Za novinarku Vanju Stokić novinarstvo je neki vid odbrane, odbrane ugnjetavanih, slabih, nejakih. Konstantno upozoravanje, opominjanje. U njenom svijetu, novinari su čuvari javnog dobra, a istina je osnovni postulat novinarstva.
Izvor: doku.ba; Fotografije: Almir Kljuno
Za aktivisticu Vanju Stokić, aktivizam je ulaganje nadljudskih napora da uradiš nešto konkretno i korisno za svoju zajednicu. Za ljude sa kojima živiš. U njenom svijetu, aktivisti su neki fenomenalni, nesebični ljudi koji svoje resurse i vrijeme, neki čak i privatni život, ulažu u to da učine svijet boljim mjestom za život.
Aktivisti su njeni prijatelji. Ona je njihov saveznik u borbi.
Ako ne možemo, rekla je, da im pomognemo u toj borbi, a trebali bismo, onda barem da im ne smetamo, da ih ne napadamo i da ih ne optužujemo.
Pomaže socijalno ugroženim porodicama. Zahvaljujući njoj, neki su dobili krov iznad glave ili se riješili nagomilanih dugova. Pomaže kod udomljavanja napuštenih životinja. Koordinira raznim akcijama onda kada nema nikoga drugog da to radi.
Na početku priznaje.
„Uvijek sam se glasno protivila samovolji većine.”
eTrafika kao utopija
Banjaluka je administrativni centar entiteta Republika Srpska. Danas kada hodaš ulicama toga grada s nekim ko je u njemu odrastao, čućeš o tome kako u gradu niču nove zgrade, čak i višespratnice, i kako je automobila sve više, a parkova sve manje. Prolaziš od Boske prema Tržnici i naiđeš na gradonačelnika koji, pred desecima kamera i stotinu građana, s bine najavljuje najveću i najluksuzniju građevinu u Republici Srpskoj – novi Hotel Palas. Lice mu je pritom osvjetljeno reflektorima, a glas proročanski ozbiljan.
U Banjaluci ima kvartova u kojima ćeš, kad zastaneš i osvrneš se, ostati bez daha pred djelima ulične umjetnosti. Kao da su se svi kreativni ljudi ovoga grada našli na jednom mjestu i krenuli od njega činiti umjetničko djelo.
Murali tim zgradama daju svevremenu vrijednost.
Stari nazivi nekih mjesta još su živi. Mejdan je, među ljudima koji su tu cijeli život, i dalje – Mejdan. Reći ćeš: „Jezik je stariji od politike i sigurno je nadživi.“
Vanja Stokić je rođena i odrasla u Brčkom. U Banjaluku je došla na studiji novinarstva prije šesnaest godina. Danas je urednica portala eTrafika, malog alternativnog medija koji izvještava o ljudskim pravima, korupciji, javnim nabavkama, manjinama. Taj portal je njeno sigurno mjesto, mjesto slobode, mjesto pravde. Njena utopija.
Kada razgovaraš s njom, primijetiš da je svakoj izgovorenoj rečenici prethodilo duboko misaono oranje. Nema površnih tvrdnji, niti nagađanja.
„Često su novinari ti koji pišu historiju, koji su tu da zabilježe neke historijske momente i često se upravo njihovi snimci koriste u sudskim procesima.”
Jedino govoreći istinu možemo mijenjati svijet.
„Moj omiljeni pisac kaže da je govoriti istinu revolucionaran čin. To zapravo treba sve da nas vodi. Da imamo snage i hrabrosti da govorimo istinu.”
Migrantska situacija
Kao novu rutu na putu prema zapadnoevropskim zemljama, migranti i izbjeglice ovu zemlju otkrivaju 2017. Te godine je granična policija otkrila oko šest stotina ilegalnih ulazaka u zemlju. To je za tristo posto više u odnosu na 2016.
Od tada ih počinjemo viđati na ulicama i u parkovima. Kada vozimo magistralnom cestom nailazimo na kolone ljudi koji teškim koracima idu negdje. Kampovi su bivali sve puniji. Gradovi na sjeverozapadu puni stranaca, a lokalne vlasti ne znaju na to odgovoriti. Mnogi su bivali zbunjeni, neki ljuti. Empatija bi nastani, pa nestani. Smjenjivala su se godišnja doba, a ruta je postajala popularnija. Evropski zvaničnici počeše spominjati žičane ograde.
