Zbog čega stalno tvrdimo da je politika kurva? Zašto toliko skupo plaćamo ono što nazivamo simbolom beščašća? Zar se nemoral zaista toliko odomaćio na javnoj sceni da smo odveć uvjereni kako smjeran i pošten čovjek veoma teško može ući u politiku, a još teže kao takav iz nje izaći?
Je li zaista svakoj hulji suđeno da prije ili kasnije postane krojač ljudskih sudbina, predsjednik, ministar, gradonačelnik, narodni poslanik, šef odjeljenja za stambeno-komunalne poslove, investitor javnih radova? Do kada namjeravamo laskati samima sebi kako smo dovoljno kadri da prepoznamo svakog lopova, licemjera, bitangu i sjecikesu čim se nađe pod reflektorima, pred kamerama, na bini, za govornicom, ali ne i onda dok je samo jedan od nas, tek redovna mušterija režima, državnih institucija koje od milja nazivamo najvećim javnim kućama, ovca za šišanje i klanje zbog “uzvišenih” interesa, političko nevinašce, prevarant u začetku, kriminalac početnik, rtv pretplatnik, namagarčeni žirant, uobičajeno ime sa biračkog spiska ili računa za grijanje i odvoz smeća? Kvari li politika ljude ili bismo morali da govorimo o obratnom procesu?
Ž. Ž. Ruso govorio je za one koji hoće da razmatraju politiku odvojeno od morala kako im nikada neće poći za rukom da ijedno od ovoga dvoga potpuno razumiju. Međutim, svi znamo da politika i moral odavno nisu u sestrinskim odnosima. Među njima ne samo da više nema onog jedinstva i harmonije kao u uzvišenim antičkim idejama o opštem dobru i pravednom uređenju zajednice slobodnih ljudi, već i svi koji bi danas nanovo da sastavljaju i obnavljaju pokidane veze između politike i morala vrlo brzo i lako bivaju optuženi i ismijani kao neznalice i sanjari. Kantova teza da politika ne može da učini nijedan korak, a da se prethodno ne pokloni moralu – za jedne je tek lijepo slovo na papiru, za druge, opet, pogrešan metod rješavanja društvenih problema, dok većina brzo odustaje od bilo kakvog promišljanja o temeljnim vrijednostima i principa pozicioniranja etike u savremenom političkom životu nacije, čovječanstva u cjelini. A ako nismo zainteresovani da razvijamo kritičku svijest i senzibilitet za problematiku (ne)moralnosti politike, mogu li nas doticati optužbe kako otvoreno ili prećutno saučestvujemo u njenom bestidnom i pogibeljnom žongliranju sa ljudskim i nacionalnim sudbinama? Pristajemo li i u ime kakvih interesa da opravdavamo svakodnevna gaženja i odricanja ljudskih prava i sloboda, sopstveno i dostojanstvo drugih, da mirno zatvaramo oči pred pojedinačnim i kolektivnim nesrećama, socijalnim razvratom, masakrom duhovnosti, vatrometom fanatizma, mržnje i ludosti, raspojasanom poniznošću i vlastoljubljem, povampirenim kukavičlukom i junaštvom?
Rasprava o međuodnosu politike i morala je rasprava o krizi naše civilizacije. O lažnim i zasljepljujućim autoritetima, progonu slobode, nacionalnim iluzionistima, putešestviju od apsolutizma do relativizma i nazad, o ruglu vrlina, pokolju tradicionalnih vrijednosti i postmodernog razbijanja identiteta iz kojeg više ne možemo da razaznamo ni ko smo, ni gdje smo, ni kuda idemo. Mihajlo Đurić u sjajnoj knjizi “Humanizam kao politički ideal” naglašava da je u naše vrijeme naročito potrebno da se podsjetimo humanističkog ideala starih Grka “kako bismo bolje shvatili ko smo i kuda idemo, da bismo predočili sebi šta smo sve nekada mogli i šta sve danas više ne možemo biti, da bismo jasno uvidjeli koliko smo daleko od onoga do čega nam je toliko stalo”. Čovječnost nije prirodna određenost čovjeka, već njegov kulturni zadatak, njegovo duhovno određenje, a čovjek ne može postati takav bez humanističkog obrasca, niti ljudski život može imati istinskog uporišta, vrijednosti i smisla bez etičkog, stvaralačkog učestvovanja u političkoj zajednici – među prosvijećenim građanima, slobodnim ljudima, šetačima prkosa, driblerima duha.
