Ko god je nešto pisao i piše, želio je i želi da se to ljudima dopadne. Da neko pročita, prihvati i shvati te misli. Priče o tome da se piše samo jer se želi to ispričati padaju u vodu. Ljudska sujeta je suviše velika da bi bilo ko mogao da bude toliko iznad nje, da ga ne zanima šta misle drugi o njemu i njegovom djelu. Ali naravno da je tu i potreba da se govori i da se nešto kaže, ovako kroz pisanje.
Da nema te ljudske potrebe da se govori, kako bih ljudima mogao objasniti da ja ovo ne pišem zato što sam plaćen, zato što mi je to posao, jer moram. Već prosto zato što hoću ovo da kažem i što želim da me drugi ”saslušaju”. Nije dovoljno samo da nas čuju, to pokazuje da mi govorimo, proizvodimo zvuk, bitno je da nas bar malo razumiju i da mi razumijemo druge. Zbog toga pišem. Zbog želje da me oni koji odluče da čuju to što ”govorim” i razumiju.
Jedan od osnivača ovog portala mi je u razgovoru preko društvene mreže rekao da pišem neki novi tekst jer su ljudi čitali i čitaju prethodni. Pitala je, zar ne pratiš svoj tekst ? Tada to nisam radio. Nisam razmišljao o tome. Napisao sam novi i počeo da gledam broj ljudi koji su pročitali isti. Lagao bih kada bih rekao da mi nije drago kada vidim da raste broj onih koji su pogledali to moje pisanje. Moje misli koje sam podijelio sa drugima.
To tjera čovjeka da razmišlja o utiscima onih kojima se sviđa, a i onih kojima ne. Zašto im se ne dopada? Da li sam mogao bolje? Naravno da može bolje, ali da li mogu i ja? Šta bih promijenio da danas pišem o tome? Da li ljudi vjeruju mojim riječima, da li dijele moje stavove? Lijepo je vidjeti i čuti da si nešto dobro uradio, lijepo rekao. To hrani sujetu svih onih čije djelo je lako staviti na uvid. Često se zapitam, čemu pisanje uopšte? Ko sam ja da mislim da je ono što mislim bitno? Pa još da to što mislim dijelim sa drugima. Da druge ”tjeram” da gube vrijeme na neke moje riječi. Prije mene su tolike riječi već napisane, a njima je tako malo rečeno. Ni svo pisanje poslije mene neće otkloniti nedoumice, dati odgovore na osnovna pitanja. Samo će povećati neznanje. Koliko samo učenjem i povećanjem svog znanja povećavamo sopstveno neznanje. Na jedno odgovoreno dolaze biblioteke neodgovorenih pitanja. Kako onda da ja smatram da je to što govorim i pišem neka mudrost i znanje ? Nikako…
Opet, tu je ta potreba da se nešto kaže. Oni koji govore imaju potrebu i da ih neko čuje. Svi zdravi ljudi mogu da čuju, ali da li i slušaju. Pa i ne baš, uglavnom čuju samo sebe. Uvijek su spremni da prekinu onog ko govori da bi oni rekli nešto ”bitnije”. Da bi nešto naglasili, istakli i pokazali drugima, da oni to bolje vide i razumiju. Nije bitno da li je to javni nastup, ili razgovor prijatelja, poznanika u kafani ili nekom drugom okruženju, svi samo svoje riječi smatraju vrijednim. Oni obrazovaniji će kurtoazno izgovoriti ono čuveno ”oprostite što vas prekidam ali…”, a onda će iznijeti svoje viđenje svega. Sa druge strane, oni manje obrazovani i kulturni će samo prekinuti sagovornika svojom galamom. Naravno i među obrazovanim ima nekulturnih, kao što među neobrazovanim ima kulturnih ljudi. Obrazovani i neobrazovani, mlađi i stariji, ali pristojni i kulturni ljudi ne mogu da dođu do riječi od onih drugih.
Možda su se upravo zato oni i odlučili da potraže drugi način da nešto nekome kažu. U početku su crtali na zidovima svoje pećine, onda na kamenju koje im se učinilo posebnim. Potom su izmislili znakove, nazvali ih pismom i počeli da ih urezuju, nazivajući tu radnju pisanjem. Od tada mnogo se stvari promjenilo. Načini pisanja i mogućnosti saznanja. Promjenio se način života ljudske vrste. Osmišljeni su novi, lakši i brži načini pisanja. Izmjenili su se i znakovi, tj. slova i sredstva za pisanje. Lakše se dolazi do onog što su drugi pisali i pišu. Dosta stvari se izmjenilo da bi i u nova vremena pristojni i kulturni ljudi mogli da ”govore”. Ipak oni drugi i dalje vode glavnu riječ.
Zbog toga pišem. Zbog želje da me razumiju oni koji odluče do čuju to što ”govorim”. Naravno da niko nikoga nije, niti može razumjeti u potpunosti. Ni ja ne mogu izgovoriti, a kamo li napisati sve ono što mislim i onako kako mislim. Opet oni koji to čitaju ne mogu pogoditi onu nit koja je u mozgu onog koji ju je zamislio, ukoliko on što vjerodostojnije ne prenese svoje misli. Zbog toga je vrijedno pisanje i ljudi treba da pišu. Da nam na taj način komuniciranja kažu ono što inače ne bi rekli, bilo zbog toga što ih ne čuju ili zbog toga što nemaju hrabrosti da to kažu.
Pišem i zbog želje da i ja budem među tim pristojnim i kulturnim ljudima, da se udaljim od galamdžija i nasilnika i na duh i na tijelo. Zbog svih onih poštenih i pristojnih ljudi koje niko ne čuje jer ih galamdžije kao i uvijek nadglasaju. Zbog toga svaka napisana riječ ima veću vrijednost od izgovorene, a i posebnu težinu. Ona ostaje kao trajan znak, nekada urezan u kamenu, papiru, a danas u nekoj memoriji ili čemu već.
Možda moje misli i nisu vrijedne pažnje. Možda ono što sam napisao i nema neku težinu. Onda sam vam pomogao da lakše prepoznate one prave i vrijedne stvari. Poslužilo je moje pisanje nekoj svrsi. Vama sam, ukoliko vam se ne dopada to što pišem, ukazao da ne treba gubiti vrijeme na svako pisanje, kao ni na svako pričanje.
Meni je pomoglo, jer se nakon svakog teksta koji napišem osjećam spokojnijim. Osjetim neko olakšanje da sam rekao ono što sam htio. A ukoliko se to bar jednoj osobi dopadne onda me je taj neko i saslušao, a možda je i na putu da me razumije.
eTrafika.net – Marko Šuka