Anica Ramić je načelnica Centra za mentalno zdravlje u Domu zdravlja u Trebinju. Svojevremeno je udaljena s tog radnog mjesta, jer je počela da ukazuje na niz nepravilnosti u toj ustanovi. Uslijedile su četiri godine pravosudne borbe, nakon čega je vraćena na poziciju sa koje je uklonjena, jer je uspjela da dokaže da su prekršena njena radna prava, u čemu je glavni akter bio njen bivši direktor, inače jedan od ranijih gradonačelnika Trebinja.
Piše: Saša Bižić
Nakon tog iskustva, Anica Ramić je 2008. osnovala Udruženje građana “Stop mobbing”, kako bi pomogla i drugim ljudima koji se suočavaju sa sličnim nevoljama. Budući da su njeni problemi sa mobingom počeli zbog ukazivanja na korupciju, a kasnije je, nakon ulaska u nevladin sektor, bila i na čelu Antikorupcijske mreže BiH, razgovor za eTrafiku počeo je interesovanjem za stav Anice Ramić o relaciji te dvije pojave, odnosno o sprezi korupcije i mobinga u RS i BiH, kada je u opticaju.
“Mobing i korupcija su čvrsto povezani u zajednici. Korupciji i mobingu pogoduje to što se problemi u zajednici koji su nagomilani godinama ne rješavaju. Solidarnost sa žrtvom se ne iskazuje, a korupcija i iznuđivanje ne sankcionišu. Teško je dati ocjenu o količini mobinga i korupcije. Najveća opasnost leži u netoleranciji malih sredina. Ogovaranja, ismijavanje i kritike su pogubne, a uništenje nečijeg profesionalnog i ličnog ugleda za zlostavljanu osobu znači oduzimanje dalje mogućnosti rada u struci. Korupcija i mobing donose neposrednu, momentalnu dobit ili korist osobama koje su u datom trenutku ‘s prave strane štapa’. No, gledano na duži rok, u odnosu na zajednicu donose nepopravljivu štetu. Ugled struke uveliko zavisi o ponašanju njenih pripadnika, ugled svakog pripadnika struke uveliko zavisi o ugledu same struke. Ugled se teško stiče, a lako gubi. O mobingu, korupciji treba javno govoriti stoga što su mobing i korupcija negacija prava i pravne države, što ugrožava jednakost, solidarnost i sigurnost građana. Korupcija i mobing jednostavno su ugrađeni u sistem. Oni koji imaju političku podršku mogu raditi što hoće“, kaže Anica Ramić.
Ima li načina da se tome stane u kraj?
U BiH su se pojavili novi trendovi kada je u pitanju borba protiv korupcije i organizuje se nova kategorija građana. Neki od njih su i javni službenici koji su spremni progovoriti o nedjelima svojih šefova, a sve zbog zajedničkog, javnog dobra. Uzbunjivači otkrivaju kršenja zakona, nesavjesno upravljanje, nesavjesno trošenje javnih sredstava, zloupotrebu vlasti, te opasnosti za javno zdravlje ili sigurnost. Odluke da ne učestvuje u nelegalnim radnjama koje primijete, te da ih prijave, otvaraju novu, horor dimenziju u njihovom profesionalnom životu. Oni bivaju potpuno izolovani, kolege ne smiju komunicirati sa njima, sjede za potpuno praznim stolom, potpuno diskriminisani i trpe mobing svih mogućih oblika i zlostavljanja na svom radnom mjestu.
Kakva je situacija, u tom kontekstu, u medicinskoj profesiji, iz koje vi dolazite?
Indikatori govore o tome da korupcije u zdravstvu ima, a ipak nema sankcionisanja onih koji su prekršili zakon i etiku struke. Velika je razlika između bombonjere koju ćete pokloniti doktoru ili medicinskoj sestri i, recimo, davanja novca da biste dobili mjesto u bolnici ili čašćavanja novcem za uslugu koju svakako plaćate kroz zdravstveno osiguranje. Republika Srpska trenutno nema donesen Zakon o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata, ali je on planiran Akcionim planom za sprovođenje Strategije za borbu protiv korupcije u Republici Srpskoj od 2018. do 2022. godine. Udruženje građana “Stop mobbing” sada radi na izradi Nacrta Pravilnika o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata u Republici Srpskoj. Poznavanje prava pacijenata je jedan od mehanizama borbe protiv korupcije u zdravstvenom sistemu. Cilj nam je da se ukaže na važnost donošenja i primjene Pravilnika o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata u RS kao preventivne antikoruptivne mjere u zdravstvenim institucijama i njegovog dosljednog sprovođenja, s akcentom na aktivnosti izvještavanja i ocjene napretka u implementaciji.
