Da je u BiH stanje u domenu sankcionisanja korupcije daleko od dobrog, poznato je skoro svima. S druge strane, u blizini našeg regiona postoje relativno efikasni modeli suočavanja sa ovom anomalijom, ali ova činjenica intrigira ograničen dio javnosti.
Piše: Saša Bižić
Među rijetkim ovdašnjim poznavaocima te materije nalazi se i Aleksandra Martinović, članica Upravnog odbora „Transparency International BiH“ i analitičarka ove nevladine organizacije.
U proteklom periodu, sagovornica eTrafike se u više navrata profesionalno bavila češkim iskustvima u borbi protiv korupcije. Martinovićeva se slaže sa zapažanjem da je postkomunistička Češka dugo mogla da bude uzor drugim državama ranijeg istočnog bloka, uključujući BiH i ostale zemlje na prostoru bivše SFRJ, kada je riječ o antikorupcionim dometima.
„Upravo zato smo mi nekoliko godina implementirali projekte u saradnji sa kolegama iz ‘Transparency International Češke’, vezane za procesuiranje korupcije i saradnju sa tijelima za provođenje zakona, a potom i za oblast javnih nabavki, koja je naročito podložna korupciji i kriminalu, uključujući i nabavke u posebno osjetljivom zdravstvenom sektoru. Ono što je na mene ostavilo utisak tokom tih godina proučavanja njihovog sistema i praksi, jeste svojevrsni konsenzus u smislu pravca u kojem kao država žele da idu, a potom i prateća volja da pronađu mjere i rješenja da se na tom kursu i održe. Upravo je grupa mladih advokata – entuzijasta i patriota, svojevremeno doprinijela njihovom značajnom iskoraku u smislu procesuiranja korupcije“, kaže naša sagovornica.
Ipak, Česi sada imaju premijera koji ignoriše zahtjeve javnosti da se povuče zbog sumnji u sukob interesa. Šta se desilo sa ovim nekada funkcionalnim modelom, pa nije besprekoran u jednoj prelomnoj situaciji?
Naravno, nije to zemlja koja bi se po odsustvu korupcije mogla mjeriti sa, na primjer, skandinavskim zemljama, ali funkcionisanje principa smjenjivosti vlasti i procesuiranja odgovornih je bilo na daleko višem nivou u poređenju sa nama.
Nažalost, posljednjih godina je u svjetu došlo do rasta političkog populizma, sve bližih ili sve vidljivijih veza politike i krupnog kapitala, neprekidne bespoštedne borbe za resurse i tržišta, što donekle baca sjenku na modele u koje smo vjerovali i koji su nam bili uzor.
Smatram da tamo gdje su izgrađeni funkcionalni, održivi sistemi koje manje zavise od samovolje pojedinaca postoji više šansi da se ovi trendovi prevaziđu, a svakako će morati doći i do revizije određenih pravila i njihove primjene, uključujući i propise unutar Evropske unije.
Veliku pažnju privlačila je i specijalna tužiteljka iz Rumunije Laura Koveši. Međutim, morala je da napusti funkciju pod pritiskom vladajuće partije. Mogu li se iz tog rumunskog iskustva preuzeti lekcije o većem značaju dobrog sistema u odnosu na inicijative pojedinaca, ma koliko bili kvalitetni?
Primjer koji ste naveli je samo jedan u nizu onih koji dokazuju da hrabri, predani pojedinci sa izraženim ličnim integritetom – ja ih lično nazivam „ostrva integriteta“ – ne mogu dugo funkcionisati, ni ostvarivati rezultate u sistemu čiji ostatak ne karakteriše integritet. To je upravo naš fokus svih ovih godina – izgradnja sistema društvenog integriteta, odnosno uspostava pravila, procedura i praksi unutar svakog institucionalnog i društvenog segmenta koji promoviše integritet i prevenira korupciju. U pitanju je holistički pristup. Ne mogu se ostvariti održivi rezultati na jednom polju ukoliko postoje ogromne zakonske i druge praznine na ostalim poljima. Drugim riječima, ne možete imati poslovni sektor koji se uzdržava od korupcije i posluje društveno odgovorno, ako vas država stimuliše ili čak ucjenjuje da ulazite u afere pranja novca koji dalje služi finansiranju političkih stranaka i moćnih pojedinaca. Upravo to su odlike tzv. “zarobljenih država“ kako nazivaju većinu zemalja u regionu, a BiH nosi taj epitet preko decenije.
Kako u zarobljenim državama prolaze oni koji pokušavaju da budu izuzeci od negativnih „pravila igre“?
