Sociolog Ivan Šijaković tvrdi da su građani Republike Srpske, ali i cjelokupne BiH, pacifikovani do te mjere da im vlast može raditi šta god želi, bez bilo kakvog straha od masovnih protesta gladnih i obespravljenih ljudi.
Piše: eTrafika.net, Foto: Ajdin Kamber
U intervjuu za eTrafiku Šijaković, između ostalog, ističe da je za katastrofalno stanje u skoro svim društvenim sferama najodgovornija loša ekonomska situacija, te da nijedna zemlja na svijetu, kako kaže, nije mogla da razvije dobro socijalno, političko, ideološko, kulturno i duhovno stanje ukoliko ima slabu ekonomiju.
„Ekonomsko stanje kod nas najbolje se može ocijeniti ako pogledamo listu zemalja poredanih prema visini BDP (GDP)/PPP, koju objavljuju MMF i Svjetska banka. Ova lista je sačinjena na osnovu visine BDP po stanovniku, mjereno prema kupovnoj moći građana. To je najbolji pokazatelj ekonomskog stanja jedne zemlje. Na toj listi, za 2020. godinu, BiH se nalazi na 108. mjestu, sa BDP (ppp) u visini 15.612 američkih dolara. Od evropskih zemalja samo su Albanija (13.818) i Moldavija (13.006) lošije od BiH. Ispred BiH su Sjeverna Makedonija (16.927), Srbija (19.231), Crna Gora (20.567), Bugarska (24.367), Hrvatska (28.504), Rumunija (31.946), Mađarska (34.088) i Slovenija (39.593)“, ističe Šijaković za portal eTrafika.
Koliko je vremena potrebno za oporavak društva koje je, po mnogim ocjenama, duboko ogrezlo u korupciji, kriminalu i nepotizmu?
Prošlo je 25 godina od završetka građanskog rata u BiH, ali vodeći politički subjekti nisu uspjeli da izgrade napredno, razvijeno, samoodrživo i privlačno društvo. Umjesto toga, stvoreno je društvo u kome cvjetaju korupcija, nasilje, kriminal, nepotizam, prevare, nesigurnost i neizvjesnost. Nema pouzdanih pokazatelja da će se nešto promijeniti u pozitivnom smjeru u narednom periodu, vjerovatno ni u narednih 25 godina. Posebno što se nalazimo u vremenu svjetske ekonomske i socijalne krize, izazvane epidemijom korona virusa, ali i krizom ideologije liberalizma i liberalističkog fundamentalizma, koja je bila dominantna ideologija prethodnih nekoliko decenija.
Zašto ovdašnji građani, skoro potpuno pasivno, prelaze preko stvari koje bi masovno istjerale na ulicu ljude u svim civilizovanim državama svijeta?
Građani u BiH, posebno u Republici Srpskoj, pacifikovani su različitim mjerama pritisaka i ucjena, posebno vezanim za posao i vlastiti biznis, zatim širenjem straha od vidljivog i nevidljivog neprijatelja, potkupljivanjem, privilegijama za članove vladajućih partija i slično. Mnogi su se pomirili sa takvom situacijom, povukli su se iz javnog prostora i pokušavaju da se snađu kako umiju i mogu. Neki su odlučili da napuste zemlju i potraže bolje uslove za život u nekoj drugoj državi. Treba dodati i to, da je kod većine građana došlo do zamora od brojnih protesta, mitinga i skupova koji su se manifestovali prethodne dvije decenije.
Kako to mislite?
Pokazalo se da su ti protesti bili potpuno neefikasni i neuspješni, kao u slučaju „Pravde za Davida“, i da beskorisno troše ličnu i kolektivnu energiju građana. Moja procjena je, na osnovu nekih kraćih istraživanja, da manje od pet odsto punoljetnih građana izražava nezadovoljstvo ukupnim stanjem u društvu, uglavnom gunđanjem u javnom prostoru i razgovorom sa prijateljima i rodbinom. Svega jedan odsto punoljetnih građana, pokazuje spremnost, želju i odlučnost da se uključi u kontinuirane proteste na ulicama i trgovima sa nadom da mogu izvršiti pritisak na vlast i vodeće političke subjekte da pristupe društvenim reformama u cilju poboljšanja stanja u BiH i Republici Srpskoj. Svakako, to je simboličan dio građana tako da vlasti u BiH i RS, kao i političke strukture i subjekti, mogu biti mirni i bezbrižni i nastaviti sa istim aktivnostima, kao i do sada, u narednom periodu.
Gdje je nestao kritički glas akademske javnosti? Kakva je uloga ANURS-a, univerzitetskih profesora, studenata?