U septembru 2019. resorno ministarstvo u RS imenovalo je radnu grupu za izradu nacrta zakona o sprečavanju zlostavljanja na radu. Da li ste konsultovani povodom pripreme tog pravnog akta? Šta su vaše ključne sugestije kada je riječ o drugom pokušaju usvajanja ovakvog zakona u RS, nakon neuspjeha iz 2013. godine?
Naše udruženje još od 2008. godine, od osnivanja, ima vrlo dobru saradnju sa Ministarsvom rada i boračko-invalidske zaštite RS. U par slučajeva, na naš zahtjev upućen njima da se ispitaju slučajevi mobinga, dobili smo savjetodavnu pomoć, čak je u jednom slučaju navedeno da postoje elementi mobinga, što je za našu organizaciju i naše klijente bilo od velikog značaja.
Nama je 9. oktobra 2019. upućen dopis iz pomenutog ministarstva, Resor rada i zapošljavanja, Odjeljenje zaštite na radu, u kojem nas oni mole da im dostavimo podatke koji se odnose na pojavne oblike mobinga, zlostavljanja na radu, diskriminaciju na radnom mjestu na prostoru Republike Srpske. Svi ovi podaci su potrebni radi informisanja članova radne grupe za izradu Zakona o zabrani zlostavljanja na radu. Dostavili smo im sve tražene podatke i zahvalni smo što nas smatraju ozbiljnim partnerom kada su mobing i diskriminacija u pitanju.
Poslodavci, koji ne pokazuju entuzijazam prema zakonskom regulisanju ove materije, ali i sindikalci, nerijetko tvrde da je mobing teško dokazati, bar prema odredbama postojećeg Zakona o radu. Gdje je, s vašeg stanovišta, granica koja razdvaja standardne svađe na radnim mjestima od mobinga?
Nije ga teško dokazati, ali razlog što to poslodavci tvrde jeste član 25. u Zakonu o radu RS: “U slučaju spora, na poslodavcu je teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije, odnosno da je postupljeno u skladu sa zakonom, ukoliko lice koje traži zaposlenje, odnosno lice koje je zaposleno iznese činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio protivno odredbama člana 24. stav 1. ovog zakona”. Problem je u tome što su poslodavci ti koji na sudu moraju da pobiju tvrdnje radnika.
Nedavno, javnost u Srpskoj danima je pratila polemiku određenog broja zaposlenih u Gender centru Vlade RS sa direktorkom te institucije povodom optužbi za mobing. Kako ocjenjujete tok tog slučaja, ali i izostanak bilo kakvog raspleta?
Citirala bih saopštenje Ombudsmana za ljudska prava BiH od 11. oktobra 2019: “Ombudsmani su tokom 2019. primili više žalbi radnika Gender centra Vlade RS povodom navoda da su žrtve mobinga od strane direktorice. Konkretno, navode da je dana 19. 12. 2018. godine, direktorica uputila elektronsku poštu zaposlenima da “niko sutra ne treba doći na posao”, jer je “bila u Vladi i tražila ukidanje Gender centra Republike Srpske”, a radnicima je naloženo da sve ključeve predaju vozaču. Pored navedenog incidenta, direktorica je koristila prijeteći ton prema zaposlenima, dovodeći u pitanje njihov radni status i prava koja iz njega proizilaze, dok je barem jedan radnik bio izopšten iz procesa rada na način da mjesecima ne dobija radne zadatke. Povodom pisma koje je početkom januara 2019. upućeno na adrese različitih institucija RS, direktorica je tražila izjave i izjašnjenje zaposlenih, što se može okrakterisati kao viktimizacija, jer predstavlja nepovoljno postupanje prema licima koja su u dobroj vjeri prijavila ili namjeravaju da prijave diskriminaciju”.
