Politika je isuviše ozbiljna stvar da bi bila prepuštena samo političarima! Jeste li se ikada zapitali da li bi Republika Srpska, a sa njom i naši životi, bili drugačiji da su se, kojim slučajem, tokom dvadesetogodišnjeg političkog života srpskog entiteta u BiH naši roditelji više rukovodili ovom devizom Šarla de Gola, umjesto što su ozlojađeno horski ponavljali da je politika kurva i pognutih šija posmatrali kako se oko njih uspješno razmnožava sorta probisvijeta i nesposobnjakovića koja nas “legitimno” pljačka, rasprodaje, ponižava i uneređuje, uvjerena da je nedodirljiva i da će tu rabotu nastaviti na mnogaja ljeta?!
I hoće, nema sumnje, jer, ako ćemo pošteno da priznamo, ni mi nismo mnogo drugačiji od onih koji su nas načinili ovakvima!
U političkom miljeu Republike Srpske stasala su i odomaćila se dva obrasca tipičnih narodnih tribuna, od kojih bismo jedan mogli nazvati glupavom bučnošću, a drugi učtivom glupošću. Naime, dok s jedne strane svjedočimo političkim simultankama raznih lakrdijaša, drekavaca, galamdžija i prazilukovića koji nas tokom svojih beskrajnih mandata zasipaju rafalnim prostaklukom, kanonadom vulgarnosti, plotunima obmana i demagogije, s druge strane oformila se jednako opasna družina političkih parazita, bitangi maskiranih skupim kravatama i praznim floskulama, fini momci sa gadnim namjerama. Dakle, ako je u prvom slučaju na vidjelu srozavanje javne riječi i morala, skrnavljenje institucija, brutalno kič ponašanje, mentalno nasilje i slično, u drugom je riječ o uglađenoj i lijepo upakovanoj ljudskoj ništavnosti, koristoljublju u rukavicama, konformizmu i kukavičluku, intelektualnoj mlitavosti, duhovnoj izdaji, rasprodaji magle… O nacionalnoj budućnosti prvi se staraju sočnim psovkama, uvredama, međusobnim podmetačinama, inaćenjem, provalama bijesa, pakosti i zluradosti, dok drugi istu slamu mlate ukočenim licima, smrknutim pogledima, tupavim frazama i još tupljim definicijama, zajednički demonstrirajući apsolutno nerazumijevanje društvenih i političkih procesa, podređujući opšti ličnim interesima, rugajući se etici, pravdi, samokritici,…
Zato politička istorija Republike Srpske na unutrašnjem planu nije ništa drugo do stalno razvrstavanje duž ove dvije krajnosti. Dok se drugi dijele na poziciju i opoziciju, ljevicu i desnicu, tradicionaliste i moderniste, mondijaliste i antiglobaliste, zapadnodrinski Srbi politički su raspolućeni na bučna laprdala i ćutljive mutivode, koji se u široj koaliciji zajedno prepoznaju kao sjecikese, leziljeboviće, hemoroidi na “mozgu” nacije…
Nekada je Slobodan Jovanović pisao da se srpski narod često nalazi pred izborom između političara koji imaju praktičnog smisla, ali nemaju političkog poštenja, i političara koji imaju političkog poštenja, ali nemaju praktičnog smisla. Nazovi “realni” političari radi vlasti spremni su da žrtvuju sva načela, pogaze sve vrijednosti, dok “politički idealisti” kritikuju sve kako ne bi morali da prime odgovornost ni za šta, starajući se više o svojoj popularnosti nego o državnim interesima. U međuvremenu su nas (ne)prilike izobličile, idealisti spali na kafanske kukumavke i kabinetska moralisanja, dok se politička praktičnost svela na što bržu i lakšu realizaciju projekta “kako podmiriti vlastito dupe”.
No, sve je ovo već odavno ispričana priča! I naivno je tvrditi da nešto značajnije možemo promijeniti, jer nismo samo materijalno osiromašeni, jer nam nisu prazni samo džepovi, jer smo ponosni i slavni samo dok smo sami i anonimni. Zato stvari ostaju kakve jesu. Džaba se uoči svakih izbora ispiraju fleke sa biografija, presvlače partijske košulje, ideološka glupost frizira i gura pod tepih, obećavaju radikalni rezovi, operacije na otvorenom mentalitetu, raspiruje šovinizam, uspavljuje socijalna neizvjesnost, provjetravaju resori i zatvori, prave spiskovi, proganjaju izrodi, prozivaju lopovi i analfabete,… Prije ili kasnije moraće ponovo da proradi govnjiva motka, gradskim ulicama širiće se seljačke bune, buktaće revolucije koja će prvo izjesti svoju djecu, kada se izmore i obesmisle vjerske, vaskrsnuće klasne mržnje i sukobi, sjahaće jedne kurte da bi uzjahale druge murte i tako u nedogled. Jer sve je već viđeno, jer nećemo i ne umijemo drugačije. Na mnogaja ljeta!
eTrafika.net – Đorđe Vuković