Posljednje četiri godine uporno se vraćam kolumni našeg profesora Đorđa Vukovića, koji za nas kaže:
„Imaju višak snova. Smeta im kućno vaspitanje. Sramota ih je da vuku za rukav, moljakaju, cvile. Ne usuđuju se da podvale, zakuvaju, opauče. Oni kad pišu i o najvećim lopovima paze da ih ne uvrijede. Oni i barabe persiraju. Takvi su. Vjeruju i sumnjaju u sebe.“
Te riječi poklonio nam je 01. oktobra 2012. godine, na prvi rođendan eTrafike. Profesore, iskreno se nadam da još uvijek imate isto mišljenje o nama i da se nismo promijenili. Tačno je da imamo višak snova, ali vjerujem da ih dosta ljudi ne bi shvatilo za ozbiljno. Neki od njih su da proširimo projekat „Može i drugačije“ na cijelu BiH, ojačamo memorijalni foto konkurs „Goran Terzić“, zaposlimo nekoliko osoba sa invaliditetom, pokrenemo stipendiju za studente novinarstva…
Mi ne sanjamo o plati koja se mjeri hiljadarkama, ogromnom poslovnom prostoru i preskupoj opremi. Mi samo želimo da radimo to što volimo (i u čemu smo dobri!) i da od toga živimo. Dovoljna nam je jedna mala prostorija koju ćemo zvati redakcijom, gdje ćemo svaki dan dolaziti pospani, a odlaziti premoreni. Gdje ćemo se otimati za teme, nadglasavati, takmičiti između sebe, svađati, mrviti iznad tastatura i nazdravljati. Treba nam jedan čist zid da ponosno izložimo sve nagrade i priznanja koja smo dobijali. One trenutno čame u ćošku mog podstanarskog sobička, jer nam se redakcija nalazi u 14 stanova. I ko zna koliko kafana…
Više od svega želimo da zaposlimo naše volontere i sebe same, da vratimo ljude koji pripadaju eTrafici, ali smo ih prinuđeni dijeliti sa drugim medijima. Da ih sve okupimo i u potpunosti oslobodimo. Da drugim redakcijama ukrademo sjajne ljude i još bolje novinare, koji propadaju radeći za džeparac i koje uporno sputavaju i kinje.
Čvrsto vjerujemo u to da su samo srećni i potpuno slobodni ljudi sposobni da daju maksimum od sebe. Na eTrafici smo svi drugari, imamo krajnje iskren odnos i dogovaramo se za kafe, a ustvari pijemo pivo. Na eTrafici se ništa ne mora. Ako ti se tema ne dopada, nemoj da je radiš. Ako ti je loš dan i sjedi ti se kod kuće, nemoj nigdje da ideš. Ako ti je sagovornik bezobrazan, slobodno ga pošalji dođavola. Ili ga prebaci meni, da mu objasnim neke stvari. Ali ako si obećao nešto, svi ćemo ti se natovariti na leđa ne održiš li riječ!
Naša priča počela je prije tačno pet godina. Grupica studenata odlučila je da sebi stvori prostor za rad. U sve smo ušli krajnje naivno i imali smo samo snove, bez jasne vizije kuda da ih usmjerimo. Skoro svi su nas mrko gledali i osuđivali. „Šta se pravite pametni? Ne odskačite od okoline! Vi da stvarate medij…“
Iskreno, da smo tada znali sa čim ćemo se susresti, vjerovatno bismo odustali. Ali mi je drago što nismo! Godinu dana smo volontirali, sami za sebe i jedni za druge, studentski džeparac davali za registraciju, opremu, sajt… Prvi novac stigao je od takmičenja Inovation Lab, gdje smo osvojili 2.000 KM. Dvije hiljade maraka! DVIJE HILJADE!!! Nama je to izgledalo kao dva miliona, razvlačili smo ih mjesecima, kupili opremu, poplaćali razne račune i još uspjeli napraviti žurku za prvi rođendan. Malo li je?
A onda je krenulo… Dobili smo besplatan prostor, naše ideje su se svidjele donatorima pa su krenuli i prvi projekti i honorari. Zlatno doba eTrafike bilo je kada su četiri djevojke radile smjene, kada smo padali sa nogu od posla, a zbog čitanosti nam je padao sajt. Trojica momaka su radili u drugim redakcijama, a kod nas su dolazili kad završe sa poslom. Sa posla na posao…
A honorar baš simboličan – oko 350 KM. Znali smo da ne može više, sami smo rukovodili finansijama i znali čime raspolažemo. Ubrzo se i to promijenilo… Budžet je postajao sve tanji, pa su ljudi odlazili u druge redakcije. „Oprosti, eTrafiko, ali kirija se mora plaćati, a entuzijazam se ne jede.“ Prvi, drugi, treći…
Ako ste mislili da svi ljudi u NVO sektoru masno zarađuju, prevarili ste se. Ima i nas smotanih koji to nismo naučili. Kada nekome kažeš da „radiš projekat“, zadovoljno će klimnuti glavom, a njihov izraz lica će vam reći: „Dobro si se ti uhljebio!“. A znate li koliko će se razočarati kada im kažete da je budžet tog projekta 855 KM, da traje tri mjeseca i da 0 KM ide za honorare? Silnog li razočarenja, mijenjaj temu!
Ako ćemo iskreno, upravo nam je taj projekat najdraži od svih! Tri mjeseca ne spavamo, radimo više nego inače, imamo nervne slomove svaki treći dan. Ali smo na kraju toliko srećni da bismo rado tako proveli cijeli radni vijek. Oni koji nas prate vjerovatno prepoznaju da se radi o projektu „Može i drugačije“, kada biramo 10 studenata i obučavamo ih za rad na portalu. Kad se sve završi, najbolji studenti ostaju da volontiraju kod nas. Nakon dvije godine i 21 učesnika, njih 10 je još uvijek tu. Rade koliko mogu, znaju da novca nema pa ništa i ne traže, a nama srce bude puno kada čujemo da su našli posao u nekom mediju, da je od 7 odabranih baš njih 5 sa eTrafike. Naši učenici! Zovu nekad kolege iz drugih medija, pitaju možemo li im preporučiti nekoga od njih. „A za šta vam trebaju? Ako ćete ih maltretirati, bolje sami prekinite vezu!“ Znaju svi da smo slabi na svoju ekipu, predivni su to ljudi da bismo dopustili nekome da budu loši prema njima.
Sada smo se vratili na početak naše priče. Ponovo nemamo prostor za rad, novac za honorare, niti bilo kakvu naznaku da će se to promijeniti. eTrafikom se bavimo u slobodno vrijeme, nakon redovnih poslova, ali opstajemo i dalje. Ma hajte molim vas, preživjeli smo mi i gore… A ionako nam sada opet slijedi zlatni period.
Sinoć smo se okupili da proslavimo. Bilo je onih koji su nas pitali zar imamo šta da slavimo (misleći na silne nule na računu), ali nije mala stvar objavljivati u vrijeme kada mnogo jači od nas gase redakcije. Stvarno bismo voljeli da smo mogli sve da vas ugostimo i da zajedno proslavimo tih pet godina rada. Prijatelje, kolege, saradnike, čitaoce… Sve dobre ljude koji nas hvale i kude. Sinoć nam je trebala soba dovoljno velika da primi pet hiljada ljudi sa dignutim čašama. Ali biće i to jednom. Ako ne za šesti rođendan, onda za deseti, obećavamo. Uzdravlje!
P. S. Terza, bio si sinoć sa nama.
eTrafika.net – Vanja Stokić