Institucija Ombudsmana je, nakon izjašnjenja Gender centra RS, te u toku postupka istrage, u skladu sa Zakonom o ombudsmanu za ljudska prava BiH, 28. avgusta prošle godine izdala preporuku predsjedniku Vlade RS da, odmah po prijemu, kao osnivač i organ vlasti kojem Gender centar RS odgovara za svoj rad, preduzme neophodne mjere sa ciljem eliminacije i prevencije mobinga, kao i mjere ka prevazilaženju postojećih nesuglasica, popravljanju radne atmosfere i poboljšanju međuljudskih odnosa u Gender centru, pri čemu ove mjere mogu obuhvatiti posredovanje, uspostavljanje internih mehanizama za prevenciju i eliminaciju mobinga, edukaciju ili uspostavljanje sistema neposredne kontrole i izvještavanja.
Sarađujemo sa ombudsmanima BiH i pratimo sve što je vezano za mobing i diskriminaciju. Iz ove izjave se vidi da je napisana preporuka Ombudsmana Vladi RS, a sada je vrlo važno uraditi monitoring i vidjeti da li su te preporuke ispoštovane.
Kakva je, prema podacima Udruženja građana „Stop mobbing“, struktura slučajeva zbog kojih vam se ljudi obraćaju? Šta su u RS i BiH najčešći načini zlostavljanja zaposlenih na radu? S druge strane, postoje li krajnje specifični slučajevi, za kakve građani ne čuju često?
Najčešće se kao primjeri mobinga navode davanje ponižavajućih poslova, stalne kontrole i kritike od radnih kolega i pretpostavljenih, nedozvoljavanje korištenja godišnjeg odmora, neodobravanje odmora kada to radnik želi, nemogućnost da radnik ode na bolovanje, nepozivanje na sastanke, pretrpavanje radnim obavezama ili situacije u kojima radnik dolazi na posao, a nema nikakvih obaveza, odnosno ne daju mu se nikakvi radni zadaci.
Šta pokazuju statistike kojima raspolažete? Da li je rastao broj slučajeva mobinga u kojima je tražena vaša podrška ili se radi o anomaliji koja se tokom godina kreće u sličnim parametrima?
Od kada smo počeli sa radom, od 2008. godine do danas, na našu adresu poštom, mejlom ili telefonom stiglo je 2.362 prijave koje se odnose na mobing i diskriminaciju.
Udruženje „Stop mobbing“, čija ste osnivačica i predsjednica, prvobitno je djelovalo u Trebinju, a zatim i u drugim većim centrima RS, kao i u pojedinim gradovima FBiH. Šta izdvajate kao najznačajnije inicijative koje ste pokrenuli? Ima li i nekonvencionalnih zamisli, poput „mobingometra“, ideje članstva iz Tuzle?
Što se tiče mobingometra, moram naglasiti da od 2008. imamo vrlo dobru saradnju sa Medicinom rada Tuzla. Dr Nurka Pranjić zajedno sa nama radi na spriječavanju mobinga, pomoći mobingovanim osobama, čak radi i vještačenja na sudu kao sudski vještak za mobing. Učestvovali smo kao udruženje sa svojim prijedlozima u izmjeni Krivičnog zakona RS i Zakona o zaštiti prijavitelja korupcije. Prijavite korupciju, automatski uslijedi mobing.
Šta danas možete reći o vašem ličnom iskustvu zbog kojeg ste i krenuli u dva poduhvata, prvo uspješne lične pravosudne borbe da dokažete da ste izloženi mobingu, a zatim i formiranja NVO, kako biste pomogli i drugima? Da li je u toj borbi bilo aspekata koji su se pokazali ispravnim, ali i onih drugih, koji nisu bili efikasni?