Imali smo, a imamo i danas širom Bosne i Hercegovine hrabre pojedince, ne toliko vidljive kao gospođa Koveši, koji u svojim profesijama ili kao rukovodioci određenih institucija, ulažu velike napore na uspostavi vladavine prava. Nažalost, do sada su takvi pojedinci uglavnom bivali ucjenjivani, zastrašivani, smijenjivani, izmišljale su im se afere, plaćali lažni svjedoci i slični načini diskreditacije.
Sjećam se razgovora sa EU diplomatama nakon prijema u članstvo Rumunije i Bugarske. Upravo je to bio prelomni trenutak da Evropska komisija, kao prvo, prepozna dubinu i složenost problema sistemske korupcije, a potom počne ulagati dodatne napore na kreiranju i primjeni odgovarajućih mjera, kao i usložnjavanju predpristupnih kriterijuma čiji smo i mi svjedoci. U tom smislu su i aktivnosti u Rumuniji imale svojevrsnu podršku. Problem je, očigledno, što srodne mjere nisu podjednako snažne i održive na dugi rok i za zemlje članice. I susjedna Hrvatska ima problem da održi nivo koji je morala da demonstrira prije priključenja. Međutim, većina zemalja članica EU trenutno podržava izbor gospođe Koveši za prvog javnog tužioca EU, što je više nego jasan, ohrabrujući signal. Lekcije su svuda oko nas, pitanje je da li ćemo i kada početi učiti na njima.
Osim ova dva konkretna primjera, prepoznajete li u Evropi i svijetu druga iskustva i mehanizme, koji bi bili korisni, kao primjeri dobre prakse u borbi protiv korupcije na prostoru BiH?
U domenu preventivnih mjera, prije svega mislim da je važna transparentnost u radu vlasti i svih povezanih sa vlašću, jer se samo od vlasti koja transparentno polaže račune građanima može očekivati bilo kakav vid odgovornosti. Koliko god da će uvijek postojati reverzibilna kretanja, to je jedini ključ za učešće građana i daje određeni legitimitet. Posljednjih godina na tom polju značajno su napredovale zemlje kao što su, na primjer, Ukrajina i Gruzija, čije modele web portala sa podacima o javnim ugovorima postepeno preuzima sve veći broj zemalja.
Postoje i zemlje koje su u svoje zakone o slobodnom pristupu informacijama uključile i političke partije, jer je potpuno jasno da se bez političke volje i integriteta samih stranaka, ne mogu očekivati suštinski pomaci na drugim poljima.
U kontekstu represije i preko potrebnog integriteta nadležnih tijela, skrenula bih pažnju na model koji TI u BiH predlaže, uz potrebne adaptacije, a koji potiče iz Albanije. Radi se o procesu svojevrsne re-evaluacije ključnih nosilaca pravosudnih funkcija – sudija i tužilaca, tzv. vetting procedure ili lustracije. Albanija je provela ovaj proces pod pritiskom izvana, prije svega EU i SAD, da provede temeljne reforme pravosuđa koje je karakterisano slično našem – politizacija, nedostatak odgovornosti i institucionalne saradnje, nedovoljni resursi, dugotrajni sudski postupci, veliki broj neriješenih predmeta itd. i u konačnici neefikasnost u procesuiranju korupcije.
Kritičari lustracije u našem regionu ovu kategoriju nerijetko tretiraju kao puki revanšizam. Kakvo je stvarno značenje tog pojma?
Sam institut lustracije je karakterističan za tranzicione demokratije, kao mjera unapređenja integriteta ključnih sektora kao što su policija, pravosuđe, vojska, javna uprava, a sama provjera se odnosi na tri oblasti. Prva je provjera imovine, uključujući povezana lica i podrazumijeva obavezu prijavljivanja imovine, kao i provjeru svih navoda u prijavi. Druga je provjera lične pozadine i veza, u smislu eventualne povezanosti sa organizovanim kriminalom. Treća je provjera kompetencija, koja uključuje test znanja, provjeru etičkih osobina/kvaliteta i organizacijskih vještina.
Naravno, posebno je važno pitanje – ko kontroliše kontrolore, odnosno izbor tijela i pojedinaca koji bi vršili ovakve provjere, a koji moraju biti stručni, nepristrasni i nezavisni, kako od politike, tako i od svojih kolega iz pravosudne branše.
Naravno da nijedno rješenje nije bez izazova i mogućih problema u primjeni, ali TI u BiH smatra da je potreban jedan ovakav donekle i radikalan zahvat, imajući u vidu duboke afere koje potresaju naše pravosuđe godinama, a posljednjih mjeseci intenzivno izlaze u javnost.
