Više od 20 godina Lj. R. (48) živi sa dvojicom sinova u neuslovnom stanu u podrumu jedne zgrade, nedaleko od centra Banjaluke. Za njihovu situaciju do sada su znale samo komšije, humanitarne organizacije i Centar za socijalni rad, koji ih povremeno obilaze i nose pomoć. Majka i stariji sin S. R. (25) izbjegli su iz Petrinje, nakon čega su se nastanili u Banjaluci, gdje je rođen mlađi sin B. K. (21), sa poteškoćama u razvoju.
Piše: Vanja Stokić, Foto: Nikola Zgonjanin
U ovoj porodici niko nikada nije imao posao. Majka živi sa intelektualnim poteškoćama, zbog čega nije sposobna za rad. Mlađi sin je završio osnovnu školu u Centru Zaštiti me, a do punoljetstva je bio u hraniteljskoj porodici. Njegov stariji brat završio je Ugostiteljsku školu, smjer poslastičar, a zarađuje od nadničenja. Hrane se u javnim kuhinjama.
“Živimo od penzije oca mog mlađeg sina, koji je umro prije 17 mjeseci. Ovaj stan je njegov, a pošto ima još jednu kćerku, stan se dijeli na dva dijela”, govori nam ona, dodajući kako se nada da će ostati tu gdje jesu.
Pored javne kuhinje Crvenog krsta, ova porodica preživljava i zahvaljujući pomoći humanitarne organizacije “Mozaik prijateljstva”, koji ih obilazi skoro 15 godina. Nedjeljom od njih dobijaju obrok, a do sada su im nekoliko puta pomogli prilikom krečenja stana i nabavke namještaja. Predsjednik “Mozaika” Miroslav Subašić za ovu porodicu ima samo riječi hvale.
“Jako su siromašni, jedan sin povremeno radi. Žive od pomoći. Ona nije sposobna da radi. Žive u podrumu i sve je dobro dok ne nabuja Vrbas. Kada voda poraste, onda im podzemne vode uđu u kuću. Dobra stvar u svoj toj nedaći koja ih je zadesila jeste što se ona ne predaje. Ona je borac. Jako je snalažljiva, što je dobra stvar na svu njenu muku. Jedno vrijeme je nama pomagala u Boriku, prilikom podjele hrane. Mimo svih poteškoća, jako je društvena, nije zla i iskrena je”, govori nam Subašić, ističući da bi socijalno preduzeće bilo rješenje za ovakve i slične slučajeve.
O Centru za socijalni rad imaju samo pohvale. Kažu da su uvijek našli način da im pomognu, barem savjetodavno ili davanjem preporuke za posao starijem sinu. To su nam potvrdili i u Centru.
“Pomažemo im u skladu sa zakonskim propisima. Nekoliko puta godišnje im odnesemo jednokratnu novčanu pomoć koju koriste za plaćanje hrane, ogreva, računa… Kada je preminuo otac mlađeg sina, pomogli smo mu da naslijedi njegovu penziju. Kada možemo, nosimo joj i donacije u paketima”, navode u Centru za socijalni rad.
Kada ovu porodicu pitate šta im najviše treba, vrlo su skromni. Trenutno je to kreč, kako bi sredili zidove stana. Hrana i higijena su uvijek dobro došli, ali i novac.
“Najviše nam je potreban novac. Od penzije ne možemo platiti račune, imamo dosta dugova. Imamo velika dugovanja prema Toplani”, govori nam ova majka.
Ipak, stanu u kome žive potrebno je mnogo više od krečenja. Stolarija im je dotrajala, mašina za veš nije ispravna, a temperatura u sobama je uvijek niska. Kada smo je pitali bude li im hladno, rekla nam je da ljeti bude dobro, a zatim nam stidljivo dodirnula ruke – kako bismo osjetili da su ledene. Zamolila nas je da objavimo i njen broj telefona, ako se među našim čitaocima nađu dobri ljudi koji bi željeli da ih pomognu. Ako ste jedna od tih osoba, nazovite je na broj 066/526-496.
