Na lokalnim izborima, održanim 15. novembra, opozicione stranke u Banjaluci i ostalim gradovima i opštinama u Republici Srpskoj, osvojile su maksimalan broj glasova, koliko je bilo moguće u postojećim okolnostima.
Piše: Saša Bižić
Naravno, ima i procjena drugačijih od takve teze, pa će dio posmatrača ovdašnjih političkih kretanja sigurno reći da protivnici vlasti ni izbliza nisu iskoristili ukazane šanse, jer potencijal nezadovoljstva u RS znatno prevazilazi učinak PDP-a i SDS-a na biralištima.
Međutim, treba uzeti u obzir sve limite sa kojima su ove partije bile suočene, od medijskih do finansijskih. S druge strane, tu je činjenica da u finišu kampanje njihovi najeksponiraniji predstavnici nisu pravili naročite gafove, kakvih jeste bilo u ranijim godinama. Ako se imaju u vidu obje dimenzije, onda se, sa solidnim utemeljenjem u realnosti, može primijetiti da odborničke liste van vladajućeg bloka nisu imale prostora za bilo kakav značajan iskorak.
Dilema je bila – da li će uslijediti potpuni kolaps ili podnošljiv pad podrške. Desilo se ovo drugo, pri čemu je PDP pao za dva odsto, a SDS za pet procenata. Iako maksimalisti unutar opozicije imaju drugačije rezone, to je bilo neizbježno u situaciji kada vladajuća koalicija ima sedam partija koje djeluju na čitavoj teritoriji između Novog Grada i Trebinja (SNSD, SP, SPS, DNS, DEMOS, US, NDP), dok je opozicioni dio spektra sveden na dva aktera u istim koordinatama. Učesnici čiji se angažman ograničio na jednu ili nekoliko sredina, od Poligrafa, Prve SDS i PUP-a u prvoj, odnosno NP „Banjaluka zove“ i Pokreta pravde u drugoj kategoriji, ne mijenjaju ukupnu sliku.
Ipak, dva izuzetka od ovog pravila defanzive zaista su vanserijska. Pobjede na izjašnjavanju za gradonačelnike Banjaluke i Bijeljine su dokaz da, bez obzira na odnos snaga u lokalnim parlamentima, u RS i te kako postoje povodi za ljutnju građana. Kao i potreba da se pronađe ventil za život u znaku raznih egzistencijalnih nevolja, bar u vidu glasanja ‘protiv’ svake ‘parne’ godine. Pri tome, bilo je jednostavno artikulisati tu vrstu naboja, kroz opredjeljenje za samo dva kandidata u Banjaluci, odnosno tri u Bijeljini, bez balasta s kojim su se suočile liste opozicionih stranaka, teško prepoznatljive u šumi konkurencije.
Dakle, 15. novembar, u RS protekao je u granicama konvencionlnog, bar kada je riječ o žalosnim političkim navikama u ovom regionu, ali zato niz postizbornih momenata ima potpuno nestandardni predznak. Čak ni na Zapadnom Balkanu ne viđa se često situacija u kojoj najeksponiraniji predstavnik vlasti odmah nakon izjašnjavanja građana, na kojem je relativno dobro prošao, počinje da povlači poteze u korist svojih dotadašnjih političkih konkurenata. Uspjesi Draška Stanivukovića i Ljubiše Petrovića, u dva najveća grada u Republici Srpskoj, do te mjere su iritirali Milorada Dodika da je – nevoljno i nesvjesno, ali vrlo efikasno – praktično preuzeo ulogu lidera opozicije.
Za samo desetak dana, prvi čovjek SNSD-a sa lakoćom je imao domete za koje bi nosiocima „Opozicione spomenice 2006“ bila neophodna bar jedna godina mukotrpnog pregalaštva. Počeo je sa znamenitom epizodom u kojoj su banjalučkim „nezahvalnicima“ bili najavljeni hladni radijatori, jer je, zaboga, neoprostivo „ono što su uradili Igoru“. Da ne bi bilo dilema o čemu je riječ, kreator ove bravure je precizirao da će detaljno analizirati odnos snaga po naseljima, pa će svako prema zasluzi imati i adekvatnu temperaturu u stanovima.