„Transparency International“ već čitavu deceniju analizira procesuiranje korupcije unutar ovdašnjeg pravosuđa. Šta komparacija ovih podataka, iz godine u godinu, pokazuje u kvantitativnom, a šta u kvalitativnom smislu?
Da, mi od 2009. godine sačinjavamo i objavljujemo periodične izvještaje o monitoringu procesuiranja korupcije pred sudovima i tužilaštvima u BiH. Pri tom pratimo ukupan broj prijava za korupcijska krivična djela u cjelokupnom tužilačkom sistemu, broj naredbi o nesprovođenju istrage za krivična djela korupcije, broj provedenih istraga, podignutih optužnica i, naravno, sudske odluke, s akcentom na osuđujuće presude i prateće sankcije.
Iako postoje određene razlike u zavisnosti od administrativnog nivoa, rezultati su prilično slabi. Ilustracije radi, u prvoj polovini 2018. godine, od ukupnog broja riješenih prijava za korupcijska krivična djela njih čak 59,3 odsto, odnosno 321, riješeno je naredbom o nesprovođenju istrage.
Tokom čitave 2017. godine donesene su ukupno 43 presude sa sankcijom kazne zatvora, što je svega 27,5 odsto naspram svih osuđujućih presuda za korupcijska krivična djela. Dominirale su, kao i svake godine, uslovne osude, njih 103, i poneka novčana kazna, kojih je bilo 10. Dakle, ni po kvantitetu, ni po kvalitetu, nemamo rezultate kojima bismo se mogli pohvaliti.
TI u BiH je nedavno započeo i pripreme za realizaciju projekta praćenja samih suđenja za koruptivna krivična djela. Nadamo se da ćemo i na ovaj način pomoći da rezultati rada pravosuđa u budućnosti budu bolji nego u prethodnom periodu.
U ranijim analizama, zanimljiv momenat je mogućnost koju je „Transparency“ dao okružnim i osnovnim sudovima – da sami označe primjere dobre prakse u borbi protiv korupcije u svom radu. Kakve su bile povratne informacije?
Analiza koju pominjete rađena je 2014. godine, sa idejom da se podstakne saradnja sa institucijama pravosuđa, stavljanjem fokusa na pozitivne primjere i prakse procesuiranja korupcije. Nažalost, institucije se nisu istakle u proslijeđivanju značajnih slučajeva, već su to uglavnom bili sitniji slučajevi podmićivanja.
Slučaj koji se isticao je do tada jedini registrovan slučaj procesuiranja korupcije u javnim nabavkama u Bosni i Hercegovini, ali nažalost, kao što se pominje u samoj analizi, do njega ne bi došlo da nije bilo političkog revanšizma. Tačnije, procesuirani predstavnik vlasti na lokalnom nivou je to postao nakon što je njegova politička stranka najavila izlazak iz koalicije na tom nivou vlasti. Da nije te sjene revanšizma, ovo bi bio školski primjer dobre prakse na kojem su drugi mogli da uče, jer nam i dalje nedostaje više takvih primjera, s obzirom da svakodnevno svjedočimo sličnim dešavanjima pranja novca iz budžeta kroz javne nabavke. Naime, TI u BiH kroz nekoliko projektnih aktivnosti prati provođenje Zakona o javnim nabavkama i posljeđuje nalaze nadležnim institucijama na dalje postupanje. Učestvovali smo u značajnoj mjeri i u radu Radne grupe za izradu Nacrta Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnim nabavkama. Upravo su transparentnost i pojačan nadzor nad postupcima u toku, integritet, sprečavanje sukoba interesa i druge antikorupcijske mjere, kao i transpozicija (pozitivnih) rješenja iz posljednjih Direktiva o nabavkama iz 2014. godine bile u našem fokusu. Uspjelo nam je da ugradimo određene pozitivne mehanizme u inicijalni tekst Nacrta, očekujemo dalji razvoj političke situacije i političke volje da se ta rješenja ne naruše, te u konačnici i usvoje.
Kako je BiH došla u situaciju da se međunarodni faktor, koji je označavan kao glavni kreator reforme pravosuđa, danas uglavnom negativno izjašnjava o djelovanju VSTS-a, dok vodeći političari iz oba entiteta najčešće zdušno brane to tijelo, iako su ga ranije često kritikovali?
