Ako pročitate sve dosadašnje vijesti i pregledate sve TV-priloge, možda ćete biti obeshrabreni jer su u najvećem broju slučajeva prijavitelji korupcije prošli težak put, ostajali bez posla ili bivali suspendirani, a da njihova prijava uglavnom nije rezultirala željenim ishodom.

Kako i koliko se bh. mediji bave zviždačima? Šta je u fokusu njihovih priča, na koji način su predstavljeni ljudi koji su se usudili javno progovoriti o nezakonitostima koje su otkrili u svom radnom okruženju, odnosno, kad su i sami bili predmetom ucjena? U nastavku slijede neki primjeri. U videoprilogu iz 2012. pod naslovom Zviždači otkrivaju korupciju u BiH novinar Al Jazeere bavi se zviždačima ili uzbunjivačima kao osobama koje javnosti otkrivaju nelegalne radnje u institucijama, javnim ili privatnim kompanijama, a vodi ih, kako se objašnjava, osjećaj za moral i poštenje. Sugovornica u prilogu je Irina Lovrić, u to vrijeme, kako se objašnjava, godinama zaposlena u državnoj agenciji koja se bavi pomaganjem izbjeglicama, odnosno, u Fondu za povratak. Lovrić je prva prijaviteljica korupcije, a njena borba traje od 2009. kad je prijavila direktora Fonda za povratak Mlađena Božovića, optuživši ga da je nezakonito raspolagao desetinama miliona maraka.

Tekst na portalu Žurnal.info Zviždači su najbolji alat protiv korupcije i mogu spasiti milione iz 2012. donosi intervju sa Stephenom Kohnom, predsjednikom Nacionalnog centra uzbunjivača u SAD-u i najpoznatijim svjetskim advokatom zviždača. U razgovoru za Žurnal Kohn govori o opasnostima za zviždače, njihovom ogromnom značaju u otkrivanju korupcije i kako ih zaštititi i ohrabriti da istupe.

Prijave korupcije bez željenih rezultata

Korupcija: U BiH se ne isplati biti zviždač priča je koju donosi portal Capital.ba 2011. i u njoj se bavi objašnjenjem pojma, zakonskom regulativom, ali i najpoznatijim i najtragičnijim primjerom zviždača u BiH – Milanom Vukelićem, dugogodišnjim radnikom Zavoda za izgradnju Banja Luka. „Milan Vukelić je godinama ukazivao na koruptivne radnje, kako u instituciji u kojoj je radio tako i o milionskim pronevjerama u budžetu Grada Banja Luka. Institucije Republike Srpske (MUP i pravosuđe) nisu mu pružile adekvatnu zaštitu. Ubijen je, na naročito svirep način, 6. 11. 2007. godine eksplozivnom napravom. Ubice su i danas na slobodi.“

Capital.ba navodi i najpoznatije zviždače iz regije, te navodi zaključak za BiH: „Nikakvo uzbunjivanje neće biti uspješno ukoliko država, odnosno, zakonodavna, izvršna i sudska vlast nemaju odlučnu namjeru da se obračunaju s korupcijom i njenim izvršiocima.“

I portal Radiosarajevo.ba izvještava o uzbunjivačima. Tekst Ko su zviždači u Bosni i Hercegovinispominje slučaj Irine Lovrić, kao najeksponiranije zviždačice, ali i prenosi riječi Ivane Korajlić iz Transparency Internationala BiH: „Postoje i brojni drugi slučajevi osoba koje su prijavljivale korupciju, koje su se obraćale i Transparency Internationalu BiH, ali su ipak htjele zadržati anonimnost upravo zbog straha od mogućih posljedica.“

Disciplinovanje zviždača

Zakonska regulativa je najčešće tema koja zaokuplja pažnju medija; govori se o nepostojanju entitetskih zakona, ali i činjenici da i državni Zakon o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama BiH tretira samo zaštitu osoba koje dolaze upravo iz institucija BiH. Ne postoji zakonsko rješenje koje bi omogućilo zaštitu svih zviždača, bez obzira na to iz kojeg sektora dolaze.