Takva ‘kaznena ekspedicija’ mogla bi da bude obilježena i nepravdama. Recimo, na biračkom mjestu u učionici br. jedan u poljoprivrednoj školi u Lazarevu, Radojičić je pobijedio rezultatom 158:153, a u istom naselju, ali u OŠ „Ivan Goran Kovačić“, Stanivuković je imao tijesnu prednost od 216:207. Pošto šefa zanima samo konačni skor, 158 srećnika u prvom slučaju neće se smrzavati, a uz njih će se ogrijati i 153 grešna opozicionara. Istom logikom, 207 lojalnih glasača vladajuće koalicije cvokotaće na neznatnoj udaljenosti u istom naselju, jer su, kukavci, dopustili da ih nadvladaju nerazumni eksperimentatori sa suparničkim kandidatom, kojih je bilo čak devet više.
I dok su se spin-maheri iz okruženja najuticajnijeg političara u RS hvatali za glavu, jer im je ovakvo preciziranje potpuno suzilo prostor za uvjerljive odstupnice nakon famoznog gafa, nepredvidivi srpski član Predsjedništva BiH, procijedio je kroz zube nekoliko mrzovoljnih rečenica sumnjivog kajanja i nastavio sa, do sada nezapamćenim ‘prelijetanjem’ sa vrha vlasti u jezgro opozicije. Uspio je i da probije jednodnevnu informativnu blokadu, koju su mu nametnuli zabrinuti saradnici, filtrirajući za javnost samo one sadržaje koji sugerišu zakašnjelu skrušenost.
Odjezdio je do Sarajeva, gdje je ‘zablistao’ u dva TV intervjua. Iza prvog razgovora, ako se taj izraz upotrebi sa krajnjom rezervom, ostalo je antologijsko ponavljanje formulacije o „pobjedi u 42 opštine u RS i tri u Federaciji“, uz milion naknadnih, manje ili više duhovitih vrijacija na društvenim mrežama. Iz drugog surogata dijaloga, bez obzira na maratonsko trajanje, biće zapamćene tek umorne diskvalifikacije o „zajebantu koji palamudi“. Na stranu činjenica da su i predstavnici tužnih ostataka ‘sedme sile’ dali nemjerljiv doprinos mizernom ambijentu, bilo narogušenošću i ostrašćenošću u prvom, odnosno kvazinonšalancijom i pseudoležernošću u drugom slučaju.
Poslije ovakvih izleta, nisu isključena ni skeptična podsjećanja da je ‘broj jedan’ u RS i ranije imao slične živopisne ispade, pa se ispostavljalo da mu nisu nanijeli štetu, nego su mu, naprotiv, samo uvećali rejting. Ipak, postoji razlika, jer se sada, definitivno, pojavljuje u izdanjima nakon kojih ni simpatizeri, izuzimajući najvjernije fanove, ne mogu baš sa punim uvjerenjem da zaključe da ‘šef zna šta radi’ i da iza čitave te stihije stoji nekakav plan.
Međutim, sistem se ne nazire. Na sceni je tek zbir impulsivnih reakcija koje, realno, imaju autodestruktivni efekat. Pri tome, ne odvijaju se samo kroz bizarne istupe u javnosti, već su obilježene i krajnje nestandardnim odnosom prema partnerima u vladajućoj koaliciji. Bilo bi očekivano da je ukupan broj takvih stranaka, u skladu sa znamenitom sintagmom – 42 u RS i tri u Federaciji. Ali, još će morati da se usitnjavaju da bi dosegle te magične cifre. Dok se to ne desi, biće u opticaju sadašnji parametri, a oni su takvi da je SNSD formirao takozvano „Okupljanje za Srpsku“ sa pet partija koje su uspjele da pređu cenzus u Banjaluci – DNS, DEMOS, US, SPS i SP. Među potpisnicima je još jedna grupacija – NDP, kojoj to nije uspjelo u najvećem gradu RS, ali jeste u nekoliko dugih sredina.
I šta čini osoba sa vrha piramide? Iako bi bilo logično da nastoji da ih sve zadrži u vlastitoj blizini, lider najsnažnije stranke ih bukvalno rastjerava. Prvi je takav bijes na sopstvenoj koži, još mjesec dana prije izbora, osjetio Nenad Nešić, predsjednik DNS-a, a u danima nakon izlaska na birališta neočekivano mu se pridružio i Goran Selak, šef SPS-a. Iako su Petra Đokića, lidera SP-a, najduže pratile procjene da će prvi napustiti koaliciju ili će biti degažiran iz nje – a i vrh ove partije podgrijavao je takve sumnje sporadičnim najavama da će preispitati svoj status u savezu, sada je došlo do prestrojavanja u hodu.
