Iako nema zvaničnih statističkih podataka, procjenjuje se da svaki šesti par u BiH ima problem sa sterilitetom. O ovoj temi se malo govori, jer je još uvijek tabu, a ljudi koji imaju problem često se smatraju bolesnima, izloženi su sramoti i osudi društva.
Piše: Snježana Aničić
Uzroci steriliteta mogu biti biološki, genitalni, vezani za ranije istorije bolesti, povrede, upotrebu lijekova… Takođe, uzrok mogu biti i godine (naročito kod žena), ali i stil života – napetost i stres, gojaznost, ishrana, izloženost toksičnim agensima (kofein, nikotin, alkohol, droge, steroidi). Razlikuju se uzroci steriliteta kod žena (starosna dob, neprohodnost jajovoda, hormonski poremećaji, policistični jajnici…) i muškaraca (godine starosti, smanjena produkcija spermatozoida, povreda testisa, karcinom testisa itd).
Predsjednik Udruženja „Beba više“ iz Brčkog, Željko Lazarević, ističe da, kada je u pitanju neplodnost, ljudi je često doživljavaju kao lični neuspjeh i sramotu.
„Neplodnost je bolest koja ne boli i od koje se ne umire, ali se s njom teško živi. Posao svih nas koji se bavimo, ali i živimo sa ovom tematikom, jeste da što otvorenije govorimo o ovom problemu kako bismo rješavali stvari koje se tiču liječenja, dijagnostikovanja i slično, te da istrasiramo put i budućim naraštajima koji će se, nažalost, suočiti s pomenutim problemom“, savjetuje naš sagovornik.
Privatna stvar koja ostaje u četiri zida
S obzirom na to da je riječ o privatnoj stvari, ali i zbog patrijarhalnog društva, problemi parova najčešće ostaju među četiri zida. Takav stav je razumljiv, ali ponekad nije dobar.
„Istina je da to jeste privatna stvar. Svi imaju pravo na privatnost, ali tajnost može ostaviti mnoge parove da se sami nose sa problemom i budu neinformisani. Isto tako i druga oboljenja su privatna, ali se ljudi usuđuju o njima razgovarati. Smatram da treba da izađemo iz tog okvira da je sterilitet oboljenje o kome ne treba da se priča (iako ja sterilitet ne volim nazivati bolešću nego više stanjem organizma). Nije sramota imati bilo kakvu vrstu bolesti, jer nismo je mi birali, ali razgovorom o tome i te kako možemo pomoći drugima“, rekla je Bojana Kotjelnikov iz banjalučkog Udruženja „Roda“.
Da bi se o samom problemu više saznalo, ali i da bi parovi koji imaju problem više naučili, potrebna je dobra saradnja sa medijima. Konstantno izvještavanje i dizanje svijesti pomoći će da se ponude konkretna rješenja koja bi uveliko doprinijela poboljšanju trenutne situacije.
Udruženje „Beba više“ je jedina organizacija u BiH koja je član evropske krovne organizacije za borbu protiv steriliteta „Fertility Europe“ i od njih su preuzeli pozitivne prakse koje su prenijeli na područje Brčkog.
„Zahvaljujući priči i popularizaciji problema neplodnosti uspjeli smo da omogućimo našim stanovnicima koji se liječe npr. tri postupka VTO o trošku Fonda, odnosno grada. Naši parovi imaju pravo izbora klinike u BiH gdje je Fond zdravstvenog osiguranja potpisao ugovore sa svim klinikama koje se bave IVF-om u našoj zemlji, a parovi koji odlaze u inostranstvo imaju refundaciju troškova za sva tri postupka. Zahvaljujući medijima i našem aktivizmu nadam se da ćemo uskoro imati i IVF postupke za žene koje su singl, što će automatski otvoriti mogućnost i ženama koje su u istopolnoj zajednici da se ostvare kao majke“, dodao je Lazarević.
Borba koja zadire u svaku poru života
Parovi koji imaju problem, susreću se sa biološkim, emocionalnim, socijalnim, finansijskim i psihološkim problemima.
