Iako se sa mobingom suočavaju svi, smatra se da mu je ženska populacija izloženija, a u našem društvu on je podstaknut raznim stereotipima i predrasudama koje se vežu za žene. On na preživjele ostavlja velike posljedice po mentalno zdravlje a sporost i neznanje institucija u tretiranju ovog problema dovode do toga da se mali broj slučajeva mobinga prijavljuje.
Piše: Nataša Tomić, foto: pexels.com
Sa mobingom na radnom mjestu se susrela i Dunja Pejić, dok je radila u Ministarstvu trgovine i turizma Republike Srpske. Ističe da je tokom svog rada bila marljiva i vrijedna i da se trudila da unese pozitivne promjene u svoje okruženje.
“U Ministarstvu trgovine i turizma u Banjoj Luci sam radila nekih 16 godina, od čega sam 10 godina bila načelnica odjela za ugostiteljstvo u Sektoru turizma i ugostiteljstva. Diplomirala sam geografiju i turizam na PMF-u u Novom Sadu, a kasnije i magistrirala turizam i kulturne industrije na London Metropolitan University. Smatram da sam za vrijeme radnog odnosa u Ministarstvu bila vrijedna, pristojna, kulturna i vaspitana, bez straha od autoriteta i na strani pravde u okruženju i u vremenu u kojem se takve osobine baš i ne cijene previše. Nije da se nisam pitala ko je lud, ja ili oni. I nije da nisam sumnjala da je do mene, jer sama logika nalaže da u tom pravcu razmišljaš, kad si okružen velikom većinom ljudi koji se ponašaju drugačije. Po sto puta sam preslišavala samu sebe i analizirala vrijednosti do kojih mi je stalo i koje nastojim da živim i uvijek dolazila do istih odgovora. Vremena su takva kakva jesu, ali neće takva biti zauvijek. Moje vrijednosti su ispravne. Neću dozvoliti da se uplašim i potonem. Nisam sama i nisam izolovan slučaj. Biću jaka i za druge. Osnažiću ih, ako ništa drugo”, započinje Pejićeva svoju priču.
Ipak, sve kvalitete koje je imala na radnom mjestu, tadašnjoj ministarki i njenoj pomoćnici nisu značile apsolutno ništa.
“Uglavnom, ja takva kakva jesam, padam u milost i nemilost tadašnje ministarke Gorane Zlatković i pomoćnice ministarke za turizam Aleksandre Trifković, postajem nepoželjna, jer valjda razmišljam svojom glavom i ne pristajem na sumnjive radnje, malo po malo kreću šikaniranja pomoćnice, sindrom praznog stola, pa sindrom punog stola, pa nepozivanje na sastanke koji se tiču onoga što ja radim, zabranjivanje da se bez posebnog odobrenja obratim stranci na sastanku, čak i kad pomoćnica ćuti i ne odgovara na pitanje, vraćanje i besmisleno križanje svakog dokumenta koji napišem, te moje nezakonito raspoređivanje na niže radno mjesto dok sam kao stipendista Evropskog fonda za Balkan skoro tri mjeseca provela stičući vrijedno iskustvo u krovnoj portugalskoj instituciji za turizam, Turismo de Portugal. Po povratku sam, naravno, uložila žalbu Odboru za žalbe, bila vraćena na prvobitno radno mjesto i mislila da je tu kraj”, prisjeća se naša sagovornica problema sa kojima se suočavala.
Međutim, to je bio tek početak, jer su ubrzo počele negativne evaluacije njenog rada na koje je ona pisala i prigovore ministrima koji su se u međuvremenu mijenjali.