Naslađivanje zbog Selakove klete sudbine, zadržaće Đokića i SP još izvjesno vrijeme u Dodikovoj orbiti, čak uz glumatanje naglašene lojalnosti, ali čim splasne jednokratna euforija, ispostaviće se da nema garancija za dugoročnu idilu između ove frakcije socijalista i Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Preostaju još US i DEMOS, kao jedine opcije bez ozbiljnijih tenzija sa ‘velikim bratom’, što ih nije spriječilo da razviju međusobne tenzije, za sada niskog intenziteta, u vidu povremenih retoričkih podbadanja i preotimanja kadrova na lokalu.
U cijelom ovom miljeu ne manjka karikaturalnih situacija, pa Selak i njegovi socijalisti na ponižavajući tretman, propraćen serijom smjena sa direktorskih funkcija, reaguju moljakanjem za oproštaj, od čega ih ne otrežnjuje ni novi niz verbalnih šamara. Nešićeva putanja nije baš toliko pravolinijska, više ima konfuzni ‘kreni-stani’ redosljed poteza, do te mjere dezorijentisan da nema tog politikologa ili psihologa koji će dati racionalan odgovor na dilemu – ko se našao među 6.501 glasačem odborničke liste DNS-a u Banjaluci? Oni koji su poslušali predsjednika gradskog odbora, Borivoja Obradovića i opredijelili se za Igora Radojičića, kao kandidata za gradonačelnika? Ili je bila riječ o populaciji sklonijoj da uvaži Nešićevu sugestiju, izrečenu u završnici kampanje – da se glasa za Draška Stanivukovića? Biće da su tu, ipak, dominirali birači savršeno ravnodušni prema sve četvorici, a zainteresovani tek za minorne lične postizborne interese, koje nije moguće realizovati unutar SNSD-a iz trivijalnog razloga – tamo je pretjerana gužva.
Zbog raširene indiferentnosti ‘po dubini’, predstojeće cijepanje DNS-a neće baš izazvati čupanje za kosu, trganje košulja i kolektivno ridanje na terenu. Ali, biće relevantno zbog broja poslanika u Republičkoj skupštini i odbornika u lokalnim parlamentima koji će, okrećući se ka Nenadu Nešiću ili njegovom budućem suparniku Darku Banjcu, uticati na političku temperaturu u RS u naredne dvije godine, do opštih izbora 2022. godine.
A tenzija, po svemu sudeći, neće manjkati, ako se uzme u obzir i treći Dodikov gest za koji se može reći da je apsolutno kontraproduktivan – kratkoročno po opoziciju, a na duže staze za interese samog lidera SNSD-a. Dakle, osim jurodivih javnih istupa i rastjerivanja koalicionih partnera, tu su i najave opstrukcija čak i onih ne tako brojnih kota na lokalnom nivou koje su pripale opoziciji.
U protekle dvije i po decenije, od rata do danas, stanovnici RS imali su priliku da vide svakakva politička podmetanja, ali toliki stepen netrpeljivosti prema bilo kakvom iskakanju iz šema koje diktira vodeća persona vladajuće garniture – i ne baš. Da su stvari u domenu jednoumlja otišle prilično daleko, postalo je jasno već prvog dana poslije 15. novembra, kada je bilo izvjesno da su Stanivuković i Petrović novi gradonačelnici Banjaluke i Bijeljine. Sa vodećih mjesta, otvoreno je poručeno da će ih stranke republičke vlasti tolerisati jednu godinu, a onda će izdejstvovati referendume o opozivu. Čak i to predstavlja blef, jer pomniji posmatrači političkih kretanja znaju da, recimo SNSD u Banjaluci u takav pohod planira da krene već poslije šest mjeseci, a o uvjerenosti u rasplet u kojem Banjalučani ‘ispravljaju grešku’ svjedoči i to, da se već razmatraju i kandidati za Stanivukovićevog nasljednika. Za sada, najbolje kotira Momčilo Antonić, što je čak i duhovito, ako se ima u vidu sličnost sa ‘omraženim’ opozicionarom po godinama i porodičnom bogatstvu.
Tu nije kraj, jer priča ima nastavak u vidu pripreme izmjena Zakona o lokalnoj samoupravi. I u ovom poduhvatu ne manjka blefiranja, pa novoizabrani gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić, pominje sredinu naredne godine kao period kada bi ove korekcije mogle da zažive. Međutim, sve ide ka tome da će zahvati biti brzopotezno progurani kroz parlamentarnu proceduru. Tumačenja su krajnje cinična – u oduzimanje nadležnosti (grado)načelnicima ne kreće se da bi se obesmislile izborne pobjede tandema Stanivuković – Petrović, jer će se mjere odnositi i na njihove znatno brojnije pandane iz vladajućeg bloka. Naravno, uz malu razliku, pošto bi prva kategorija morala da prepusti prerogative vlasti političkim konkurentima iz odborničkih većina, dok bi za drugu strukturu to značilo tek pomjeranje fokusa na stranačke ili koalicione kolege.
