Zapalili, napali, pretukli, opljačkali, silovali. Građani BiH trpe teror, strahuju da će pasti krv. Isključivo muškarci, moderno obučeni, esktremisti bez dokumenata.
Piše: Vanja Stokić – Media.ba
Ovo su najčešći opisi ljudi u pokretu koje možemo pronaći u bh. medijima. Otkako je, prije skoro tri godine postala dio balkanske rute, javnost u BiH zatrovana je mnoštvom lažnih vijesti i dezinformacija o izbjeglicama i migrantima, koje nemaju mnogo dodirnih tačaka sa stanjem na terenu. Rijetki incidenti koji se dešavaju bivaju zloupotrebljeni da bi se etiketirala cijela jedna grupa ljudi, što u konačnici rezultira sve većim nasiljem nad njima.
Predrasuda: Izbjeglice i migranti su isključivo muškarci
Stanje na terenu: Mnoštvo žena, djeca i maloljetnika u kampovima i na ulicama
Od četiri trenutno aktivna kampa u Krajini (Borići i Lipa u Bihaću, Sedra u Cazinu i Miral u Velikoj Kladuši), dva su rezervisana isključivo za porodice. U njima su smještene žene sa svojim muževima i djecom, kao i maloljetnici koji putuju sami. Istina je da su izbjeglice i migranti većinom muškarci, ali broj žena i djece nipošto nije zanemarljiv. Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije (IOM), trenutno u ova dva kampa boravi 569 osoba, uključujući, žene, djecu, njihove očeve i maloljetnike koji putuju bez pratnje. Ipak, oni se jako rijetko prikazuju u medijima iz dva razloga. Prvenstveno, potrebna je dozvola za ulazak u kampove i snimanje. Prije pandemije dozvola se lako dobijala, ali od marta ove godine to nije moguće. Takođe, kada se dobije dozvola za ulazak u kampove, potrebno je dobiti pismenu dozvolu od svake pojedinačne osobe koju želimo da snimimo. Neke od žena ne žele da se eksponiraju, a većina ne govori engleski. Djecu nije dozvoljeno snimati, ni unutar ni van kampova, kao što propisuju etički standardi u novinarstvu.
Pravilo je da se žene i djeca zatečeni na ulici hitno smještaju u porodične kampove, ali ipak mnogo njih možemo da zateknemo na ulicama. Tokom septembra ove godine, prostor oko autobuske stanice u Banjaluci bio je pun porodica sa djecom, kao i prostor oko kampa Miral u Velikoj Kladuši. Jednog oca sa troje male djece smo pronašli u šumi između RS i FBiH, tu ga je dovela policija i ostavila na takozvanoj ‘ničijoj zemlji’.
„Samo želim da dođem do Evrope i pronađem adekvatno liječenje za svog sina“, kazao nam je pokazujući urođenu anomaliju na dječakovoj glavi.
Istovremeno, na punktu u mjestu Velečevo nedaleko od Ključa, koji funkcioniše u sklopu lokalnog Crvenog krsta, najčešće borave porodice sa malom djecom. Na Fejsbuk profilu Crvenog krsta redovno se objavljuju informacije o ženama i djeci koji borave na punktu. Prilikom naše posjete, krajem septembra, tu je bilo smješteno nekoliko porodica sa malom djecom i bebama. Svi su jedva govorili engleski i komunikacija sa njima nije bila moguća.
U Tuzli se žene i djeca smještaju u kuću koju je nekoliko organizacija zakupilo samo za te potrebe i kako bi ih odmah po dolasku u taj grad sklonili sa ulice. Što se tiče muškaraca koji putuju sami, većina njih kaže da ‘probijaju put’ za svoje porodice, koje su ostale u zemljama iz kojih potiču. Nakon što stignu do Evrope, pomoći će im da legalno dođu i započnu novi život.
Predrasuda: To nisu izbjeglice, već ilegalni migranti
Stanje na terenu: Izbjeglica je mnogo, a nijedan čovjek ne može biti ilegalan
Prema podacima Službe za poslove sa strancima Bosne i Hercegovine, tokom posljednje dvije godine u BiH je ušlo ukupno 60.237 izbjeglica i migranata. Ako govorimo o izbjeglicama koje bježe od rata, to su osobe koje dolaze iz Avganistana (8.792 osobe), Sirije (5.290 osoba), Iraka (5.054 osobe), Libije (972 osobe) i Palestine (743 osoba).
