Ono što razdvaja čovjeka od svih ostalih sisara je mogućnost korišćenja mozga i razvijena svijest. Koliko su pomenute karakteristike razvijene kod pojedinaca, njihova je lična stvar. U svakom slučaju, istorijska je činjenica da je svaka civilizacija imala svoje dvije najbitnije tačke, a to su vrhunac razvoja i postepena degradacija.
Ekonomske krize širom svijeta nam pokazuju da je vrhunac sadašnje civilizacije prošao i da se, po nepisanom pravilu, ta pojava ciklično ponavlja i donosi nam nove alternative. Ekonomska kriza koja je počela još 20-ih godina prošlog vijeka nam i nije nešto dobro donijela. Uslijedio je uspon fašizma i nacizma u mnogim državama, što je ubrzo dovelo do Drugog svjetskog rata (još jedna istorijska činjenica je da svaka civilizacija nastavlja uspon samo daljim širenjem) Nadajmo se da do sličnih posljedica ovoga puta neće doći.
Međutim, važniji je stav pojedinaca i manjih grupa pojedinaca prema svim (i političkim i nepolitičkim) situacijama u okolini. Logično je da političke i ekonomske promjene prate i sociološke promjene. Elem, 21. je vijek – danas je urbano biti urban i danas je moderno biti liberal, širokih shvatanja i otvorenog uma. Koliko je to iskreno, a koliko je u pitanju pomodarstvo? Liberala ne čini to što će prosjaku dati koji dinar ili reći kako je OK biti gej. Liberalizam je ipak širi pojam od toga.
Danas su svi ekološki svjesni a bacaju smeće okolo. Danas niko nije rasista, a opet neki bježe od malih Roma prosjaka ( vjerovatno da se ne ošugaju). Niko nije nacionalista, ali bi roditelji pali u nesvijest da im kući dovedeš Muslimana, Muslimanku/Srbina, Srpkinju( sve u zavisnosti na kojoj teritoriji se nalazimo).
Definicijski, liberalizam je zasnovan na idejama slobode i jednakosti. Znači, nema istinskog liberalizma ako se i dalje gleda na ljude kao srednjovjekovne kmetove kojima se bahato bacaju ostaci sa trpeze, dokle god je bitna nacionalna i vjerska pripadnost, boja kože i dokle god se dubina džepa pojedinaca gleda kao karakterna osobina.
Htjeli mi to da priznamo ili ne, elitizam je živ i nikada mu bolje nije bilo. Šminkerski ispadi svijesti i samosvijesti su tu samo da zamagle veoma jasnu i tužnu činjenicu – da smo postali nesavjesno i egocentrično društvo, koje iznad svega cijeni finansijsku moć i sve što ona nosi uz sebe. Iz udobnosti svog raskošnog stana ili trospratne kuće lako je sažaljevati gladnu djecu iz Afrike. Ipak su i oni i njihovi problemi stotinama kilometara udaljeni od nas. Štaviše, za većinu nas i oni i njihove muke su apstraktan pojam koji nas gleda sa monitora naših računara (po mogućnosti iz neke facebook grupe koja klikovima miša hrani gladne).
A šta se konkretno radi? Odgovor je prilično lak – ništa ! Računica je jednostavna. U današnje vrijeme, sa trenutnim stanjem kolektivne svijesti, ljudski život je zanemarljiva stvar. Nije teško biti fin? Nije, ali niko to ne želi. U svakodnevnoj trci za novcem savjest je u vidu ptice prepelice odlepršala u toplije krajeve. Riječi su veoma jeftine, pa ona stara latinska izreka “res non verba” je takođe sada mrtvo slovo na papiru. Mislim da bi se Orvel zadovoljno smješkao kada bi vidio današnju situaciju. Njegova rečenica “Sve životinje su jednake, ali neke su jednakije od drugih” nikada nije bila istinitija.
Kao i većina stvari, i ova potiče direktno iz porodice. Roditelji su ti koji od malih nogu usmjeravaju svoju djecu. Uče ih da pišu, čitaju, da se bave sportom, zanimaju za strane jezike itd… Pitanje je koliko njih svoju djecu uče životu? Koliko njih svoju djecu vaspitava na taj način da stvarno i istinski uđu u život bez predrasuda i da budu svjesni i sebe i svog okruženja? Sve manje i manje. Ovaj vijek nudi toliko načina da zastraniš u svakom pogledu kao ljudsko biće. U velikom broju slučajeva roditelji prepuštaju školama apsolutnu kontrolu nad vaspitanjem djece. U još goroj varijanti, djecu vaspitavaju televizija i računar. Jednostavno je strašno pomisliti u kakvom će svijetu da odrastaju naša djeca.
Budućnost je neizvjesna, i uz pomoć babe Vange, pa u skladu sa izrekom “Dum spiro spero” ostaje nam nada da nećemo kao Diogen ići kroz grad sa svijećom u sred dana i tražiti čovjeka.
eTrafika.net – Srđan Obarčanin