U tekstu na portalu televizije N1 pod naslovom Da li se isplati prijaviti korupciju u BiH? navodi se primjer Darka Bogdanovića, šefa carinske ispostave u Brčkom. Zahvaljujući njegovom iskazu uhapšeno je 50-ak zaposlenika Uprave za indirektno oporezivanje pod sumnjom da su odgovorni za primanje mita i zloupotrebu položaja. Nakon prijave korupcije, umjesto pohvale, Bogdanović je suspendovan na skoro dvije godine, te je dobio prijavu za klevetu. „Vraćen je na posao nakon pritiska nevladinog sektora iz međunarodnih organizacija na nadležne službe u BiH. Osobe protiv koji je svjedočio u međuvremenu su puštene na slobodu. Iako pod istragom, i dalje obavljaju iste poslove“, objašnjava se u tekstu na N1.

Bogdanović nije jedini koji je osjetio posljedice na svojoj koži. N1 u istom tekstu navodi i primjer kompanije „Tuzla-kvarc“ u vlasništvu Zlatana Velagića, koja nije uspjela obnoviti koncesiju jer Velagić nije pristao na ucjene. Mito je tražio Bahrija Imamović, u to vrijeme zamjenik ministra industrije, koji je, zahvaljujući Velagiću, u akciji SIPA-e u aprilu ove godine „uhvaćen na djelu“ u trenutku kada je primao mito u iznosu od 10.000 KM. To je samo dio onoga što je zahtijevao. Međutim, radnici te kompanije mjesece su proveli bez plaća i u šatorima ispred zgrade Kantonalne vlade, protestujući zbog nemogućnosti firme da posluje jer je u međuvremenu tužena za eksploatisanje zemljišta bez dozvole, što su nevladine organizacije ocijenile odmazdom.

Čelni ljudi „Tuzla-kvarca“ suočavali su se, nakon prijavljivanja korupcije, sa diskreditacijom. Na Federalnoj televiziji objavljen je i prilog u Dnevniku 2, a potom i prateći tekst na portalu federalna.ba pod naslovom Vlasnik firme Tuzla-kvarc organizirao štrajk glađu radnika, u kojem se navodi kako se „sukob vlasnika Tuzla-kvarca i Vlade Tuzlanskog kantona lomi se preko leđa prevarenih radnika“. Emitovana je i izjava ministra industrije i rudarstva TK-a Srđana Mićanovića, koji kaže kako „Tuzla-kvarc“ od 2010. ne posjeduje ugovor o koncesiji. „Dakle, nešto što vam nije dodijeljeno ne može biti ni oduzeto.“  Pet godina je tako, navodi se u prilogu na FTV-u, „Tuzla-kvarc“ ilegalno eksploatisao kvarcni pijesak, potkradao državu i nezakonito stekao višemilionski profit.

FTV podsjeća i da se, kako su više puta izvještavali na ovoj televiziji, „Tuzla-kvarc“ i tadašnji zamjenik direktora Zlatan Velagić dovode se u vezu s finansiranjem selefijskog pokreta u BiH. Zbog toga su Velagića prije deset godina hapsili pripadnici SFOR-a, a jedno vrijeme je, kako FTV nezvanično saznaje, živio u Gornjoj Maoči. „Sve ove činjenice predsjednika Sindikata, koji je s vlasnicima firme organizovao štrajk glađu radnika, ne interesuju. U interesu gazde spreman je sve, pa i prijetiti novinarima“, objavljeno je u prilogu.