“Otišao sam jer je postalo previše opasno za život. Talibani su jednog dana došli u moju kuću i rekli da moram ratovati za njih. Otac je rekao da moram otići, jer je naše selo jako ugroženo, puno je talibana. Moja porodica je i dalje tamo, otac je star i ne može putovati. Imam petoricu braće, dvojica su u nacionalnoj vojsci, jedan je trenutno u Turskoj, a dvojica su jako mladi. Na put sam pošao zajedno sa jednim bratom, ali je on ostao u Turskoj jer nismo imali dovoljno novca za zajedničko putovanje. Odlučili smo da ja dođem ovdje i pokušam se probiti do neke evropske zemlje, a onda da njemu pomognem da mi se pridruži”, ispričao je mladić iz Avganistana kojeg smo upoznali u Tuzli sredinom januara.
Ljudi iz Pakistana (19.559 osobe), Irana (5.008 osoba), Bangladeša (3.194 osobe), Maroka (2.953 osobe), Alžira (2.357 osoba), Egipta (1.064 osobe) i Indije (869 osoba) migriraju iz ekonomskih razloga, zbog straha od ugrožavanja ljudskih prava ili straha za život i sigurnost. Pakistan je izrazito siromašna zemlja u kojoj jedna trećina stanovnika živi ispod granice siromaštva. Ljudska prava i slobode su vrlo ograničeni, a prema izvještaju organizacije “Human Rights Watch” čak 20 miliona djece ne ide u školu.
„Nema posla, nema hrane“, kaže većina Pakistanaca kada ih upitate zašto su napustili svoj dom.
Predrasuda: Ne posjeduju dokumenta i nije ih moguće identifikovati
Stanje na terenu: Pitajte ih i pokazaće vam ih
Tačno je da dio izbjeglica i migranata nema dokumenta, ali je isto tako tačno da ih ostali imaju. Dva muškarca u julu ove godine pokazala su nam svoje pasoše u Velikoj Kladuši, kako bi nas uvjerili da dolaze iz Tunisa. U januaru ove godine na željezničkoj stanici u Banjaluci upoznali smo trojicu Tunižana koji su takođe, sa sobom imali pasoše. Ispričali su da su za novogodišnje praznike legalno došli u Srbiju, a zatim ilegalno prešli u Bosnu i Hercegovinu.
Muškarac iz Kašmira nam je poslao fotografiju svog pasoša uz molbu da mu pomognemo u dobijanju azila. Muškarac iz Maroka je nakon nekoliko mjeseci provedenih u BiH, shvatio da je pogriješio i da nikada nije trebalo da krene na ovaj put. Zahvaljujući pasošu koji je sve vrijeme imao uz sebe, bez problema se vratio kući. Novinar iz Maroka nam je u Tuzli pokazao svoj pasoš, pres akreditaciju i još nekoliko dokumenata kako bi dokazao svoj identitet.
Kako kažu volonteri sa terena, ali i sami ljudi u pokretu, izbjeglice i migranti gube dokumenta prilikom transporta, oni im budu ukradeni ili čak uništeni od strane policije. Nekoliko desetina izbjeglica i migranata kazalo nam je da su im policajci u Hrvatskoj pocijepali ili zapalili pasoše.
„Sa svojim pasošem ne mogu legalno doći do Italije, kada bih ga pokazao na granici oduzeli bi mi ga ili spalili. Nemam ga uz sebe, ali imam skeniranu verziju“, kaže Isam iz Tunisa.
Da je identifikacija izbjeglica i migranata moguća, pokazalo je nedavno ubistvo u Bihaću, kada su se sukobile dvije grupe i ubijena su dva muškarca. Nakon nekoliko dana, ubice su identifikovane i pronađene u Sarajevu.
Predrasuda: Pale kuće u kojima borave
Stanje na terenu: Kuće izgore slučajno ili ih zapale lokalni stanovnici
Kuće u kojima izbjeglice i migranti borave su: ili napuštene i devastirane ili vlasnici ne žive u njima. Nekada im sami vlasnici dozvole da borave u njima. Ukoliko dođe do požara, to se uglavnom dešava slučajno, jer se ljudi u pokretu pokušavaju ugrijati ložeći vatre unutar samih kuća, pa se one otmu kontroli. Dešava se i da zaspu uz vatru pa u požaru budu i sami povrijeđeni, a kuća uništena. Takođe, dešava se i da, lokalno stanovništvo iz mržnje prema ljudima u pokretu pali kuće u kojima borave. Nedavno se jedan takav slučaj desio u Vrnograču pored Velike Kladuše, u kući koju je vlasnik prepustio četvorici migranata iz Maroka i Alžira na privremeno korištenje. Kako tvrde i migranti i mještani, danima su u ovu kuću dolazili lokalni nasilnici, te tukli ljude u pokretu i na njih potezali oružje. Jedne noći su došli sa kanisterom benzina.