Vanja je objavila desetine priča o migrantima u Bosni i Hercegovini. Zbunjena pred mnoštvom konfuznih informacija u medijima, htjela je sama otkriti ko su ti ljudi. Pitala je kuda su krenuli, odakle idu i zašto su na tom putu. Išla je u bihaćke skvotove, obilazila je legalna i ilegalna kamp naselja.
Na brdu Lipa, udaljenom dvadesetak kilometara od Bihaća, gdje je montiran kamp za migrante, temperature budu i minus dvadeset.
„Nikada i nigdje se, u životu, nisam smrzla kao tamo.”
Bila je među hiljadu gladnih i promrzlih ljudi na zgarištu tog kampa.
„Kada se udubim u neku temu i počnem da je obrađujem, shvatim da ona u meni izaziva bunt. Da se ne slažem sa odnosom moje zemlje prema ljudima o kojima izvještavam.”
Objavljivala je fotografije, video snimke i pisala tekstove, da svijet sazna šta se zapravo dešava. Da negdje u bosanskog gori od gladi, bolesti i hladnoće pati preko hiljadu ljudi.
Dešavalo se da, uoči odlaska na teren, pozove svoje prijatelje da pošalju nešto za te ljude.
Kretala je u Bihać autom nakrcanim lijekovima, hranom i odjećom. Kolega vozi, dok ona tri sata piše na kutijama informacije o lijeku. Ljudi kojima su te kutije trebale ne znaju jezik.
„To je jedna ogromna količina posla koja je mene iscrpljivala, i fizički i psihički, ali jednostavno nisam mogla da stanem.”
Novinarki Vanji Stokić je važno da razumije ljude o kojima piše. Da razumije njihovu priču. Za nju migrantska situacija nije kriza, već samo jedna situacija koju bi njena država trebala znati riješiti štiteći prava svih građana koji su u toj situaciji.
„To su samo ljudi u nevolji, ljudi koji spavaju u šumi, koji su gladni, koji nemaju šta da obuku, koji su bolesni.”
Sa druge strane, u javnosti se širila priča kako su to teroristi, kriminalci, potencijalna opasnost. Neki njeni poznanici su htjeli da testiraju svoje predrasude, pa su išli s njom na teren. Kada su vidjeli kakva je zapravo situacija, i u kampovima i u skvotovima, oni su počeli da prikupljaju pomoć za migrante.
Izvještavajući o migrantima, mnoge je upoznala dobro. Danas joj se javljaju iz Belgije, Italije, Španije, gdje su našli poslove i krov nad glavom. Sjeća ih se iz vremena kad su bili u njenoj zemlji.
„Imam sliku njih kako se ovdje pate, kako nemaju šta da jedu, kako su prebijani od strane policije, kako su prognani od dijela lokalne zajednice.”
Većina njih su obrazovani. Slušaju istu muziku kao ona i imaju iste poglede na svijet.
Istina o njima
Mojoj sagovornici je, izvještavajući o migrantskoj situaciji, bilo važno da do ljudi dopre istina o njima. Domaće stanovništvo je uglavnom uzimalo informacije iz medija na osnovu koji su kreirali razne stereotipe. Protiv tih stereotipa se borila.
„Govori se da među njima nema žena i djece. Ima ih. Tačno, mnogo manje nego muškaraca. Neka djeca čak budu rođena tokom putovanja.”
Međutim, teško je, kaže, nagovoriti bilo koju ženu da stane pred kameru i kaže nešto. Djecu, pak, nije etično snimati.
„Zbog toga imamo sliku da su ovdje sve muškarci.”
Hodaju ulicom. Izgledaju drugačije. Ne govore jezikom tog mjesta. Nepoznate su im namjere.
„Niko se ne zapita kada su oni postali odrasli muškarci. Sretala sam punoljetne mladiće koji su svoju kuću napustili sa deset godina. Oni su krenuli na put kao djeca i u međuvremenu su odrasli.”
Govorili su joj da više nemaju osjećaj da pripadaju nekome. Zaboravili su kako je spavati u krevetu, kako je imati porodični ručak, kako je slaviti praznike.
„Njima je to sve ukradeno. Njima nedostaje jedan jako bitan dio života.”
Novinarka i aktivistica Vanja Stokić je ulože napore da razumije ljude, da njihovu priču podijeli u društvu u kojem živi i da im pomogne kada im je ta pomoć najpotrebnija.
