“Tada smo bili u jako lošoj situaciji, stanovali smo u barakama na Kupusištu. Ja sam bio taj za koga su pokretane akcije i za koga se prikupljala pomoć. Moja majka je bila veliki borac. Radila je kao čistačica i odgajala petoro djece.”
Piše: Vanja Stokić
Ovako za eTrafiku počinje svoju priču Miroslav Subašić Kaspa (45), čovjek koji vodi humanitarnu organizaciju “Mozaik prijateljstva” iz Banjaluke. “Mozaik” u svom sastavu ima javnu kuhinju, javna kupatila, humanitarnu šivaonicu, humanitarne prodavnice polovne odjeće, te kontejnere za prikupljanje korištene odjeće i obuće. Takođe, članovi “Mozaika” obilaze stare i nemoćne socijalno ugrožene građane Banjaluke, te im dijele hranu i nabavljaju namještaj, higijenu, ogrev i slično.
Na čelu ove organizacije je Miroslav Subašić, čovjek koji je nekada bio u istoj situaciji kao ljudi kojima danas pomaže. Iako je predsjednik svoje organizacije i rukovodi većim timom ljudi, Subašić za sebe kaže da je terenski radnik. Zatekli smo ga u staroj, iznošenoj garderobi, te proveli sa njim jednu nedjelju, dan kada se dijele obroci najugroženijima.
“Nisam naučio da idem kroz život, a da me ljudi bodre i grle. Ja sve radim sa majstorima, jer ništa nisam znao sam, pa to sa njima učim. Prespavao sam taj dio života kada sam trebao učiti. Jako mi je važno da slušam onoga ko zna“, govori nam dok iznosi hranu iz javne kuhinje u dostavno vozilo.
Upravo on je jako dobar dokaz da ne trebamo odustajati od ljudi, te da se oni mogu promijeniti ako im se pruži šansa. Odrastao je sa majkom, dva brata i dvije sestre u izrazitoj bijedi, što je u ranom djetinjstvu uticalo na njega.
“Kada ideš u školu i sjediš sa djecom koja su bogata, odmah dobiješ osjećaj manje vrijednosti. Što neka djevojčica ne bi u spomenaru napisala da sam joj ja simpatija? Toga nikad nije bilo”, govori nam on.
Kako kaže, porodica je oskudijevala u svemu, a njemu je nedostajalo društvo. Sa 12 godina je u školi ošamario jedno dijete i shvatio da mu je taj ružan čin donio poštovanje drugih.
“Onda sam radio sve ono što ja nisam bio. Pio sam da bih bio popularan. Tako sam dobio društvo. Šamarao sam svoje djevojke, a najradije bih plakao pored njih. Tada je to bilo popularno i bio sam frajer”, prisjeća se Subašić.
Međutim, nasilje je prenio i na svoju porodicu, te pored alkohola počeo konzumirati i tablete. Često se tukao sa svojim bratom, a jednom mu je čak zabio vuljušku u oko. Srećom, brzom intervencijom ljekara mu je oko sačuvano.
“Toliko sam bio bahat i džangrizav kada dođem kući, da sam često istresao sadržaj pepeljare u tanjir ako me ne bi dočekali sa jelom koje volim. A što se tiče alkoholnih pića, svakim danom bismo mijenjali svoje prohtjeve. I toga smo se zasitili, tako da smo polako počeli da uzimamo neke tablete različitih boja, ne znajući za koju su bolest. Najbolja kombinacija je bila kada ih sve izmješamo sa rakijom i onda popijemo”, opisao je on u svojoj autobiografskoj knjizi “Priča o bosonogom dječaku”.
Za sebe kaže da je đubre i da je mnoge ljude naučio kako da piju, lažu i varaju. Ipak, nikada se nije upuštao u krađe.
“U tome sam bio prava kukavica. Toliko sam se bojao da nisam smio ni da čuvam stražu. Nisam se u to petljao, jer nas je majka od malih nogu učila da ne smijemo krasti“, govori u trenutku kada stižemo na odredište – prvi od bezbroj stanova koje smo obišli toga dana.
Naša priča se na nekoliko minuta prekida, jer se posvećuje korisnicima javne kuhinje. Tačno zna ko gdje živi i ulazi u stanove nakon kratkog kucanja. Uz hranu, u stanove je unio i smijeh.
Ističe da je lično prošao cijeli proces i bio na mjestu ljudi za koje se danas bori. Upravo to iskustvo mu pomaže da uvidi njihove potrebe, ali i sitne laži i podvale.
“Ja sam bio u kanalu. Nekada sam i radio. Jednom sam radio u podrumu pića koji je bio udaljen od mog stana 500 metara, a nisam išao kući tri mjeseca. Platu nisam dobijao i konstantno sam bio dužan. Masu puta sam htio da se okupam. Moja prednost je što mogu skočiti s mosta, ali dosta ljudi to ne smije ili ne želi. Mene je život već tada učio da se snađem. To doprinosi tome da ja sve to razumijem”, prisjeća se Subašić.
