Lako je imati kuću, čak i kuću do kuće, čija god da bila, moja, tvoja ili naša. Dom je nešto drugo. Kuća se pravi materijom i radom, a dom dušom i srcem. U kući se prebiva, a u domu ostaje. Niko ne želi ići iz svog doma, a hiljade naših mladih želi otići. Zašto?
Zato, jer smo im opustošili dom, opustošili njihovu Banja Luku. Ako ovaj grad posmatram kao jednu veliku kuću, onda mi samo onaj dnevni boravak u centru glancamo da se šljašti i blješti kada dođu gosti bjelosvjetski. Našim domaćima ostavljamo prazne špajze, neuređena kupatila, haotične i nefunkcionalne radne sobe po školama, prazne podrume..
Uništili smo zadnji damar privrede, sela asfaltiramo, a škole im i fabrike zatvaramo…Pitam se za koga?! Ljudima koji žive pored izvora obećavamo vodu u 21. vijeku…O, pameti! U kanalima za navodnjavanje rastu šume i šikare, a nama usjeve uništava suša.
Grad je pun izdaje, izdaju se stanovi i poslovni prostori, za koje narod nema novaca, a grade se novi. Ljudi trunu u skupim podstanarskim sobicama, a sela prazna plaču za nama.
Ma, hajde što smo raskrčmili djedovinu, ali mi već i od svoje djece krčmimo… Kao avetinje lutamo našminkanim gradom, zatečeni samim sobom… Ko nas to prevesla da život nastavimo bez duše, bez srca, bez zanosa?
Zar smo mi narod koji je trebao nastaviti nauk naših duhovnih velikana – Ćopica koji nas je učio kako se smijehom liječi duša, Kočića koji nas je učio kako se ljubi svoja zemlja ili Vase Pelagića koji nas je podučavao da ne ubija siromaštvo, već prljavština i nemoral, koji nas je učio kako se čuva duh jednog naroda… Zar smo sve zaboravili?
Gledam ovaj nas Kastel – simbol našeg pada.
Puna nam usta razvoja turizma, a rušimo rimsko naslijeđe dograđivano i očuvano u vremenima svih okupacija i predato nama u naslijeđe..Ko nas to zbunjuje i muti pamet?
Gledam našu omladinu – njihove tuče su samo senzacionalna vijest za medije, njihovo trpljenje i zloupotreba po raznim centrima samo su informativne vijesti koje trebaju biti sto prije zataškane i zaboravljene, oni su samo potrošačka masa u kafićima i zadrugama koje nude dvolitre po promotivnim cijenama. I sanjaju, jadni, kako pobjeći iz zemlje u kojoj su proveli svoje djetinjstvo sanjajući kako će jednog dana postati neko…
A koga je briga za to?
Sve ovo pišem u ime one sitne raje, nas 90% koji u svojoj tišini postadosmo manji i beznačajniji od one nekolicine koja se skupo reklamira, vozi bijesnim mašinama i uvodi neki novi svjetski trend u našoj glavi i našem pogledu.
Mene sve ovo boli i o svemu ovome samu sebe stalno pitam, a evo sada, pitam i vas!
Ja imam volje da živim bolje. Imate li Vi?
Imam i snage, odlučnosti i ustrajnosti da se borim da od banjalučke kuće napravim dom. Imate li Vi?
Mene ne mogu ubijediti da neko odozgo poteže sve konce, da izbori nisu važni i da moj glas nije bitan. U šta vjerujete Vi?
Sa poštovanjem,
vaša sugrađanka Lidija Dodeva – Ristić