“Ali uz sve moje konstantne pokušaje uspostavljanja normalne komunikacije i identificiranja problema i načina njegovog rješavanja, pritisci su se nastavljali. Čak sam u jednom trenutku dobila sve jedinice iz svih kriterijuma koji su se ocjenjivali, počela sam intenzivno prikupljati dokumentaciju kako bih imala na osnovu čega dokazati suprotno u žalbama koje sam pisala Odboru za žalbe i moj život se pretvorio u pakao. Nakon tromjesečnog bolovanja koje je nastupilo kao posljedica kontinuiranog stresa kojem sam bila izložena, novi/stari ministar Predrag Gluhaković mijenja Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta, mijenja naziv mog radnog mjesta, raspoređuje me na niže radno mjesto s obrazloženjem da je moje prethodno ukinuto, ja se žalim Odboru za žalbe, Odbor poništava rješenje ministra i vraća ga na ponovni postupak, ministar donosi identično rješenje, ja se opet žalim, Odbor poništava… I tako ukupno ŠEST puta. Jedini preostali pravni lijek koji sam imala je tužba. Skoro svi su govorili da ću izgubiti, smijali su mi se iza leđa. Čast izuzecima, čiju javnu ili polujavnu podršku i pomoć nikada neću zaboraviti”, prisjeća se Pejićeva problema sa kojima se susretala.
Ipak odlučila je da se ne predaje i nakon dvije godine pravne borbe, sud je presudio u njenu korist, dešavanja okarakterisao kao nezakonita i donio odluku po kojoj je Ministarstvo trebalo da plati razliku u plati za sporni period.
“A onda sam nakon dvije godine dobila presudu za mobing kojom se tadašnja pomoćnica ministra proglašava krivom za mobing. I još jednu gdje se potvrđuje da sam nezakonito raspoređena na niže radno mjesto, te se nalaže da mi se isplati razlika u plati za sporni period. Kao što napomenuh, radi se o dvije tužbe i dvije presude. Prva se odnosila na mobing, a druga na moje nezakonito raspoređivanje na niže radno mjesto. I u prvom i u drugom slučaju presuđeno je u moju korist. Smatram da se to desilo isključivo zbog toga što sam angažovala advokaticu – Tanju Dukić-Čičić, koja je u odsustvu sudske prakse u pogledu mobinga maksimalno posvećeno radila, ništa ne prepuštajući slučaju, kao i tome što sam ja od početka pritisaka sve uredno dokumentovala i detaljno bilježila u svoj dnevnik ono što mi se dešavalo na poslu”, govori naša sagovornica.
Presuda koju je dobila je za nju predstavljala satisfakciju, a za osobe koje se možda i same suočavaju sa mobingom je ohrabrenje da preduzmu konkretne korake i spriječe dalje zlostavljanje.
“Presude su bile potvrda da ja ništa nisam umislila, da postupci kojima sam bila izložena nisu zakonom dozvoljeni i kažnjivi su, te kao takve svakako predstavljaju satisfakciju na ličnom nivou. Ono što mi je posebno bilo drago i što je bio jedan od ključnih motiva za podizanje tužbi je to što moj slučaj ohrabruje druge koji su u istoj ili sličnoj situaciji da ne šute i ne trpe mobing, već da preduzmu sve zakonom dozvoljene radnje da zaštite sebe i svoje zdravlje. S vremena na vrijeme me preko društvenih mreža kontaktiraju oni koji trpe svojevrsno zlostavljanje na poslu i koji razmišljaju o podizanju tužbe, te me pitaju za savjet”, kaže Pejićeva.
Ipak, svakodnevni mobing kome je bila izložena je ostavio velikog traga na njeno zdravlje, a čak je doživjela kolaps nakon jedne izuzetno stresne situacije na poslu. Ubrzo je uzela i bolovanje, te skupljala snagu za pravnu borbu koja je bila pred njom.
