Nekada su neracionalni, ali se održavaju zbog kolektivne psihologije i svijesti – rekao je Šijaković.

Inače, za sahranu, kako bi se ispoštovali svi običaji, u Republici Srpskoj potrebno je izdvojiti, u prosjeku, od 4.000 do 7.000 KM, a ako se na to doda i podizanje spomenika, onda sve košta puno više. Ukoliko neko želi da uzme svu pogrebnu opremu, u koju su uključeni sanduk sa pokrovom, krst, vijenci, aranžmani i izrada smrtovnica, to košta u prosjeku oko 2.000 KM. Grobno mjesto na Gradskom groblju u Banjaluci košta između 580 i 1.500 KM, a prema riječima Banjalučana, nezvanična cijena za opijelo iznosi od 100 do 200 KM, u zavisnosti od mogućnosti porodice umrlog.

U BiH postoje mnoge uslužne djelatnosti koje se bave organizovanim obezbjeđivanjem hrane za sahrane, a za oko 200 osoba potrebno je izdvojiti 2.400 KM. Mermerni spomenici, koji se najčešće uzimaju, u prosjeku koštaju oko 2.000 KM.

Masovna opsesija cvijećem nastala u komunističko doba

Dejan Mačković ističe da su pogrebni rituali najstariji ljudski rituali, a da su ljudi postali ljudi kada su počeli da sahranjuju mrtve i obilježavaju njihove grobove.

– Cvijeće i razni predmeti jesu bili dio sahrane. Oni imaju praktičnu svrhu, poput uklanjanja loših mirisa tijela u raspadanju, ali i psihološku vrijednost za ožalošćene, jer ceremoniji daju svečan karakter. Dio su tzv. odrađivanja žalovanja, odnosno procesa prihvatanja činjenice smrti – kaže Mačković.

On zaključuje da cvijeće jeste bilo dio hrišćanske sahrane, ali dodaje da je masovna opsesija cvijećem nastala u komunističko doba.

– Tada su nekadašnje raskošne crkvene sahrane najednom zamijenjene partijskim govorima i besmislom ukopavanja bez ikakve ceremonije. Tu je cvijeće postalo ključni momenat razlike između sahrane čovjeka i sahrane psa. Sama riječ sahrana dolazi od crkvenoslovenskog glagola hraniti, što znači čuvati. Zato se kaže pohraniti, darohranilnica i slično, jer se neko čuva u sjećanju – kaže naš sagovornik.

Od kraja do kraja: Raznorodni posmrtni rituali

Posmrtni običaji kod Srba su raznoliki: neki su nastali iz vjere, a neki iz sujevjerja i često se razlikuju od sela do sela. Najprihvaćeniji današnji običaji su nošenje crnine i crni flor na reveru, iznošenje žita i vina na grob, odlazak u kuću pokojnika ili restoran nakon sahrane. Zatim, pokojnik se sahranjuje u svečanom, novom odijelu, a često i sa nekim za njega bitnim ličnim stvarima. U danima žalosti ne uključuje se televizor i ne sluša muzika na radiju. Negdje se i ogledala prekrivaju crnom tkaninom.

Na crkveni praznik Zadušnice iznosi se na groblje jelo i piće za dušu pokojnika. I danas se u nekim krajevima na groblju organizuje čitava gozba. U selima ili prigradskim naseljima često se može vidjeti istaknut crni barjak na kući preminulog. Takvi barjaci nose se i u pogrebnim povorkama. U manjim mjestima običaj nalaže da povorka na putu od crkve do groblja zastane na raskrsnici “kako bi pokojnik još jednom pogledao svoje rodno mjesto”. Zatim, tu je postavljanje krajputaša, spomen-obilježja nad “praznim grobom”, jer se vjeruje da pokojnik mora da bude sahranjen na mjestu na kojem je i umro. Takođe, u pojedinim selima postoji običaj da se pokojniku kroz rukav provlači so kao zaštita od nečistih sila.

Nekada je široko bio rasprostranjen i običaj naricanja za pokojnikom na sahranama. Za to su bile angažovane starije žene koje su se zvale narikače, čiji zadatak je bio da oplakuju pokojnika. One su klečale kraj sanduka, te kroz ritmično plakanje i kukanje nabrajale pokojnikove dobre osobine.

eTrafika.net – Ognjen Tešić