U svjetsku rubriku „vjerovali ili ne“ trebalo bi upisati i Prijedorčanina Milana Miću Dragonjića (73), koji je skoro tri decenije kao pomoćni radnik i „šofer“ lokalnog preduzeća „Velepromet“ krstario putevima bivše Jugoslavije bez položenog vozačkog ispita i uvijek uspijevao da izvrda saobraćajnoj policiji!
Da sve bude zanimljivije, Dragonjić je, naučivši vožnju od profesionalnih vozača „Veleprometa“, nebrojeno puta vozio FAP-ove šlepere i kamione s prikolicom do Beograda i Ćuprije.
„Prevezao sam tamo tone i tone šećera, papira i piva. Šoferima sam bio omiljen. Uvijek su me vodili na put, jer sam ih mijenjao kada zadrijemaju, a kada bi policajac podigao palicu da se zaustavim, kolega vozač i ja smo lako mijenjali mjesto za volanom. Nikada me nisu uhvatili“, prisjeća se Dragonjić.
On je bez vozačke dozvole nekoliko puta vozio porodicu na more u Split.
„Bez položenog vozačkog ispita sam u preduzeću i privatno prevalio stotine hiljada kilometara, vozio ljude u bolnicu… Vožnja me je uvijek privlačila. Početkom šezdesetih godina sam se zaposlio kao obični radnik na utovaru i istovaru robe i vozio automobile i kamione po krugu preduzeća kada bi šoferi otišli na pauzu ili ručak. I skoro sve o vožnji sam sam savladao, a to su znali svi moji šefovi, kolege i familija. Nisu me cinkarili, jer su imali veliko povjerenje“, ističe Milan.
Njegov prvi, drugi i treći automobil su bili „fiće“. Četvrti je takođe bio „fića“, ali nov-novdijan, kupljen u Zagrebu.
„Fiće su moja ljubav od početka sedamdesetih. Kasnije sam imao polovnog stojadina, pa novog juga, gol fa… Ali uvijek sam vrdao. Evo zaustavio me jednom davno jedan policajac Abid kod Kozarca i zatražio dokumenta. Odgovorio sam mu: ‘Nemam, zaboravio sam ih dok sam se presvlačio. Kazni me ako hoćeš, ali sve je ostalo kod kuće.’ Tako sam ga lijepo slagao, da mi je oprostio. I to je uvijek palilo kod ‘plavih uniformi’, kako u Prijedoru, tako u cijeloj Jugi. Platio sam samo par sitnijih kazni za neimanje dokumenata, jer su mi svi vjerovali“, objašnjava Dragonjić.
Tek pred rat mu je dosadilo da se sa policijom igra mačke i miša, pa je konačno položio testove i vožnju, i izvadio vozačku dozvolu.
“Do tada sam znao sve kozije puteve od Prijedora do Banjaluke i mnogih gradova u BiH. Čim neko blicne da je blizu policija, skrenem na sporedni put. A kada sam konačno dobio dozvolu, pozvao sam familiju i prijatelje na veselje i rekao: ‘Evo dozvole. Neka me sada ustave!’ Međutim, najgore je bilo što me čak dvije godine od vađenja papira nijedan policajac nije htio zaustaviti. Kao da su znali, pa su me namjerno ignorisali i izbjegavali da mi uzvrate. I više nije bilo one slasti, neizvjesnosti i švercanja kao kada sam se krio”, otkriva najpoznatiji prijedorski ilegalac na putu.
Mićo „Lauda“, kako ga nazivaju pojedini članovi porodice, vozio je sa vozačkom dozvolom još desetak godina i onda se povukao.
„Od motornih vozila, sada vozim samo kosilicu. Idem pješke i vožnja mi jako nedostaje. Međutim, nisam mogao više, jer sam najvjerovatnije zbog nemara ljekara i pogrešne dijagnoze ostao bez oka“, tvrdi Dragonjić.
On mladima ipak savjetuje da ne slijede njegov primjer, već da obavezno polože vozački ispit i što više nauče od instruktora vožnje.
„Ja sam tada bio u nekom svom filmu i razmišljao: ‘Kojeg vraga moram polagati testove i učiti znakove kada to bolje znam od mnogih pravih vozača? Pa kolege s posla su me 30 godina morale nagovarati da položim vozački…’ Evo to je priča kako sam više od pola penzije zaradio bez vozačke. Kada mi je vožnja za preduzeće dojadila, tražio sam da budem portir i to sam radio do penzije. Ne plašim se što sam otkrio svoju tajnu. Mogu mi čak oduzeti vozačku dozvolu, ali dogodovštine i uspomene koje sam doživio vozeći bez papira, nikada“, zaključuje naš sagovornik.
Točkovi gore, Mića dole!
Milan Dragonjić je vozeći bez vozačke dozvole doživio nekoliko manjih udesa i jedan opasniji, kada se sa novim „jugom“ prevrnuo kod poznate prijedorske crne tačke zvane „trinaestica“ u mjestu Brezičani.
„Brao sam nekakve kukuruze i krenuo do svastike, ali u sekundi mi je nestalo svijetla. Prevrnuo sam se tri, četiri puta i uletio u obližnju baštu. Točkovi su bili gore, a ja dole. Izašao sam četvoronoške. Do mene su dotrčali neki ljudi i pitali jesam li dobro. Vjerovali ili ne, prošao sam bez ogrebotine! Kao da me bog spasao, a jugo je bio toliko uništen da ni na otpadu s njega nisu mogli ništa iskoristiti. Policija ni tada nije otkrila da nemam vozačku“, iskren je Dragonjić.
eTrafika.net – Bojan Rečević