Priče o LGBT zajednici
Tokom svih godina novinarskog rada, izvještavala je i o aktivnostima LGBT zajednice u BiH. Pisala je o njihovim pravima, situaciji u kojoj se nalaze, problemima. Pokretali su je isti motivi – da javnost suoči s pričama ljudi čija su prava zanijekana.
„Saveznica sam tim ljudima, njihova podrška na koji god način mogu da budem.”
Zbog tog savezništva su je nedavno, zajedno s nekolicinom drugih aktivista, napali huligani usred Banjaluke. Njen momak i ona su zadobili fizičke povrede.
Šta se zapravo desilo?
Negdje sredinom marta ove godine „Bh. povorka ponosa“ je najavila, javno, događaj u Banjaluci. Radilo se o diskusiji, projekciji filma i zabavi. Moja sagovornica je trebala da govori o savezništvu na toj diskusiji.
Međutim, javnost je to drugačije shvatila.
„Pušten je spin da se zapravo organizuje šetnja u Banjaluci.”
Ko je pustio taj spin?
„Pretpostavka je da je neko pogrešno pročitao post. Mislim da je to došlo od navijača. Međutim, ta greška je dovela do jako ozbiljnih posljedica.”
Navijači su se jako brzo organizovali i počeli kampanju protiv LGBT zajednice. Oblijepili su grad plakatima koji izgledaju kao da su ih aktivisti pravili. Uzeli su njihov logotip, njihove boje i napisali: „Čekamo vas“.
Ljudi u Banjaluci su zaista mislili da će se desiti šetnja?
„Aktivisti su dobro znali da njima poručuju da ih čekaju. I to je bila svojevrsna prijetnja.”
Tih dana su mnogi izvještavali o tome i počela se širiti priča da će se desiti povorka ponosa na ulicama Banjaluke. To je aktiviralo neke desničarske nevladine organizacije koje u svojim nazivima imaju riječi – mir, ljubav, bratstvo, humanitarno, Bog…
Poslali su dopis gradonačalniku Banjaluke, Drašku Stanivukoviću, predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku i premijeru Radovanu Viškoviću. Tražili su da se događaj zabrani.
Na kraju je policija to i učinila.
Međutim.
„Zabranila ga je na dan kada je događaj trebao da se desi. Aktivisti su već bili u Banjaluci, fizički već došli tu.“
Stoga su odlučili da organiziraju jedan neformalan sastanak u privatnim prostorijama u gradu.
„Nekoliko minuta prije nego smo im se moj momak i ja pridružili, policija je aktiviste obavijestila da nisu bezbjedni i da moraju da odu iz Banjaluke. Policija je to rekla i otišla. Petnaestak ljudi je stajalo na ulici, dezorijentisani, zbunjeni. Šta se dešava?“
U tom je tridesetak osoba, s maskama na licu, počelo da trči prema njima. Imali su palice, boce, boksere.
Ona je njihova
„Pokušala sam da se sklonim u jedno dvorište, u zaštitu pet-šest muškaraca. Međutim, oni su me zaustavili na samom ulazu u dvorište i rekli da tu ne pripadam. Uzvikivali su: Ona nije naša, ona je njihova. U tom su pristigli i huligani.“
Gurnuli su je preko betonskog zida između dviju kuća.
„Spale su mi naočale. Ništa nisam mogla da vidim. Bila sam dezorijentisana. Bila sam povrijeđena. Ruka je počela da mi krvari.“
Shvatila je da su je te komšije targetirale kao uljeza, kao nekoga ko je nepoželjan, kao nekoga ko će da onečisti njihovo dvorište i da je takvu treba neko kazniti. Ponavlja kako je targetiranje i dijeljenje na nas i njih na ovim prostorima opasno.
„Ja sam uvijek izbjegavala da pripadam tim nekim taborima, da me neko svojata ili da me se neko odriče po nekoj jasnoj osnovi.“
Međutim, kad već mora, i to je napravila.
„Ako smo mi komšije koje ne žele da zaštite djevojku, koju napadaju huligani, i koji očigledno podržavaju napad na LGBT aktiviste, i ako su oni grupa aktivista koji samo žele da se izbore za svoja prava, za bolji položaj u društvu, koji žele nešto konkretno da urade za ovu zajednicu, onda ću ja vrlo rado da budem zauvijek njihova i nikad više neću da budem naša.“
Nakon napada, istu večer je, zajedno s drugim aktivistima, napustila Banjaluku.