Radeći sa mobingovanim osobama, primjetili smo da ni pravnici, ni radnici još ne znaju kako će se sudije postaviti prema mobingu. I za najjednostavniji spor, u kojem radnik traži isplatu plata, treba proći četiri godine da se spor završi. Zlostavljanim ljudima je duga i jedna godina, jer takvi ljude trpe zdravstveno i finansijski, posebno ako su zaposleni na istom radnom mjestu. Zbog toga je sudski spor izvor novog stresa za njih, pa većina upravo iz tog razloga odustaje od traženja pravne zaštite. S druge strane, strah od reakcije šefa i gubitka radnog mjesta, zbog čega žrtve mobinga najčešće ne preduzimaju ništa, jeste podsticaj moberima da budu još gori. Same nevladine organizacije ne mogu preuzeti na sebe kompletnu borbu protiv mobinga. One mogu raditi na informisanju građana, o suštini i problemima mobinga, dati ostale informacije i osnovnu psiho-socijalnu podršku u formi individualnih savjetovanja, ali, jedino uz pomoć države NVO mogu provoditi opsežnu kampanju koja bi upućivala na ovaj problem.
Kakva su iskustva u regionu?
Recimo, u Hrvatskoj se pitanjem mobinga i seksualnog uznemiravanja bave i sindikati, s obzirom da ova pojava predstavlja kršenje osnovnih prava vezanih za rad. Kod nas se po tom pitanju, za sada, ne radi baš ništa! Trebalo bi da se ovim problemom bave prvenstveno naša ministarstva, inspekcije i pravosuđe. Naši sindikati bi isto tako na listu svojih prioriteta trebali da uvrste i borbu protiv mobinga.
Ljudi koji trpe mobing na radnim mjestima – a prema pojedinim istraživanjima, čak 60 odsto zaposlenih u BiH suočeno je sa određenim vidovima takvih iskustava – često se ustežu da pokrenu pravnu proceduru kako bi riješili ovakve probleme. Kakva je vaša poruka osobama koje nisu spremne da krenu tim putem, bilo da to čine iz straha za egzistenciju ili iz drugih motiva?
Žrtve mobinga zaslužuju adekvatnu društvenu zaštitu, jer im mobing ometa mogućnost normalnog života i rada, što može imati i tragične posljedice, s obzirom da žrtve razvijaju simptome koji zahtijevaju intervenciju na više nivoa: od podrške u ostvarivanju njihovih prava do emocionalne podrške, a ponekad i psihoterapije. Zbog toga se preporučuje onima koji su izvrgnuti mobingu da se nipošto ne mire sa tom pojavom, jer ona ima strahovite razarajuće posljedice, pogotovo ako traje dugo. Tada ima karakter hronične pojave, koja je vezana i za nemogućnost mobingovane osobe da razvije svoje sposobnosti i ostvari rezultate u skladu sa svojim predispozicijama i svojem obrazovanju. Kad osoba postane svjesna da je postala žrtva mobinga, ne smije se predati, već mora ojačati sebe da u borbi koja joj predstoji istraje. Najprije treba da pokuša razgovarati sa moberom, ako je to uopšte moguće, i reći mu da on mora prestati s tim, jer je to što radi nehumano, protivzakonito i štetno po ustanovu ili firmu, a može narušiti i njegov ugled. Žrtva ne smije donositi nagle odluke i nipošto ne smije napustiti radno mjesto, jer time čini uslugu moberu.
Šta je alternativa?
Umjesto toga, mora početi prikupljati informacije i dokaze koji će joj biti potrebni za budući odštetni zahtjev. Takođe žrtva treba obavijestiti sve borce za ljudska prava, stvarne ili navodne, o teroru koji trpi na radnom mjestu. Doduše, u ovim uslovima krize i bijede, žrtve pokušavaju ostati na radnom mjestu po cijenu zdravlja, ali i zbog toga što vole svoj posao koji im na neki način daje identitet, kompetencije i pruža mogućnost obavljanja zadataka koje vole. “Moj život je moj posao, moj posao je moj život”, kažu oni. Sve nedaće koje nastupaju zbog mobinga vode i ka finansijskim problemima, jer žrtva u uslovima smanjenih prihoda ima povećane izdatke zbog bolovanja, odlazaka ljekarima, terapijama… Zbog svega toga, najčešće, dugotrajni mobing predstavlja kraj žrtvine karijere, zdravlja, često i braka, a ponekad i samog života! Dakle, ako osjećate da ste žrtva mobinga, diskriminacije ili se nad vama provodi bilo koji drugi oblik zlostavljanja, na primjer seksualno ili neko drugo uznemiravanje, odlučno se suprotstavite tome već na samom početku.