“Nakon što mi je jednog petka nakon izuzetno stresne situacije na poslu organizam otkazao poslušnost, te sam po dolasku kući 24 sata spavala skoro u komadu i nisam bila u stanju progutati niti gutljaj vode, potražila sam pomoć u Centru za mentalno zdravlje. Sve vrijeme sam se trudila da stoički podnosim ono što mi se dešavalo i po preporuci psihološkinje konstantno racionalizovala sve čemu sam bila izložena i pokušavala logički zaključiti zašto mi se to dešava, gdje griješim i šta treba da promijenim u svom ponašanju i radu. Odgovor od nadležnih na ta pitanja nisam dobila, sve što sam pokušavala nije urodilo plodom, pa pretpostavljam da me je sustiglo sve beznađe situacije u kojoj sam se našla i nemogućnost mog uticaja na unapređenje odnosa sa pomoćnicom ministra. Na bolovanju sam ostala 3 mjeseca. Za to vrijeme, iako važim za društvenu osobu, izbjegavala sam socijalne kontakte, jer nisam imala snage komunicirati ni sa kim osim sa najbližima, potpuno sam izgubila samopouzdanje, loše spavala, imala noćne more i sl. Uz pomoć i podršku Centra za mentalno zdravlje uspjela sam nekako “ojačati”, vratiti se na posao i nastaviti borbu koja je uslijedila”, prisjeća se naša sagovornica.
Stereotipi i predrasude u osnovi mobinga nad ženama
Nažalost, mnogo je sličnih slučajeva u Bosni i Hercegovini. Mnogo je žena koje svakodnevno doživljavaju mobing na radnom mjestu, a toga nisu ni svjesne, jer se prema riječima Vildane Džekman iz Fondacije „Cure“ mobing veoma teško prepoznaje. Ona tvrdi i da je mobing nad ženama na radnom mjestu često povezan i sa stereotipima i predrasudama.
“Mobing vrlo često rade osobe koje imaju moć nad drugom osobom, a moć u društvu BiH većinom imaju muškarci. Preuzeli su tu ulogu samim rođenjem. Tako da u suštini to može biti u uskoj vezi sa stereotipima i predasudama kao npr. nije tvoje da pričaš, zna se gdje je tvoja pozicija, tvoje je da šutiš kada ja govorim. To je u stvari predrasuda prema ženama – da one treba da budu na nižim pozicijama u odnosu na muškarce”, kazuje Džekman.
Iz Udruženja građana „Stop mobbing“ kazuju da se mobing ipak može veoma lako prepoznati, te da je po svojoj definiciji „oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili grupa njih sistematski psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njenog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, pa sve do eliminacije s radnog mjesta“.
“Osobe su izložene psihofizičkoj torturi od strane pretpostavljenih na radnom mjestu, dobijaju stalne neprimjerene ili nemoguće zadatke, neprekidno su pod stresom, ali i bojkotom kolega zbog fizičkog nedostatka, spola ili stepena obrazovanja. Osobe koje vrše mobing maltretiraju na nekoliko načina. Mogu napadati vaš socijalni ugled, širiti tračeve, ismijavati i ponižavati pred drugima. Mogu vam uskraćivati kontakte, isključivati iz razgovora, vikati i davati ponižavajuće gest-mimike. Žrtve su stalno pod stresom, daju im se besmisleni, ponižavajući zadaci i primorani su na rad koji im šteti zdravlju, a mogući su i fizički napadi, te seksualno zlostavljanje”, kazuje Anica Ramić, predsjednica Udruženja.
Džekman dalje ističe da su predrasude i stereoptipi na radnom mjestu posebno vezani za djelatnosti koje se u našem društvu smatraju isključivo muškim.
“Tako se, recimo, sa mobingom pogotovo nose žene koje su aktivno zaposlene unutar političkih stranaka, žene koje su zaposlene u medijima, u poslovima koji se uvriježeno smatraju muškim i u kojima su žene iza pozicija moći”, tvrdi Džekmanova za eTrafiku.
Jedan od razloga zbog kojeg se mobing češće vrši nad ženama, bar ako je suditi na osnovu određenih statističkih podataka, jeste i to što su žene naučene da trpe i ćute o problemima koji se prvenstveno njih tiču.
“Mi smo kao žene naučene da istrpimo, ne kažem da to treba. Mi smo takođe naučene da same rješavamo svoje probleme i to je naučeni model ponašanja od malih nogu. Žene nauče da, iako se dešava određeni vid zlostavljanja ili mobinga, same pokušaju da iznesu tu situaciju, što je zabluda, jer mobing nikad ne prestaje sam od sebe, on se može samo pogoršavati”, tvrdi Džekmanova.