Završio je osam razreda osnovne škole, a o daljem školovanju nije ni razmišljao. Kasnije je vanredno završio srednju i višu školu za njegu starih osoba.
“Na televiziji me najavljuju kao akademskog građanina, a ja se pitam na šta je spalo ovo društvo ako sam ja akademski građanin. Ja otvoreno pričam kako sam kupio diplomu. Kada sam trebao da učim, to je bio šok za mene. Moj mozak se snalazi, on ne zna definicije napamet. Kada sam htio da odustanem, direktor me je pozvao i pitao što ne volim školu. Rekao sam mu da sam bio sirotinja i da sam prljav išao u školu, nikada nisam učio, već sam igrao fudbal. Neko mora vršiti pritisak na tebe da bi nešto ostvario, ja to nisam imao i sve mi je teško padalo. Direktor mi je rekao da će on biti uz mene i da sam stvoren za to. Da mi je to neko ranije rekao u životu, ja bih sada bio ugledni sportista i imao bih pola Banjaluke. U mom životu je bilo samo ‘ti ne znaš’, ‘ne umiješ’, ‘ne možeš’, ‘smrdiš’. Uvijek sam bio sve najgore. Školu sam završio zbog njega”, iskren je on.
Ipak, prije završetka škole prošao je jako težak period. Čak pet puta je planirao da se ubije. Želio je promijeniti svoj život, ali je imao problema sa realizacijom. Alkohol ga je u potpunosti okupirao i sve promjene na koje se odlučivao bile su kratkog roka.
“Dotakao sam dno dna. Izgubio sam sve. I obraz i čast da bih robovao ovisnosti. Ništa mi nije imalo vrijednosti, cilj je bio samo doći do alkohola. Povremeno mi je dolazilo do svijesti da moj način života nije dobar, da ću uništiti sebe i ljude oko sebe. Kada sam došao do kraja, tražio sam ima li bilo šta svijetlo. Nije ga bilo jer sam na svakom ćošku pravio prevare i lagao. Onda sam odlučio da se ubijem. Međutim, ni to nije lako. Postoji strah da ćeš preživjeti. Šta ako sebi nanesem bol i ostanem živ? Pet puta sam pokušavao da se ubijem. Znao sam se popeti na zgradu i sjediti gore satima”, prisjeća se Subašić.
Na kraju je odlučio da aktivira bombu. Tog dana se okupao i bio ljubazan prema svojim ukućanima. Svima je napisao pisma.
“Stavio sam je na stomak i izvadio osigurač, a prije toga sam popio litru rakije kako bih sakupio hrabrost. Onda sam dobio glas od Boga. Tada nisam vjerovao, sada vjerujem. Ja prvi nemam nikakva prava da vjerujem u Boga, ali to ne funkcioniše na takav način. Kada sam shvatio da Bog najmanje sudi, da je spreman da prašta, razumije i voli, tada sam po prvi put vidio koliko sam oštećen. Nemati oca… Shvatio sam koliko je to strašno. Kada ljudi vide vaše pravo stanje, oni to zloupotrijebe. Ja sam prvo morao da vidim svoje pravo stanje, ali i da čujem od drugih ljudi. Tada je došlo do promjena”, priča nam dok se vozimo do narednog odredišta, od jednog do drugog naselja Banjaluke.
Vjera mu je pomogla da popravi svoj život, ali je njegovo okruženje bilo nepovjerljivo. Godine lošeg iskustva nisu im dozvoljavale da mu vjeruju. Čak je i njegova majka sumnjala.
“Jedno vrijeme sam se puno trudio da objasnim ljudima da sam se promijenio, ali danas ne. Danas radim. Ko želi, on će da mi vjeruje. U prvih pet godina nakon mog probražaja, niko mi ništa nije vjerovao. Prvo moja majka koju sam maltretirao. Ljudi su me maksimalno ponižavali, jer to nisu mogli da prihvate. Međutim, kasnije se sve promijenilo, vjerujem da je ‘Mozaik’ tome doprinio. Svaki put kada se ‘Mozaik’ razvijao, razvijao sam se i ja sa njim. Kada ste uspješni i važni, svi lete oko vas, što je van svake pameti“, govori nam.
Nakon preokreta u njegovom životu, javila mu se bivša djevojka, a sadašnja supruga Vanja. Bila je među onima koji nisu mogli vjerovati da se promijenio.
