Pravo slobode kretanja može da se ograniči, ali ne može da se uskrati. Ono ulazi u sferu prirodnih, univerzalnih prava čovjeka i kao takvo zaštićeno je mnogim međunarodnim aktima od kojih je najznačajnija Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima i Evropska konvencija o ljudskim pravima. Ustav BiH, kao najviši pravni akt garantuje slobodu kretanja i prebivališta.
Piše: advokatica Jovana Kisin, foto: Pixabay
Ipak, moderno društvo suočeno je sa određenim izazovima kada je u pitanju sloboda kretanja u kojima često dolazi do povrede, ograničenja pa čak i uskraćivanja ovog prava. Noviji primjeri u praksi u kojoj su države, vršeći svoju funkciju, neopravdano ili prekomjerno zadirale u ljudska prava i slobode jesu svakako migrantska kriza i pandemija virusa korona.
Proglašenje vanrednog stanja neminovno je dovelo do suspenzije određenih ljudskih prava, prvenstveno prava na slobodu kretanja i pravo na slobodu javnog okupljanja. Nakon proglašenja stanja vanredne situacije, Vlada Republike Srpske, formirala je Republički štab za vanredne situacije koji je često donosio odluke koje su zadirale u sferu ustavnih prava građana, a među njima bilo je i više zaključaka koji su se odnosili na djelimičnu ili potpunu zabranu slobode kretanja. Ova zabrana je posebno bila rigorozna za populaciju iznad 65 godina kojima je u jednom vremenskom periodu u potpunosti bilo zabranjeno kretanje. Posebno je bila rigorozna za vrijeme vaskršnjih i prvomajskih praznika kada je, takođe, pravo na slobodu kretanja u potpunosti bilo zabranjeno. Kršenje ovih odluka kažnjavano je novčano na osnovu Zakona o prekršajima i Zakona o javnom redu i miru Republike Srpske.
Iako je pravni osnov za ovakve rigorozne mjere država nalazila u proglašenoj pandemiji i u Zakonu o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, postavlja se pitanje da li je država postupala zakonito, legitimno i umjereno. Naime, u Zakonu o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti kao krajnja vanredna mjera predviđena je i mjera zabrane kretanja, ali samo u smislu ograničenja kretanja u zaraženom i ugroženom području i stavljanje pod zdravstveni nadzor lica koje je bilo u kontaktu sa zaraženim licem. Evidentno je da vlast nije posebno analizirala stanje unutar BiH/RS, koja su to područja posebno zaražena ili ugrožena, već je mjere donosila za područje cijele države tj. entiteta pa su te mjere važile i za gradove u kojima nije bio evidentiran nijedan slučaj zaraze. Da li je ova odredba Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti prekoračena i loše sprovedena od strane izvršne vlasti u domenu je ocjene ustavnih sudova, ali u svakom slučaju, vlast je duboko ograničila pa i uskratila pravo na slobodu kretanja svojih građana.
Sličan stav zauzeo je i Ustavni sud Bosne i Hercegovine u odluci AP 1217/20 pri ocjeni odluka o zabrani kretanja na nivou Federacije BiH, u kojoj je Ustavni sud zaključio da je osporenim naredbama Federalnog štaba civilne zaštite kojim je naređena zabrana kretanja licima mlađim od 18 godina i starijim od 65 godina na području Federacije Bosne i Hercegovin prekršeno pravo na slobodu kretanja, iz člana II/3.m Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4, uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija), u odnosu na apelante i sva ostala lica u relevantno istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Prema mišljenju Ustavnog suda, osporene mjere ne ispunjavaju zahtjev „proporcionalnosti“ iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, zato što se iz osporenih naredbi ne vidi na čemu su zasnovane procjene Federalnog štaba Civilne zaštite da sporne grupe na koje se mjere odnose nose veći rizik da će se zaraziti ili prenijeti zarazu Covidom 19. Dalje, nisu razmatrane mogućnosti uvođenja blažih mjera, ako takav rizik opravdano postoji, nisu striktno vremenski ograničene, niti je utvrđena obaveza njihovog redovnog preispitivanja kako bi se osiguralo da traju samo onoliko koliko je to „neophodno“ u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, odnosno da se ublaže ili ukinu čim situacija to dozvoli.
Iako su se u Republici Srpskoj donosile vrlo slične ili identične odluke, Ustavni sud BiH nije odlučivao o zakonitosti zaključaka Republičkog štaba za vanredne situacije RS jer nije poznato da je bilo ko iz Republike Srpske podnio apelaciju za ocjenu ustavnosti odluka na nivou Republike Srpske. Međutim, pored upitne ustavnosti zaključaka o zabrani kretanja građana u Republici Srpskoj, problematika ovih zaključaka ogleda se i u samoj nadležnosti i primjeni. Naime, Republički štab za vanredne situacije nema zakonsko ovlašćenje da donosi zabrane i da propisuje kazne, on je savjetodavno tijelo koje prikuplja podatke i predlaže nadležnim državnim organima da donesu konkretne naredbe, rješenja, zabrane i sl. Međutim, imali smo situaciju u kojoj je Republički štab za vanredne situacije samoinicijativno sebi dodijelio ovlaštenja koja nema po zakonu, a što su primijetili i redovni sudovi pri ocjeni zakonitosti prekršajnih naloga.
U praksi su se ove odluke sprovodile na način da su policijski službenici, ukoliko primjete da se određeno lice ne pridržava mjere zabrane kretanja, izdavali prekršajni nalog i uručivali ga lično ili putem pošte. Okrivljeni građani imali su dvije opcije na raspolaganju, da prihvate prekršajnu odgovornost koja im se stavlja na teret ili da traže sudsko odlučivanje. Onaj ko je prihvatio prekršajnu odgovornost kažnjen je novčano a građani koji su zatražili sudsko odlučivanje, u dosadašnjoj sudskoj praksi oslobođeni su prekršajne odgovornosti.
U vrijeme trajanja policijskog časa kao i zabrane okupljanja građana izdato je više hiljada prekršajnih naloga. Prekršaj koji se stavljao na teret okrivljenim u ovim postupcima propisan je članom 22. Zakona o javnom redu i miru i isti glasi:
“Ko ne postupi po naredbi ili rješenju državnog organa u vezi sa ograničenjem ili zabranom kretanja ili zadržavanja lica na određenim javnim mjestima ili područjima, ili ko se ne udalji iz grupe koju je ovlašćeni policijski službenik upozorio da se raziđe, kazniće se novčanom kaznom od 500 KM do 1.500 KM.“
Da bi se ispunilo biće ovog prekršaja potrebno je da postoji „naredba“ ili „rješenje državnog organa“ ili upozorenje policijskog službenika da se određeno lice udalji iz grupe. Zaključak Republičkog štaba za vanredne situacije ne predstavlja ni naredbu ni rješenje a Republički štab nije državni organ, stoga su redovni sudovi mahom utvrđivali da ne postoji prekršajna odgovornost na strani okrivljenih.
Rješenja kojima se građani oslobađaju prekršajne odgovornosti jer nisu poštovali zaključke Republičkog štaba za vanredne situacije, donekle su ukazala na nezakonitost i neustavnost odluka vlasti zbog kojih je direktno bilo uskraćeno pravo na slobodu kretanja. Ali, u svakom slučaju, bilo bi poželjno da se na ove okolnosti oglasio i Ustavni sud Bosne i Hercegovine kao jedini mjerodavan, kako se u budućnosti ne bi susreli sa istim ili sličnim povredama.
Tekst nastao u saradnji sa udruženjem Oštra Nula, uz podršku National Endowment for Democracy.