Treba priznati da takozvana akademska zajednica u prethodnih 20 godina nije imala kritički pristup prema stanju u društvu i političkim subjektima, koji to stanje proizvode i kontrolišu. Radilo se o nekoliko, svega pet do šest intelektualaca koji su iznosili svoje kritičko mišljenje, ali su se i oni, u međuvremenu, utišali kako zbog starosti, tako i zbog pritisaka koje su trpili u prethodnom periodu. Akademija nauka i umjetnosti RS je produžena ruka vladajućih političkih struktura, posebno SNSD-a, zato što su mnogi njeni članovi politički angažovani kao funkcioneri i savjetnici u Vladi ili kod predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH. Drugi razlog njihove odanosti sadašnjoj vlasti jeste direktna zavisnost finasiranja rada ANURS-a od „dobre volje“ pomenutih političkih subjekata. Dakle, na pitanje gdje se izgubio kritički glas akademske javnosti, odgovor glasi da ga nije ni bilo u prethodnih 20 godina.
Već godinama, u javnosti se priča o sve težem položaju domaćih javnih univerziteta. Po vašem mišljenju, ko je kriv za takvo stanje?
Glavni krivci za loše stanje na javnim univerzitetima, mjereno pozicijom univerziteta na Šangajskoj listi, su njihova rukovodstva, rektori, senati i upravni odbori. Oni su u prethodne dvije decenije više vodili računa kako da udovolje zahtjevima i očekivanjima političkih struktura, u svojim sredinama, nego da unaprijede naučni rad na univerzitetima. Rukovodstva univerziteta u BiH, su isključivo članovi vodećih i vladajućih partija u svojim sredinama, tako da je njima bio važniji stav njihove partije nego stav, potrebe i zahtjevi studenata i profesora. Naravno, tu treba dodati i loše materijalno stanje na univerzitetima i slabu opremljenost najnovijim tehničkim sredstvima i potrebnom infrastrukturom.
Kako komentarišete to što se na čelo visokoškolskih ustanova u RS postavljaju ljudi s partijskim knjižicama. Da li se, uopšte, može govoriti o nezavisnosti univerziteta?
Univerzitet nema ni zrnce akademske autonomije! Izgubio je autonomiju početkom građanskog rata u BiH i nije je više uspio vratiti. Partije su potpuno ovladale fakultetima i univerzitetima. Većina profesora i asistenata na dva javna univerziteta u Republici Srpskoj su članovi neke partije, uglavnom SNSD-a, pa je razumljivo, sa njihove tačke gledišta, da i dekani, prodekani, rektor, prorektori i članovi Senata budu istaknuti aktivisti iz vladajuće patrije ili njenih satelita i političkih „dronova“.
Da li imamo razloga za optimizam u zemlji iz koje se četvrtina stanovništva iselila u potrazi za boljim životom, dok ogromna većina ostalih ne pokazuje preveliku želju za popravkom aktuelnog stanja?
Svi oni koji ne pokazuju želju za poboljšanjem sadašnjeg stanja u BiH i RS, time iskazuju stav da je njima dobro. To se može izraziti i onom narodnom izrekom: „Dobro im je jer nisu znali za bolje“. Poboljšanja će biti vrlo malo, jedva primjetnog, u narednom periodu, prije svega mjereno nivom BDP-a, odnosno poboljšanjem životnog standarda građana. Razlozi za to su unutrašnje prirode, prije svega, loše političke klime, ali i stanja u okruženju, mislim na stanje u Evropskoj uniji.
Na šta konkretno mislite?
Evropska unija funkcioniše prema principu koncentričnih krugova: jezgro, poluperiferija i periferija, kako je to utvrdio Imanuel Valerštajn, sedamdesetih godina prošlog vijeka. Ja bih tu dodao i „subperiferiju“ u koju spadaju BiH, Srbija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Bugarska, Moldavija i Albanija. Da izvedem jedan misaoni eksperiment — ako bi se nekim slučajem desilo da na svim nivoima u BiH i Republike Srpske dođu ekspertske vlade i ekspertske skupštine, jer bez njih je ekspertska vlada nemoćna, to pokazuje Crna Gora, i one unaprijede BiH u narednih deset godina, tako da se sasvim približimo Mađarskoj i Sloveniji, to se ne bi svidjelo briselskoj administraciji i pokušala bi da takav napredak zaustavi po cijenu ponovnog detronizovanja BiH.
Gdje je, onda, buduće mjesto BiH u Evropi?
Naše mjesto u evropskoj strukturi država je zacementirano. Mi smo „subperiferija“. Od nas se mogu uzeti samo neki resursi, koji su potrebni EU i to je sve.