Može li odlaganje zadovoljstva biti pokazatelj budućeg uspjeha – pitanje je koje je mučilo Voltera Mišela sa Stanford univerziteta kada je odlučio da sprovede takozvani Maršmelou test.
Djeca uzrasta od četiri do šest godina stavljena su u prostoriju u kojoj se nalazio samo sto, a na njemu – maršmelou (slatkiš). Prije nego što je ostavio svako dijete samo u sobi, istraživač mu je rekao da će, nakon 15 minuta, dobiti drugi maršmelou ukoliko ne pojede prvi. Zatim je, izašavši iz prostorije, snimao koliko dugo je svako dijete odolijevalo ukusnom slatkišu na stolu, a kasnije je taj nalaz upoređivao sa uspjehom djeteta u odraslom dobu.
Od ukupnog broja djece (koji je iznosio 600), većina je istog trenutka pojela maršmelou, dok je jedna trećina djece odložila zadovoljstvo jedenja jednog maršmeloua kako bi nešto kasnije dobila i drugi. U follow-up studijama (studije koje tokom vremena ponovo testiraju svoje ranije ispitanike), Mišel je pronašao da su ona djeca, koja su uspijevala da odlože zadovoljstvo, kasnije u životu postajala uspješnija i imala veći broj bodova na prijemnim ispitima na fakultete u odnosu na svoje vršnjake, što znači da ova osobina ostaje relativno trajna tokom života.