Pojedine sfere u kojim se pojavljuje savršenstvo, kao na primjer položen ispit hladne stolice tako što profesor gleda u mene dok prepisujem, ali neće ništa da mi kaže iz meni i dalje nepoznatog razloga u meni izazivaju najbrutalniju ekpanziju zadovoljstva. E onda ja to širim, nekog usrećim, većinu uvrijedim jer pojedinci ne prihvataju nečiju sreću.
Tu se javljaju ljubomora i zavist koje su odrastale zajedno sa taštom, đavolom i Jelenom Karleušom. Povratak na temu – pokušaj broj jedan. Volim da se čupam iz govana, kako bi naš narod rekao. I ja tako sad govorim, jer nemam neki adekvatniji izraz. Počeo sam da obraćam pažnju na neke malo nebitnije stvari, i vidim da ljudi sve više potenciraju priču o idealnom životu. Razmišljao sam o tome na šta bi ličilo da je sve perfektno, bez ijedne mane i falinke…pa da krenemo.
Za danas su mi predavanja gotova. Sve je proteklo u najboljem mogućem redu – profesor nas je pustio petnaest minuta ranije. Ja sam, kao i uvijek, opravdao nadimak Bob, jer sam upio sve ono o čemu je profesor pričao na predavanjima. Dok šaljem drugu besplatnu poruku kojih usput imam još sedamdeset jer je moj rad osvojio prvo mjesto u m:telovoj nagradnoj igri ”Pošalji bilo kakvu poruku i prvi si”, razmišljam o tome kad imam sledeći bus. Bacam pogled na sat – čet'ri i dva'es. Za pet minuta je na stanici. ”Taman da ispušim jednu”, pomislih. Palim cigaretu iz prve. Pokušavam da napravim krug i polazi mi za ustima. Utom nailazi bus.
Zauzimam mjesto i dižem noge na ”stolicu” ispred sebe. Bus je prazan i ide kao Barsina akcija. Na trećoj stanici od mog ulaska, nakon što je u busu taman završila pjesma ”Kada šiješ iglom” Prti BeGe-a, ulazi cura koja impotenciju liječi. Prolazi pored mene, a ja, čovjek sa iskustvom što se vožnje u busu tiče, pogledam u providno staklo ispred sebe i uočim njenu vrhunsku nogu kako se prebacuje preko druge. Nastavljam da slušam muziku, jer ako nastavim da razmišljam o njoj moj izlazak iz busa moraće da bude propraćen njenim pogledom na polovinu moga tijela što meni i neće baš biti prijatno. Vozač prebacuje na TDI radio, jer je skapirao da je u toku emisija ”Antidepresiv”. Krećem polako ka izlaznim vratima. Vozač uspjeva da promaši moju stanicu, ali taman kad sam mislio da se proderem ”ZADNJA” on zaustavlja bus.
Na putu do kuće mi dolazi odgovor od druga da dogovor za večeras važi. Ispred kuće me dočekuje moj Džek. Skače na mene. Ne oblizuje me. Kad sam otvorio vrata na prvu sam osjetio da je keva spremila neki dobar ručak. Oprao sam ruke i sjeo za sto. Pojeo sam prije buraza, što znači da on sprema sto. Njegov odgovor na moju ponudu za partiju tenisa je bio potvrdan. Pobjeđujem ga rezultatom 3:0 u partijama. Bekhend bolji nego inače, a forhend mu tata. Ulaskom u WC primjećujem da su šampon, gel za tuširanje i bojler puni kao naša državna kasa. Završavam kupanje u roku od tri minute. Izlazim iz kuće uz kevino ” Popi’ i jednu za mene” i molbu da joj ostavim cigaru. Trebam da se nađem sa drugom za 15 minuta, što je neizvodivo.
Dolazim na stanicu, kad ono bivša cura prolazi autom. Zaustavlja se. To mi je usput i najbolja drugarica. Vozi me do tačnog odredišta. Sa Nevenom ulazim u kladionicu da on digne neke pare. Izlazimo iz mjesta stalnih i beskonačnih prihoda i krećemo prema parku. Tamo nas čeka jedna prazna klupa. Zaboravili smo kupiti cugu, ali nam se u tom momentu priključuje par momaka koji imaju sve kod sebe, ali nemaju gdje da se instaliraju. Standardno dobra priča se vrti, smijeha kao položenih ispita.
Ispred Paba nas dočekuje izbacivač sa ”Dobro veče i fin provod”. Unutra dobra muzika, nije zagušljivo, a nigdje praznog mjesta. Nevena prepoznaje djevojka sa kojom se muva i poziva nas da se priključimo njima za stolom. Sa njom su još dvije drugarice. Jedna odlazi kući jer joj je sutra diplomski na Fakultetu nuklearne fizike. Farmaciju je sredila prošle godine. Puno razgovora sa ovim curama nije bilo, jer su nas nakon pet vinjaka i par žirafa (sva cuga je bila za dž jer je tako svakog petka u Pabu) pozvali u njihov stan.
Ni tu nije bilo puno razgovora. Nakon dobre meze, preselili smo se u krevete. Tu se, pored standardnih situacija, desilo još jedno skidanje grudnjaka iz prve. Jutro je bilo interesantno – ona lijepa (I BEZ ŠMINKE!), nema mamurluka, sa doručkom koji je spremila Nevenova djevojka. Jeli smo sa postorgazmičnim osmijehom na licima. Pozdravili smo se sa njima i izašli iz zgrade. Po osmijehu na njegovom licu vidio sam da je dio večeri koji je proveo sa Sanjom u krevetu bio fantastičan. Popili smo kafu, sastavili tikete – koje smo isplatili narednog dana – i otišli kućama.
Dok sam ovo pisao shvatio sam da bi navikavanje ljudi sa OVIH prostora na takav život bilo ekvivalentno skidanju dopaša sa kvalitetnog heroina. Izdržali bi ovako maksimalno mjesec dana. Poslije bi već bila prpa jer se bez svađe sa komšijom ne može. Kakav je život ako ti ne stojiš u busu, jedeš svaki dan savršenu hranu (dobro, ovo može da prođe, ali ostaviću), svaki dan prođeš bar jedan tiket, ne dobiješ bar dvije korpe po izlsaku, ispite polažeš iz prve, nemaš mamurluka, kupuješ paradajz i preko zime? Da, mjesec dana.
U ovom tekstu ima onih kojima nije dobro kao što je meni. Burazu – jer je izgubio u tenisu, ovoj curi iz busa – jer je vidjela mene, m:telu – jer tu nema zarade….. Hoćeš savršenstvo? U slučaju da imaš pohlepe na izvoz, da si u tome jači od predsjednika rendom domaćeg fudbalskog kluba koji zna da mu je to prvi i poslednji mandat – SAMO NAPRIJED!
eTrafika.net – Dragan Ostić