„Nije dobro. Ovdje su nasilni prema nama, koriste i elektrošokere. Zapalili su kuću benzinom, onu u kojoj smo spavali“, kazao nam je Amar iz Maroka tokom naše posjete Vrnograču krajem septembra.
Tokom razgovora pokazivali su nam krvne podlive i rane od noža, za koje tvrde da su zadobili od strane pomenutih nasilnika. Njegovu priču potvrdili su nam i mještani Vrnograča.
„Neko veče su ih toliko tukli da je cijelo naselje odzvanjalo od jauka i krikova. Jednu noć su pucali na njih. Onda su usred dana potezali oružje, i to ispred osnovne škole! Kažu da moraju svoju djecu zaštititi od migranata, ali ne znam od čega ih tačno štite jer migranti ovdje ne prave nikakve probleme. Ovdje nije bezbjedno za njih. Ubiće ih!“, kazali su, moleći da ne objavljujemo njihova imena i fotografije.
Policija Unsko-sanskog kantona saopštila nam je, da su registrovali slučaj ali da nemaju informacija o počiniocima. Isti slučaj desio se 31. oktobra u selu Polje pored Velike Kladuše.
„Problem je što postoje ljudi koji bi migrantsku krizu rješavali po svaku cijenu, tako su sinoć bosanski banditosi pretukli četvoricu jadnika toliko da je bilo i lomova kostiju, te im zapalili kuću i svu njihovu ‘opremu’. Toliko o nama“, kazao je Šefik Sadiković, vatrogasac koji je prvi stigao na mjesto dešavanja, jutro nakon gašenja požara.
Kako navodi, radi se o kući koja je napuštena i u kojoj su posljednje dvije godine živjeli ljudi u pokretu.
„Zvao sam hitnu i policiju pošto su bili pretučeni i jedan nije mogao ustati“, priča on.
Upravo o tom slučaju portal Cazin.net izvijestio je da su kuću zapalili migranti, te da se “tako nešto moglo i očekivati”.
Nedavno se i na Fejsbuku dijelio video koji je snimio jedan Krajišnik. Snimak pokazuje njega kako dolazi do kuće koja se ne koristi i u njoj zatiče nekoliko muškaraca u pokretu kako pokušavaju da se ugriju uz vatru. On im zatim naređuje da ostanu unutar kuće i pokušava da zakuje daske na prozor sobe u kojoj borave. Na sreću, muškarci su jako brzo uspjeli da pobjegnu.
U nekim slučajevima čak, policija demantuje medijske natpise da su izbjeglice i migranti zapalili kuće, što se desilo u selu Krstače pored Bileće. Mediji nerijetko objavljuju vijesti u kojima direktno optužuju ljude u pokretu za požare, ali ne nude dokaze za te tvrdnje, pa čak ni izjave mještana, vatrogasaca ili policije. Takođe, mediji u naslovu izvijeste da su za požar krivi migranti, dok u samom tekstu navedu informacije da su počinioci nepoznati.
Predrasuda: Nose skupu odjeću i imaju dobre telefone
Stanje na terenu: Imaju ono što dobiju u BiH
Migranti i izbjeglice u BiH, većinom imaju samo ono što dobiju od lokalnog stanovništva, nevladinih organizacija i volontera. Iz ‘igre’ (nezakoniti prelazak granice) oni se u BiH vraćaju bez ičega, te tvrde da su im telefone, novac, vreće za spavanje, pa čak i obuću, oduzeli policajci u Hrvatskoj. Nekada se vraćaju čak potpuno goli.
„Ide grupica njih, potpuno golih! Jadnici su bili prebijeni, oduzeli su im sve, čak i odjeću, pa su se takvi vratili kroz šume u BiH. Onda su im lokalci dali šta su mogli“, kazao nam je početkom oktobra mladić iz mjesta Polje u okolini Velike Kladuše, gdje je smješten kamp „Miral“.