Nakon opetovanih TV-priloga na FTV-u, među kojima je i ovaj pod naslovom Ljubić prezentovao činjenice o kriminalu u Tuzla-kvarcu, reagovao je saopćenjem za javnost i direktor „Tuzla-kvarca“, navodeći kako FTV svjesno nastavlja širiti dezinformacije i iznositi stvari koje nisu istinite. „U suštini se želi zamagliti i ublažiti činjenica da je pomoćnik ministra za rudarstvo g. Bahir Imamović u više navrata pokušavao izuditi mito te, zloupotrebljavajući svoj položaj, onemogućavao, otežavao i razvlačio proceduru dodjele koncesije kako bi doveo ‘Tuzla-kvarc’ d.o.o. u krajnje tešku situaciju, a time prisilio menadžment da udovolji njegovom zahtjevu za isplatom iznosa od 30 hiljada KM.“ Nadalje, navodi se u saopćenju koje prenosi Tuzlanski.ba, vehabizam nema nikakve veze s kolektivom „Tuzla-kvarc“. „U ovom kolektivu rade i Smajil, i Milo, i Nenad, i Ankica, i Akif, i drugi. Montaža priloga svjesno zbunjuje javnost i pokušava je dovesti u zabludu. Ovdje se ne želi prikazati drama kroz koju prolazi 50 radnika, 50 porodica koji ne sakrivaju suze kada cisterna iz Srbije ulazi u krug i snabdijeva fabriku d.o.o. Cinkarna-kvarc iz Celja, nego uništiti jedinu preostalu fabriku iz bivšeg sistema.“

Slučaj je dobio epilog u zadnjim danima decembra prošle godine kada je, kako piše u tekstu u „Dnevnom avazu“, odbijena optužnica Kantonalnog tužilaštva TK-a protiv „Tuzla-kvarca“ i Smajila Velagića, direktora u „Tuzla-kvarcu“, za navodno krivično djelo teška krađa zbog eksploatacije kvarcnog pijeska bez zaključenog ugovora o koncesiji. Prvostepena oslobađajuća presuda pokazuje ono što su Savjetodavni centar za zaštitu uzbunjivača – COD „Luna“ i veliki broj međunarodnih eksperata za zaštitu zviždača od početka tvrdili − da je optužnica protiv firme „Tuzla-kvarc“ čin osvete glavnog kantonalnog tužioca Tomislava Ljubića, koji je podigao neosnovanu, neargumentovanu i tendencioznu optužnicu s ciljem disciplinovanja zviždača.

Temeljita odmazda

Mediji su se bavili i slučajem Višnje Marilović, bivše uposlenice JP Centar Skenderija u Sarajevu, koja je prijavila korupciju u toj instituciji. „Odmah nakon toga život joj se pretvara u noćnu moru − većina kolega na poslu okreće se protiv nje, nekoliko uposlenika koji su bili uz nju su degradirani, a ona je na kraju dobila otkaz. Međutim, odmazda zbog toga što je prijavila korupciju nije se tu završila te je primila i prijetnje po svoj život, ali i život svoje djece“, piše na portalu Al Jazeere. Ovaj slučaj je, navodi se u tekstu, poslužio i kao primjer prilikom donošenja Zakona o zaštiti uzbunjivača ili zviždača u BiH. Njega je inicirao Centar za odgovornu demokratiju „Luna“, a usvojen je u januaru 2014. Tekst se temeljito i detaljno bavi svim aspektima problema zviždača, navodeći primjere kako iz BiH tako i iz susjedstva, te obrazlažući kako se ljudi koji se prometnu u zviždače lako nađu izopćeni, marginalizovani i prepušteni sami sebi.

Za sve nepodobne radnike u BiH: Prijaviš korupciju, pa te vozaju u gepeku! naslov je teksta objavljenog lani na portalu Buka, navodeći već spomenute slučajeve Vukelić, Marilović i Lovrić. Naslov ne ostavlja mjesta sumnji kakva sudbina može zadesiti uzbunjivača.

Stiče se dojam da mediji dobronamjerno prave priloge i tekstove o zviždačima, odnosno, uzbunjivačima u BiH, uvijek ističući na kakve su sve probleme naišli oni koju su odlučili prijaviti nezakonitosti u radu u svom okruženju. S druge strane, većina novinara se posebno pozabavi postojećim zakonskim rješenjima i njihovim nedostacima, a možda baš sve ove priče i podrobna objašnjenja o tome šta su sve doživljavali i dalje doživljavaju oni koji su digli glas protiv korupcije obeshrabruju one koji svjedoče sličnim zloupotrebama sistema. I da: uzbunjivači vjerovatno dosad još nisu otkrili ime, odnosno, moćnika povezanog s određenim medijem koji bi onda pokušao diskreditovati osobu koja je pokrenula uzbunu.

Analiziraj.ba

“Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)”