Kao smokvin list za ovakvo odsustvo skrupula uvijek, može da posluži fraza – možda nije legitimno, ali će biti legalno. Na takav krunski argument čak bi i naučnici-pravnici samo slegli ramenima, dok bi tek poneki razbarušeni umjetnik posegao za dosjetkama poput one da će to, u suštini, biti mokrenje kroz rupe u zakonu. U ovoj mirođiji, neće manjkati ni bizarnih začina, poput situacije iz Bijeljine, gdje je republička vlast u septembru 2020. prepustila lokalnoj upravi preduzeće „Grad“, nadležno za značajne površine građevinskog zemljišta a odmah poslije izbora, uz nepodnošljivu lakoću proizvoljnosti, istu firmu ponovo konfiskovala. Postoje predispozicije da vlasnički pingpong bude i nastavljen, ako se i u Bijeljini krene putem scenarija za Banjaluku sa referendumom o opozivu, pa se naprasno pojave uslovi da Republika opet vrati „Grad“ lokalnom nivou.
Šta u takvim okolnostima preostaje opoziciji, posebno ako je izrazito daleko od savršenstva, poput ovdašnje već raspete između lekcija 15. novembra 2020. i nadolazećih opštih izbora 2022. godine? Tek to, da pokuša učiniti ekonomski samoodrživim rijetke sredine u kojima može da izdejstvuje da se njihovi načelnici oslone i na odborničke većine. Osim toga, nema dileme da će se dobar dio vremena baviti sami sobom. Do 2022. godine, to će značiti prvenstveno potragu za odgovorom na pitanje – hoće li PDP i SDS na sljedećim izborima, kao predsjednici, voditi Branislav Borenović i Mirko Šarović? Ili će prvi prepustiti tu poziciju Drašku Stanivukoviću, kako bi ojačao autoritet već ugrožene gradonačelničke funkcije? U SDS-u je situacija kompleksnija, pošto za Ljubišu Petrovića, bar u ovom momentu, zbog osjetnog nedostatka političkog iskustva, pa i ambicioznosti, ne važi taj automatizam. Kod njih je ponovnu kandidaturu, očigledno, između redova najavio Milan Miličević. Ako bi se upotrebio čest odnos snaga iz savremenih balkanskih, pa i globalnih biznis kombinacija, šanse za Stanivukovićev i Miličevićev dolazak na čelo stranaka su – 49 odsto, a za status kvo 51 procenat. A kada bi se cifre obrnule, opet bi bilo nijansi i u načinu zaposjedanja funkcija, jer u PDP-u ima uslova za mirnu, konsenzualnu tranziciju, dok bi u SDS-u promjena morala da bude izvedena ‘na mišiće’.
Ipak, ne bi bilo na odmet da i Stanivuković i Petrović i njihove kolege u stranačkim vrhovima još jednom ozbiljno razmisle prije nego što se upuste u takve ‘frtutme’. Jer, ovakve prekompozicije imaju smisla na uređenim i logičnim političkim scenama. Ovdje je sve pomjereno, jer naspram sebe imaju Dodika koji već uveliko ‘oduzima hljeb’ Borenoviću i Šaroviću, radeći njihov posao – što ekscentričnim medijskim pojavljivanjima, što rastjerivanjem koalicionih partnera, što bezočnim izmjenama zakona. Povrh svega, u ovo kolo uključio se i Valentin Incko. Pošto visoki predstavnik i uoči konfrontirajućeg ‘okruglog stola’ pred Savjetom bezbjednosti UN, a posebno nakon tog nervoznog skupa, sve češće pominje tzv. bonska ovlašćenja, jasno je da taj navodni veliki kritičar Milorada Dodika, u stvari, samo učvršćuje malčice poljuljane pozicije SNSD-a. I to, do te mjere da će paradoks biti skoro potpun kada se Dodiku na čelu opozicije u Srpskoj pridruži Incko, koji će popuniti upražnjeno mjesto u vrhu vlasti u RS.
A apsurdni ‘kružni tok’ će biti kompletan kada i u SDS-u i PDP-u shvate šta im je činiti. Nije teško pogoditi. Preostaje im samo da se manu ćorava posla sa Stanivukovićem i Petrovićem, odnosno Miličevićem, te da ponude Borenovićevu i Šarovićevu fotelju prekaljenim, a trenutno neiskorištenim kadrovima. Ljudima koji su prestari za svakodnevne performanse, a premladi za penziju, Igoru Radojičiću i Mići Mićiću.