„Borba sa neplodnošću zadire u svaku poru vašeg života. Kada uđete u borbu sa sterilitetom teško je odgovarati na pitanja sredine kada ćete imati dijete ili šta čekate, jer nije više u pitanju osuda sredine nego želja za ostvarenjem roditeljstva i nemogućnost tog ostvarenja prirodnim putem, predstavlja poraz na koji ne možete da utičete. Čovjek u životu može da ima nebrojeno puno izbora, ali da li ćete moći prirodno da ostanete trudni ili ne, u većini slučajeva ne zavisi od vas. Zato porazi u toj borbi imaju posebnu težinu. Negativne emocije koje se jave i pitanja da li ćemo mi ikada biti roditelji”, objašnjava Kotjelnikova.
Tu su i brojne predrasude, poput toga da su u većini slučajeva žene „krive“ za sterilitet. Važno je istaći da se sa neplodnošću bore i muškarci i žene te da nijedan pol nije „zaštićeniji“.
„Naše društvo još uvijek koristi pogrdan naziv za ženu koja nema djecu, pa je naziva ‘jalovom’ dok je muškarac u koliko-toliko privilegovanom položaju, iako statistika kaže da su u posljednje vrijeme najčešće muškarci uzročnici neplodnosti. S druge strane, ljudi koji su dobili djecu kada su željeli uglavnom ne razumiju o kakvom problemu je riječ“, napominje Lazarević i dodaje da onda stižu pitanja tipa „Šta čekate?“
Naš sagovornik objašnjava da psihološki aspekat jeste bitan, ali ne u tolikoj mjeri koliko se vjeruje. S druge strane, Kotjelnikova smatra da je psiha jedan od najvažnijih aspekata u borbi sa ovim problemom.
Sterilitet je problem oba partnera
Bez obzira na to koji partner se bori sa neplodnošću, treba biti svjestan da to nije problem pojedinca i da se tiče oba partnera. Ono što zabrinjava svakako je činjenica da muškarci teže priznaju da imaju problem i odbijaju preglede.
„U procesu ispitivanja uzroka steriliteta veoma je važno, odnosno najvažnije, da se oba partnera istovremeno ispituju i učestvuju u traženju uzroka zbog kog ne dolazi do trudnoće. U našoj sredini to, nažalost, još uvijek nije slučaj. Ispitivanje uzroka steriliteta i njegovo liječenje često se svodi na to da samo žena ide na preglede. Muškarci zbog stida, straha od mogućih loših rezultata ili i dalje prisutnog mentaliteta ovog prostora, preglede obično izbjegavaju ili obavljaju samo one osnovne, i to u potpunoj tajnosti. Zato je vrlo bitno da se ti stavovi promjene i da bez predrasuda zajedno krenu u postupak svih analiza“, govori naša sagovornica.
I Lazarević se slaže da pomenuti problem ne može biti problem pojedinca. Kako kaže, ukoliko se tako doživi, onda je zajednica osuđena na propast.
Parovi koji duže od šest mjeseci ne uspijevaju da dođu do začeća, većinom se odluče da potraže stručnu pomoć. Iz oba udruženja su potvrdili da im se parovi obraćaju za razne vrste pomoći. Lazarević savjetuje svim parovima koji žele pomoć da se obrate ginekologu i urologu, a ne nadri ljekarima.
U rješavanje problema treba da se uključe i institucije, čija bi podrška uveliko dovela do boljeg položaja svih parova koji se bore sa sterilitetom.
„Imamo zakon, ali ne i pravilnike koji bi ga regulisali. Tako npr. parovi kojima je neophodna donacija jajnih ćelija ili spermatozoida moraju putovati u inostranstvo, jer to kod nas još uvijek nije legalno. Priču o podršci rađanju i natalitetu čujemo samo u vrijeme predizbornih kampanja, jer odlično zvuči da je neko svjestan da izumiremo kao narod, ali se u praksi ne radi skoro ništa“, rekao je Lazarević.
I naša sagovornica smatra da u RS još uvijek ima prostora za napredak. Priznaje da je upravo to jedan od razloga zašto je pokrenula Udruženje „Roda“, kako bi iz ličnog iskustva pomogla drugima koji imaju problem, ali i da se ljudi iz Udruženja uključe u donošenje pravilnika i drugih odluka.