Negdje sam čuo divnu mudrost kako ne možemo uticati na to da nam razne vrane nadlijeću preko glave, ali ih možemo i moramo spriječiti da se na njoj ugnijezde! Ako banalizujem, mi ne možemo predvidjeti kada i gdje će nam se kakva odvratna ptičurina posrati na glavu, ali je naša olakšavajuća okolnost i puno pravo da njen izmet odmah stresemo sa sebe, počistimo i nastavimo dalje!
Zloupotrebljavajući mogućnost anonimnog komentarisanja tekstova na ovom lijepom i nevinom portalu mladih novinara, izvjesna očerupna kokoška namjerila je da se olakšava pod mojim kolumnama, ne obazirući se hoće li sadržajem svoje tjelesne i mentalne unutrice gadno unerediti samo autora ili i njegovu porodicu, saradnike i čitaoce. Zato sam, naravno, zamolio mlade kolege da počistimo prosuto i da se ubuduće zaključa opcija komentarisanja ispod mojih kolumni.
Naravno, još me je sramota zbog ovakve molbe i osjećam žal za mišljenjem mnogih normalnih ljudskih bića koji sigurno imaju štošta pametno da dopišu, isprave, naglase, izdvoje. Da ne ostane kakve dileme, svako ko se odvaži da javno objavljuje svoje stavove, komentariše ljude, događaje i pojave oko sebe, mora biti spreman da se to mnogima neće dopasti, mora biti viteški stamen da čuje kritiku, prihvati suprotno mišljenje. I to je ok. Takva komunikacija može samo koristiti kako autoru, polemičaru, tako i čitaocima. U tom sučeljavanju o temi dolazi do međusobnog oplemenjivanja, gimnastike uma i riječi, bildanja javne debate. Međutim, složićete se, širiti ruke i izlagati lice kojekakvim nakazama iz mraka nije ni hrabro, ni pošteno, već blesavo. Možeš koliko hoćeš stajati pred njihovom mračnom jazbinom, dozivati ih da promole kljun i stanu ti pred oči da ukrstite poglede i argumente. Ne vrijedi. To nije njihov teren, to nije njihov manir.
No, šta dalje da pišem kada svi znate o čemu govorim. Svako od vas ima neku vranu u svom životu. Na poslu, u komšiluku, za kafanskim stolom. Nekad ste ih hranili, strpljivo slušali njihovo graktanje, vjerovali da su vas dovoljno upoznale pa neće naći razloga i povoda da seru i po vama. Ali, prešli ste se!? E, pa, ništa manje nisu odvratne ni ove moje nakaze. Ja dobro znam o kome se radi, prepoznajem ih po njihovom specifičnom smradu, lako im je ući u trag, a i, hvala bogu, malo je takvih oko mene. No, šta ću, moram da radim sa njima, čistim govna kojim me gađaju, zaključavam krug prijatelja oko sebe, vrijebam parče neba pod kojim je bezbjedno. Dobro je što svi koji treba – znaju sve o njima, pa kad me i vide posranog svjesni su ko stoji iza toga, ne moram se više pravdati. Ali, mnogi čitaoci ovog portala ih ne znaju jer se kriju pod ljudskim imenima, nadimcima, maskama. I sreća njihova što nemaju posla sa dotičnim.
Kako bilo, ako ima takvih čitalaca ovih kolumni koji imaju neodoljivu potrebu da nešto napišu na račun autorovih stavova, ljudski iskritikuju iznesena stajališta i tvrdnje u bilo kojem od tekstova, pozivam ih da mi pišu na djordjev@teleklik.net. Biće mi čast da pročitam, uvažim, odgovorim. I još jednom molim za oprost i razumijevanje. Što onomad reče From, nisu svi luđaci u ludnici. Mada i tamo valjda ima internet.
eTrafika.net – Đorđe Vuković