Telefon je svakom čovjeku u pokretu jako bitan, jer je to jedini način da se čuje sa svojom porodicom, ali i jedini način da putuje kroz šume i preko planina (aplikacija ‘Google Maps’). U Fejsbuk grupama za pomoć izbjeglicama i migrantima u BiH, povremeno možete da nađete apele za doniranje telefona ljudima u pokretu koji su ostali bez njih.
Predrasuda: Ostavljaju smeće iza sebe
Stanje na terenu: Znatno manje od bh. građana
Tačno je da na mjestima na kojima borave izbjeglice i migranti ima dosta smeća. Isto tako je tačno da su ta mjesta jako uredna ukoliko u blizini postoje kante ili kontejneri za smeće. Tako smo na autobuskoj stanici u Tuzli prisustvovali čišćenju stanice od strane izbjeglica i migranata. Na ‘ničijoj zemlji’ između RS i FBiH, ljudi u pokretu su nas pitali da li imamo vreće za smeće, kako bi počistili prostor na kome se nalaze. U šumi u kojoj živi oko 400 muškaraca iz Bangladeša ne možete pronaći smeće, osim onog unutar vreća koje su zavezane oko drveća.
Istovremeno, ako skrenemo u prigradska naselja bilo gdje u BiH, u koja ne zalaze ljudi u pokretu, vidimo namještaj, kućanske aparate i gomilu drugog otpada bačenog u rijeke.
Predrasuda: Nasilni su i terorišu lokalno stanovništvo
Stanje na terenu: Policija demantuje medije
Prema istraživanju koje je sproveo portal Raskrinkavanje.ba, tokom posljednje 2,5 godine u bh. medijskom prostoru ljudi u pokretu su bili najviše pogođeni lažnim vijestima i dezinformacijama. Ova grupa ljudi se najčešće prikazuje kao nasilna i radikalna.
„Članak koji je obilježio ‘zaokret’ u medijskom izvještavanju o migrantima objavljen je u maju 2018. u Avazu i u njemu se, nasuprot policijskim izvještajima, tvrdilo da “Migranti pljačkaju i tuku u centru Sarajeva”. Broj dezinformacija o migrantima i izbjeglicama je od tog trenutka počeo da raste. A pravu ‘ekspanziju’ je doživio nakon što se najveći broj migranata i izbjeglica koncentrisao u Unsko-sanski kanton, to jest u pogranične dijelove iz kojih je vremenom postajalo sve teže da se izađe i pređe granica sa Hrvatskom. Do kulminacije ovog dezinformacijskog narativa je došlo 2019. godine kada se, između ostalog, na bh. online sceni pojavio i portal Antimigrant, koji je već svojim nazivom a uveliko i sadržajem, jasno i otvoreno poručivao da je svrha njegovog postojanja raspirivanje mržnje prema izbjeglicama i migrantima. Do tog trenutka, slični su se sadržaji ‘ustalili’ i na društvenim mrežama, gdje se uglavnom objavljuju na anonimnim stranicama, navedeno je u istraživanju.
Kako se navodi iz MUP-a USK, tokom 2019. godine u tom kantonu je počinjeno 1.693 krivičnih djela, od čega su za 205 okrivljeni ljudi u pokretu. Čak 165 tih djela odnosi se na krađe i provale, zatim slijede nanošenje tjelesnih povreda i paljevine. Kada govorimo o teškim krivičnim djelima, desila su su četiri ubistva unutar migrantske populacije.
Tokom 2018. godine, od 1.406 krivičnih djela počinjenih u USK, za njih 77 se smatra da su ih počinili izbjeglice i migranti. Polovina njih su krađe i provale. Zabilježena su dva silovanja, jedno unutar migrantske populacije i jedno silovanje djevojke. Takođe su registrovana tri pokušaja ubistva i jedno ubistvo, podaci su MUP-a USK.
Da je slična situacija i u kantonu Sarajevo objavljuje portal Žurnal, pozivajući se na zvanične podatke MUP-a KS. Oni navode da su od januara do septembra ove godine u kantonu Sarajevo, počinjena 3.433 krivična djela, od čega su samo 88 djela počinile izbjeglice i migranti. Među njih spadaju dva ubistva, četiri pokušaja ubistva, pet teških i tri lakše tjelesne povrede, kao i jedna bludna radnja. Ostalo su većinom krađe i razbojništva.
Mujo Žalić živi u blizini kampa „Miral“ u Velikoj Kladuši. Nedaleko od njegove kuće nalazi se i nekoliko većih skvotova u kojima borave ljudi u pokretu. Ističe da sa njima nikada nije imao problema. Ako se nešto i desi, to su, kako kaže, sitnice.