Džekmanova ističe i da je tokom pandemije koronavirusa, zabilježeno mnogo slučajeva mobinga nad ženama.
“Žene su morale da dolaze na posao, iako nije radio javni prevoz. Gdje su odlazile u toalet žene koje su radile u trafikama, kad nisu radili kafići? Na početku pandemije je sve bilo zatvoreno. Dalje, ženama koje su radile u trgovinama i zdravstvenim ustanovama nije plaćen prekovremeni rad i nisu obezbijeđeni radni uvjeti. Znači, one moraju da dođu na posao bez obzira što nemaju prevoz, moraju da rade bez obzira što na samom početku nisu imale ni maske ni rukavice, dakle, svu potrebnu opremu zaštite za vrijeme jedne pandemije”, priča ona.
Mobing je takođe i kršenje ljudskih prava i integriteta ličnosti, pa se tako na radnom mjestu ne vrši samo diskriminacija na osnovu pola, već se uskraćuju i mnoga druga prava.
“Mobing može da bude povezan sa kršenjem prava na dostojanstven rad, zdravo radno okruženje, kršenje prava na sigurnost na radnom mjestu, prava na napredovanje, sa svim pravima koja su u vezi sa radom i radnim okruženjem i prava na zdravstveno blagostanje, prava na zdravlje”, ističe Džekmanova.
Jedan od problema pri borbi sa mobingom u našem društvu je i nemogućnost izbora, te nedostatak sigurnosti zbog loše ekonomske situacije, kazuje Ramićeva.
“Da biste se suprostavili zlostavljaču morate imati određenu sigurnost i morate imati izbor. Problem kod nas je borba za egzistenciju. Živeći u društvu u kome manjka baš sve, od ljudskog dostojanstva do životnih namirnica, primorani smo da prihvatimo stanje kakvo jeste, iz prostog razloga, da bismo preživjeli. Zbog straha od poslodavaca većina ljudi ne želi uopšte da priča o ovom obliku pritiska strahujući za posao kojeg je u BiH veoma teško dobiti”, tvrdi naša sagovornica.
Zorica Railić-Perić, diplomirana psihologica i sistemska porodična psihoterapeutkinja iz Psihološkog savjetovališta „Psiholuminis“, ističe da su mobingu najpodložnije žene prvenstveno jer se smatra da su fizički slabije i sklone izbjegavanju konfliktnih situacija.
“Kada pričamo o posljedicama mobinga, možemo reći da se one mogu manifestovati na individualnom, socijalnom i porodičnom nivou. U zavisnosti od trajanja i načina mobinga, kao i od ranjivosti mobingovane osobe, uticaj na mentalno zdravlje će biti različito manifestovan. Uopšteno, možemo reći da će se svakako odraziti na kvalitet obavljanja radnih zadataka, a na mentalnom planu možemo imati različit spektar manifestacija kao što su nesanica, razdražljivost, anksioznost, depresivna simptomatologija, napadi panike, različite psihosomatske tegobe te povlačenje iz socijalnih kontakata. Takođe, fizičko zdravlje može biti ugroženo (povećanje krvnog pritiska, poremećaj rada štitne žlijezde, opadanje kose”, priča psihologica u razgovoru za eTrafiku.
Mobing ne poznaje pol, rasu, nacionalnost, seksualnu opredjeljenost, a kada govorimo o ženama, zlostavljati mogu i osobe ženskog pola, i ne moraju biti na višem položaju u kompaniji – često mobing vrše upravo kolege i koleginice sa posla, ne samo nadređeni. Ono što je zajedničko svakom slučaju nasilja na poslu je to što on ostavlja posljedice na zdravlje osobe koja ga proživljava.