Još jedan veliki srpski intelektualac dokazivao je da su politika i etika tješnje povezani nešto što nam izgleda na prvi pogled. Slobodan Jovanović poručivao je da opstanak neke nacije zavisi od njenih kulturnih dometa, a opstanak države od morala njenih građana. Kao središnje pitanje politike, Jovanović je uzimao upravo ulogu morala u državi. Istovremeno, posebnu odbojnost osjećao je prema demogogiji i fanatizmu, nikada ne prihvatajući moralno problematične vještine političara kao nekakve političke vrline. On ističe da je Makijaveli raskinuo ne samo vezu politike sa religijom, već i sa moralom, što je s druge strane bio preduslov za konstituisanje politike kao zasebne discipline. Odvajanjem javnog od privatnog morala odvojena je politika od etike. Makijaveli je smatrao da hrišćanske moralne norme vrijede samo u privatnom životu, dok je u politici jedino važan interes države – odnosno prihvatljiva su sva sredstva koja čuvaju državu. Prema njegovom gledištu, kada je u pitanju privatni moral moramo uzimati u obzir interese drugih pojedinaca – pa nam nije dozvoljeno da činimo sve što traže naši privatni interesi, ali za javni/politički moral važi suprotna maksima – zadovoljavanje državnih ima prioritet nad svim drugim interesima, ona je vrhovna vrijednost. Po Makijaveliju bi izgledalo da pošten čovjek ne može imati uspjeha u politici, dok bi najtvrđa zločinačka nemoralnost bila jedan od nužnih sastojaka političke vještine. S druge strane, Jovanović smatra da je zadatak politike da pomiri državne s interesima raznih društvenih grupa. Njegova argumentacija je sljedeća: U državi se političari bore za vlast. Ako im se dopusti da se služe svim sredstvima, onda su moralno neosjetljivi političari u prednosti nad onima sa izraženim moralnim kodeksom. Ali, manje je vjerovatno da će moralno neosjetljivi političari služiti državi, vjerovatnije je da će oni vlast koristiti za lične ciljeve. Naprotiv, svojoj državi najbolje će služiti oni političari koji slijede načela privatnog morala, koji uzimaju u obzir interese drugih ljudi. Zato je u interesu države da u toj borbi pobijede političari sa što razvijenijim moralnim osjećanjima. Da bi se to desilo neophodno je da se zabrani korišćenje svih nemoralnih sredstava, da se spriječi kretenizacija javnog mnjenja, da mediji ne budu kanali za masovno laganje, propagandu i manipulaciju.
Pretpostavimo sada da se neki privatno moralan političar iz čistog patriotizma, dakle ljubavi prema državi, odrekne privatnog i prihvati politički/ javni moral (drugim riječima da patriotizam nadjača privatni moral). Međutim, takav patriotizam može ubijediti nekog inače etički postojanog političara da njegov lični moral nema svrhe u sukobima sa političkim protivnicima na unutrašnjem planu (uvjeren da bi njegovi protivnici, kada bi im se omogućilo da uzmu vlast, nanijeli štetu njegovoj voljenoj državi). Patriotizam bi zahtjevao od njega da se odrekne privatnog morala i posluži nemoralnim sredstvima u borbi za vlast kako bi radio za državni, a ne privatni interes. Prema ovom argumentu, javni ili politički moral morao bi preovlada u politici. No, Slobodan Jovanović se oštro suprostavlja i ovakvom argumentu. U čuvenom spisu “O totalitarizmu” odbacuje valjanost javnog političkog morala – još jednom otvoreno osuđuje makijavalizam (“cilj opravdava sredstvo”), tvrdeći da postoji samo jedan moral, privatni moral, podjednako važi za države i obične smrtnike. Mnogi ipak smatraju da Makijavelijev obrazac političkog ponašanja može i treba da bude kodeks cjelishodnog i racionalnog ponašanja neke države koja se nalazi u neprijateljski nastrojenom okruženju. No, prebogata iskustva totalitarizma pokazuju kako je primjena Makijavelijevog kodeksa cjelishodnosti bez ograničenja potpuno pogrešna, da državnim zvaničnicima ostavlja širom otvorena vrata za, blago rečeno, nehumano djelovanje! Zato samo moralni ideali predstavljaju najuzvišenija, nezamjenjiva mjerila našeg postupanja, a svi pokušaji da se državni interesi uzdižu kao jedini i neprikosnoveni zadaci politike – prije ili kasnije osuđeni su na poraz.
Kako i zašto većina današnjih analitičara političke i društvene zbilje onda banalizuju najuzvišenije ljudske ideale o boljem, pravednijem, blagorodnijem životu u zajednici? Njihova jedina ideja vodilja, kojom se rukovode i koju izvode iz površnog, prostačkog, iskrivljenog i zluradog posmatranja svog okruženja, svodi se na računicu da su ljudi po svojoj prirodi i zbog vučje borbe za opstanak i priznanje – loši, pokvareni, ograničeni, lakomisleni, sebični, pa na takvim temeljima mora i da se osvaja vlast i odvijaju politički odnosi. Bolesnom društvu ne ostvaljaju nikakvu šansu da se liječi i izbavlja, ne nude mu ništa osim stagnacije i odumiranja, ali mu istovremeno haraju po džepovima, dosoljavaju rane, ismijavaju suze. Njihovi mentori su dovitljivi pragmatici, mali ljudi sa velikim snalažljivošću u lavirintu ličnih ambicija, strasti, zabluda, poremećenih vrijednosti. I tako, po đavoljem kalupu, sve dok im se ne isporuči zaostavština podsvijesti, arhetipovi unakaženog proviženja, prezir odavno izgubljene ili nikad probuđene savijesti, smrad svilenih košulja sa kojima su ispirane slike o sopstvenim identitetima.
Šteta je što čovjek mora umrijeti onda kada je tek počeo da shvata kako je trebalo živjeti! Iako bi mnogi prvo pomislili da ova Hipokratova misao predstavlja žal zbog kratkoće ljudskog vijeka, antički filozof je stavio naglasak upravo na njegovu etičku osnovu. Drugim riječima, ne treba sažaljevati biološki, već moralni rok trajanja svakog čovjeka, ali i čitavog naroda! Koliko još možemo davati znake života?
eTrafika.net – Đorđe Vuković