„Pokupi neki obuću ili odjeću sa štrika, neki dan je uzeo peškir. Rekao sam mu da to ne radi, da ću mu dati kad zatraži. On plače… Sram ga je što to radi, a ja bih mu dao ionako. Razumijem ih, pa pogledajte kakvi hodaju po kiši“, kazao nam je Žalić početkom marta ove godine.
Njegov komšija smatra da je situacija generalno jako loša. Niko nije spreman, ni institucije ni NVO sektor a ni građani da prihvate ljude u humanim okolnostima. Ističe, da je jedan od ključnih problema nemogućnost uspostavljanja komunikacije jer većina lokalnog stanovništva ne govori engleski jezik. On je u svojoj kući ugostio nekoliko muškaraca u pokretu.
„Ljudi su u problemima, ne treba svakog osuditi da je lopov. Barem ja mislim da nisu. Pustio sam ih da tu budu neko vrijeme. Živim sam i žao mi je da imam praznu sobu a oni da kisnu. Kao čovjek sam izašao u susret“, priča on.
Nekolicina njegovih sugrađana je početkom oktobra protestvovala ispred kampa Miral, tražeći njegovo zatvaranje i protjerivanje ljudi u pokretu. Okupljeni građani nisu željeli kontakt sa novinarima. Oni koji su pristali da nezvanično razgovaraju, nisu mogli reći nijedno lično negativno iskustvo sa izbjeglicama i migrantima, već su prepričavali događaje koje su vidjeli u medijima ili čuli od drugih ljudi. Samo je jedna gospođa kazala, da joj izbjeglice i migranti kradu drva ispred kuće, pa je svoj posjed zaštitila ogradom.
Neprijateljskom stavu prema ljudima u pokretu doprinose i medijski natpisi poput:„Migranti siju strah među Tuzlacima: Kradu novčanike i prate djevojke na ulici“; „Najveća prijetnja su migranti“; „POVEĆAN BROJ KRIVIČNIH DJELA Galić: Sve agresivnije ponašanje ilegalnih migranata“ ili „Od ovog jeza hvata – Migranti silovali 1.400 devojčica u gradu Roterhamu“.
O navodnom teroru nad lokalnim stanovništvom, posebno se govorilo u medijima neposredno prije i nakon otvaranja kampa Lipa pored Bihaća. Tako je portal SrpskaInfo, objavio tekst senzacionalnog naslova: „SVI STRAHUJU DA ĆE PASTI KRV I Srbi prizivaju Oružane snage BiH da ih brane od MIGRANATA“. U tekstu se nižu izjave kojima se ljudi u pokretu optužuju za nasilničko ponašanje i uznemiravanje mještana. Samo prividno se uvodi i druga strana, ali se u ovom slučaju migranti ne pitaju za sporno ponašanje koje je tema teksta, već se izjašnjavaju o hrani i uslovima u kampu. Time im se oduzima prilika da se izjasne o stvarima za koje se javno optužuju.
Na porodičnom imanju u selu Lipa zatekli smo Mirsada Đuzovića, koji nam je kazao da ovdje boravi vikendom. Na imanju ima stado ovaca o kojima brine čoban, porodičnu kuću i pomoćne objekte. Na njima ne vidi nikakvu štetu.
„Migranti su tu od marta, baš nikakvih problema sa njima nemamo. U jednu vikendicu su ušli da spavaju, ali nikakvu štetu nisu napravili. Ni zapalili, ni ukrali. Ekser mi nije falio!“, kaže Đuzović koji boravi na nekoliko stotina metara od samog kampa.
Ipak, senzacionalni natpisi koji pretežno nastaju bez odlaska na teren i kopiranjem informacija sa drugih medija, u velikoj mjeri utiču na formiranje mišljenja kod lokalnog stanovništva. To se desilo i sa volonterima portala eTrafika.net, koji su o ljudima u pokretu dobijali informacije isključivo putem medija, koji opet jedni od drugih kopiraju i prenose lažne vijesti i dezinformacije. U želji da testiraju svoje stavove i sami se uvjere u položaj ljudi u pokretu, ali i njihove osobine, zajedno sa novinarima eTrafike, obišli su veliki broj kampova i skvotova u BiH. Nakon odlaska na teren i sticanja ličnog iskustva, svi su odbacili predrasude koje su im nametnuli upravo mediji.