“Odgovor žrtve mobinga uglavnom zavisi od načina zlostavljanja i žrtvine otpornosti tj. osjetljivosti. Stigmatizacija i mobing svakako mogu uticati na osjećaj manje vrijednosti, samopoštovanje i samopouzdanje s obzirom na to da pored verbalnog nasilja uključuju i pričanje neistina, tračanje i klevetanje, ignorisanje i isključivanje. Ako uz to dodamo i strah od gubitka radnog mjesta, posljedice na mentalno zdravlje mogu biti velike”, tvrdi Zorica Railić – Perić.
Edukacijom i upoznavanjem sa problemom do njegovog rješavanja
Oblast zlostavljanja na radnom mjestu je definisana Zakonima o radu te Zakonom o zabrani diskriminacije u BiH, a u Republici Srpskoj je trenutno u izradi prednacrt Zakona o sprečavanju zlostavljanja na radnom mjestu koji bi detaljnije definisao mobing te propisao načine postupanja u slučajevima nasilja i odgovarajuće kazne za počinioce. Dalje, svako ko doživljava mobing, ima nekoliko adresa na koje može zakucati i obratiti se za pomoć.
“Žrtve mobinga se mogu obratiti unutar preduzeća svom sindikatu, Ombudsmanu BiH, Inspektorima rada i Udruženju građana Stop mobbing. Udruženje ima jako dobru saradnju sa Ministarstvom rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, Savezom Sindikata RS, Ministarstvom pravde, Ombudsmanom BiH i od njih smo dobili podršku u tehničkoj i pravnoj pomoći i zajednički radimo na suzbijanju ove opake bolesti koja razara društvo kao kancer”, tvrdi Ramićeva.
Vildana Džekman ističe da je potrebno pričati o ovom problemu, edukovati javnost da prepoznaju mobing i da ga prijave. Ipak, i ona i Anica Ramić ističu da je problem u borbi protiv mobinga sporost institucija koje treba da riješe ove probleme ili njihovo neznanje i nezainteresovanost za ovu temu.
“Ni pravnici ni radnici još ne znaju kako će se suci postaviti prema mobingu. I za najjednostavniji spor, u kojemu radnik traži isplatu plate, našim sudovima trebaju četiri godine, a za sporove u kojima ima elemenata zlostavljanja preduga je i godina dana, jer takvi ljudi trpe i finansijski i zdravstveno. Nažalost, sudski spor je izvor novog stresa za te ionako potrešene ljude, pa većina šikaniranih radnika unaprijed odustaje od traženja pravne zaštite. Možda je ipak najvažnije shvatiti da je vlastito dostojanstvo važno i da nitko ne bi trebao trpjeti ni dan vrijeđanja, ponižavanja i manipulisanja na poslu, te da je upravo strah od reakcije šefa i gubitka radnog mjesta, zbog kojeg žrtve mobinga najčešće ne poduzimaju ništa, podsticaj moberima da budu još gori”, tvrdi Ramićeva.
Dunja Pejić tvrdi da je jedini način borbe protiv mobinga, da ga osobe koje se sa njim suočavaju, prijave.
“Nadam se da su svi oni koji doživljavaju zlostavljanje na radnom mjestu svjesni da upravo podižući tužbu, ukoliko je ona osnovana, utiču na stvarne promjene – više presuđenih slučajeva vodi ka smanjenju pokušaja takvog zlostavljanja, te da je to jedan od načina da se stvori bolje i pravednije društvo. Smatram da na zlostavljanje na radnom mjestu uvijek treba reagovati. Ali pametno, ne u afektu, ne iz hira, ne iz povrijeđene sujete, ne bez prethodnih nekoliko pokušaja mirenja. I nikako bez pripremljenih dokaza, pravne pomoći i dobrog advokata. Takođe, nužno je naći neki izlazni ventil, nešto u čemu će žrtva mobinga imati osjećaj samoispunjenja, a o blagodetima podrške porodice i prijatelja nema potrebe posebno govoriti”, tvrdi Pejićeva za kraj našeg razgovora.
Tekst je nastao u okviru webinara “Izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju”. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Medicus Mundi Mediterania i ne održava nužno mišljenje ACCD.