“Moja supruga mene poznaje iz mog lošeg perioda. Davno sam je jednom prevario da mi preda jaknu rokericu i otišao sa drugom djevojkom. Tada me je prijavila policiji. Ona je ljepša i pametnija od mene sto puta. Kada smo se vjenčavali nismo imali ništa, ali je najveća stvar koju smo imali upravo njeno povjerenje u mene. Ljudi misle da je promjenu u moj život donijela moja žena. Ona je zaista donijela promjenu jer me je dosta toga naučila. U braku smo 20 godina i pored toga što smo bili gola sirotinja i što naš brak nije bio prihvaćen, ona nije odustajala”, kaže Miroslav, koji danas ima kćerku Irinu, staru 20 godina.
Kada govori o svojoj prošlosti, Miroslav ističe da ako zbog bilo čega opravdava svoj loš život i pronalazi bilo kakav smisao u njemu, onda je to vođenje “Mozaika” i pomaganje ljudima. Naučio je kako razmišljaju beskućnici, alkoholičari i narkomani, šta su spremni uraditi da bi dobili ono što žele.
“Te supstance isključuju razum, u stanju su da sve iskoriste da vas ubijede da im date novac. Ja sam prvi to radio. Dovodio sam svoje djevojke i prijatelje do toga da se moraju suočiti sa svojom savješću, koja će ih gristi ako mi nisu pomogli. Ljudi se ovdje boje čak i ako im mačke pređe put ili naopako obuku majicu, a to ovi ljudi znaju i koriste. Kada čujete da nekome treba 30 KM za lijekove, znajte da je to dop“, upozorava on.
Humanitarni rad plodno tlo za prevare
Pozivajući se na svojih 20 godina humanitarnog rada, hiljade podijeljenih obroka i bezbroj volontera sa kojima je radio, Miroslav upozorava da ljudi mnogo kradu i varaju upravo na račun onih najsiromašnijih.
“Nije ni čudo što je narod sumnjičav i ne želi da pomogne. Sve je to sa razlogom. Ljudi koji se bave ovim poslom ne vole ljude i to vam kažem ja koji sam u tome već 20 godina. Humanost je najbolja stvar za pranje para, laganje, varanje i otimanje. Ljudi imaju interes i tako funkcionišu. Problem je kad je taj interes najviše vezan za tu osobu, koja će uraditi sve za njega”, ističe, te dodaje da se u “Mozaiku” priča otvoreno, bez magle i bajki.
“Imamo vjerovatno najmanja primanja od Grada, ali zato imamo obraz, gdje god da se pojavimo i govorimo, ljudi ćute i slušaju. Pitaju me zašto otvaramo javna kupatila i kupamo ljude, kada nam to nije niko platio. Zato što će se ljudi ugodno osjećati“, naglašava dok kuca na vrata narednog stana u Banjaluci.
Sebičnost na djelu
Radeći sa najugroženijima, ali i odrastajući u takvom okruženju, uvidio je da su ljudi kojima je pomoć potrebna često sebični. Nerijetko lažu, zbog čega svaku priču uzima sa rezervom.
“U naš dnevni centar dolazi između 30 i 50 ljudi svakog dana. Pokušavamo da odgovorimo na sve njihove potrebe, ali se svaki put iznenadimo njihovom sebičnošću. Da li je to rat učinio svoje, ne znam. Uzimaju stvari i koje im nisu potrebne, kao da se boje da ih neće biti poslije. Ljudi koji imaju jako malo, to dijele sa drugima, a ima i bogatih koji bi sa siromašnih skinuli majicu i uzeli sebi. Ima i siromašnih koji će uzeti od siromašnih”, navodi Subašić.
Da bi mogao funkcionisati okružen tragičnim sudbinama, prvo ustanovi sa kim razgovara i koje su granice te osobe. Zatim određuje granicu do koje je može pustiti.
“To ne znači da ću ja tog čovjeka odbiti od sebe, ali ne smijem dozvoliti da on mene odvede u propast. To je jako važno. Kada pojedinac pada, on vuče sa sobom. Ja ne dozvoljavam da me neko vuče, ali sam spreman da pružim ruku“, objašnjava nam.
Njegovo bavljenje humanitarnim radom se ponakad tumači kao način da se iskupi za svoju prošlost. Međutim, on to tako ne doživljava. Smatra da mu je Bog oprostio loš život i dao mu novi.
“Kada bih imao izbor, da mi daju što god hoće, uvijek bih se bavio ovim. Ja biram ljude koje niko neće, a oni imaju dušu. Ja uživam da dijelim hranu, jedem sa sirotinjom, budem sa svojim timom. Volim jednostavne stvari i uživam u svom životu, a ljudi me žale jer to ne znaju. Smrti se ne bojim, svi ćemo jednog dana umrijeti. Dokle god postojim, ispadaću iz okvira koji postoje. Razmišljaću i mijenjati stvari. Trebamo učiti ljude da budu dobri ljudi. Lako učimo kako obavljati stvari, ali teško učimo kako da volimo čovjeka. Prije propasti dolazi oholost, koja je najgora stvar koja može da se desi i narodu i pojedincu. Zatim dolazi tragičnost“, zaključuje on za kraj naše posjete.