Sam koncept Visokog sudskog i tužilačkog savjeta, koji je de facto došao izvana, bio je svojevremeno predstavljen kao inovativno i napredno rješenje kojim bi se imenovanja ključnih nosilaca pravosudnih funkcija i druga važna pitanja za njihov rad odvijala bez uticaja politike. I to jeste koncept koji je bio dio reforme pravosuđa koji je vodila međunarodna zajednica u BiH i sigurno je da, teorijski gledano, ima veći kapacitet da osigura nezavisnost od politike ili organizovanog kriminala, nego što bi to bilo u slučaju da se nosioci pravosudnih funkcija biraju u parlamentima, a što je svojevremeno bio pokušaj od strane koalicije političkih partija u BiH. Kako im, međutim, međunarodna zajednica nije to dopustila, krenuli su dodatni napori za uspostavljanjem i održavanjem kontrole nad VSTS-om, sa potpuno očekivanim posljedicama koje sve više izlaze u javnost.
Šta treba da se desi u zemlji u kojoj živimo da dođe do iskoraka iz uobičajene matrice – da političari povremeno bivaju procesuirani zbog korupcije, ali isključivo onda kada napuste funkcije i postanu „bivši“?
Pomenula sam već šta je traženo od Albanije da bi se unapredila nezavisnost pravosudnog sistema i posljedično procesuiranje korupcije. Ono što je izvjesno je da pritisci i na BiH rastu, a u kojoj mjeri će oni polučiti rezultate zavisi od dosljednosti, nažalost, najvećim dijelom međunarodnog faktora. Za nas je donekle ohrabrujuća bila inicijativa Evropske komisije za praćenje cijelog sistema vladavine prava u BiH, pokrenuta aprila ove godine, te posjeta BiH Rajnharda Pribea, iskusnog stručnjaka u oblasti vladavine prava. I drugi važni međunarodni akteri se sve više uključuju u ove procese, tako da očekujem određeni, ako ne baš suštinski pomak.
U Lukavcu je nedavno uhapšen britansko-indijski milijarder Pramod Mital, pa pušten da se brani sa slobode. Može li se to posmatrati mimo domaće dnevno-političke prizme, u kojoj se ova situacija povezuje sa kretanjima u tom kantonu, ali i sa Rudnikom Ljubija i relacijom DNS – SNSD?
Teško je, naravno, sve to posmatrati ignorišući uticaj određenih činjenica, praksi iz prethоdnog periodа, ali i percepcije koja nam se svjesno gradi. Imamo mi i te kako alibi za pesimizam i na domaćem dnevno-političkom, a i na međunarodnom planu. Međutim, ono što ja vidim kao ključno i što mi kao organizacija promovišemo dugi niz godina, još od usvajanja UN konvencije za borbu protiv korupcije (UNCAC) 2003. godine i njenog normiranja korupcije u privatnom sektoru, jeste da se same kompanije, bez obzira odakle dolaze, uključe u borbu protiv korupcije zahtjevajući jedinstvena pravila za sve. Pokretane su i druge inicijative u tom pravcu, kao što je tzv. Globalni sporazum UN, koji smo svojevremeno nastojali da približimo i našim privatnim kompanijama.
Mi se, takođe, moramo konačno zapitati kao društvo kakva nam je poslovna klima i da li ona stimuliše privlačenje investicija koje nose sa sobom odgovornost, profesionalnost i integritet ili nam je u prošlosti bio draži strani kapital sa kojim se može sve dogovoriti po tradicionalnom balkanskom načinu poslovanja. Mi smo tu priču započeli davnih godina, analizirajući velike privatizacije u Brodu, Mostaru, Gacku.
Kakva su novija iskustva?
Ovih dana smo svjedoci pisma koje je jedna kompanija iz SAD uputila najvišim zvaničnicima RS u kojem se žali upravo na nelojalnu konkurenciju, diskriminaciju određenih firmi, favorizovanje drugih, a sve to kroz već pomenute javne nabavke. Dolazili su nam i predstavnici ambasada nekoliko evropskih zemalja sa sličnim primjedbama njihovih privrednika na stanje u Bosni i Hercegovini. Svjedoci smo i određenih hapšenja u najvećem javnom preduzeću Republike Srpske.
Kod nas su se nerijetko korupcija i kriminal pravdali patriotizmom i borbama raznih Davida i Golijata, a gotovo da nismo u stanju proizvesti kilometar puta koji će nadživeti naredne izbore, osim ako nije pod stranim nadzorom, niti smo odgovorni po pitanju prirodnih resursa, čak ni neobnovljivih. Nisam pretjerani optimista, ali posljednja dešavanja daju makar i kratkoročnu nadu da se stvari polako pokreću u željenom pravcu.