„Nama je policija zapravo rekla da ne mogu da nas zaštite, da ne mogu da nam garantuju bezbjednost.“
Zakon o kleveti
Novinarka i aktivistica Vanja Stokić se nekoliko sedmica kasnije vratila u Banjaluku. Radi svoj posao. Prilikom posjete njenoj redakciji, pripremala se za javnu raspravu povodom Nacrta zakona o kriminalizaciji klevete u entitetu Republika Srpska.
U međuvremenu je dvomjesečna javna rasprava završena. Ako Narodna Skupština entiteta Republika Srpska usvoji prijedloge izmjena, a Vijeće naroda ih izglasa, predsjednik entiteta će na koncu ovaj zakon proglašava važećim.
Nacrt zakona, koji za klevetu propisuje novčane kazne od oko 2.500 do čak 60.000 eura, podržalo je 49 poslanika, protiv je bilo 21, a suzdržan nije bio niko. Veće kazne propisane su u situacijama kad je kleveta iznesena u medijima, uključujući i društvene mreže ili na javnom skupu.
Preko 74 posto ispitanika u ovom entitetu smatra da su u nekim slučajevima napadi na novinare opravdani, pokazuje anketa koju je nedavno provelo Udruženje „Bh. novinari“.
„Najavljenu kriminalizaciju klevete vidim kao ličnu osvetu političara prema svima onima koji su se usudili da čačkaju njihove neregularne poslove i poslove njihovih porodica. Prvenstveno, tu su novinari i aktivisti. Oni će prvo doći po nas. Mi smo njihova prva meta. Međutim, oni se tu neće zaustaviti. Nakon šta nas pokušaju da obuzdaju, nakon što neke čak i eliminišu, oni će doći po ostale građane. One koji nisu po njihovoj volji.”
Međutim, upozorava, tu više neće biti novinara da izvještavaju o tome.
„Ne zato što neće željeti, već zaista fizički neće biti tu, biće onemogućeni da puste vijest o tome šta se dešava njihovim sugrađanima. Sudeći po svemu što se dešava, bitka je unaprijed izgubljena i zakon će biti usvojen.“
Broj političkih pritisaka i verbalnih prijetnji novinarima povećan je za 40 posto u odnosu na 2021. godinu. Tokom 2022. godine, u bazi napada na novinare, na stranici safejournalists.net, registrovan je ukupno 31 slučaj napada, prijetnji i pritisaka na novinare i medije u BiH. U 22 slučaja upućene su prijetnje smrću novinarima, verbalni i drugi oblici prijetnji i politički pritisci na medijske radnike i medije.
Iz Udruženja „Bh. novinari“ javljaju da je Linija za pomoć novinarima u 2022. zabilježila 79 slučajeva kršenja novinarskih prava i medijskih sloboda, a BiH se, prema izvještajima „Reportera bez granica“, nalazi na 64. mjestu na Svjetskom indeksu slobode medija za 2023.
Hrvatska, recimo, zauzima 42., Srbija je na 91., a Crna Gora je na 39. mjestu.
„Mi idemo ka jednoumlju, ka jednom totalitarizmu, ka vladavini jednog čovjeka koji će nama tačno da diktira šta ćemo da pišemo, kako ćemo da mislimo, šta ćemo da govorimo.”
Registar nevladinih organizacija
Osim ovoga o kriminalizaciji klevete, u entitetu Republika Srpska se priprema još jedan zakon. Naime, Vlada je na sjednici održanoj krajem marta utvrdila Nacrt zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija.
Najavljeni zakon podrazumijeva obavezu prijavljivanja svih transakcija i svega što rade nevladine organizacije čiji se projekti finansiraju iz inostranstva.
„Ako Milorad Dodik, dva-tri puta uzastopno, kaže za nekoga da je strani plaćenik, da je strani agent, izdajnik svoje države, onda će ga javnost tako i da percipira. To je neka osveta političara nama koji se godinama već bunimo protiv različitih anomalija u društvu, koji pokrećemo proteste, koji podižemo tužbe protiv institucija, koji sprječavamo prijatelje naših političara da grade mini hidroelektrane širom države i slično.”
Vanja Stokić je desecima puta policiji prijavila slučajeve prijetnji na društvenim mrežama ili na ulici. Samo je jedan slučaj proslijeđen tužilaštvu. Inače, policija prijave kvalificira kao „izražavanje ličnog stava i nezadovoljstva” čak i onda kada joj neko prijeti odsijecanjem glave.
A kada prijetnja iz online svijeta bude konkretan napad na ulici, onda moraš otići iz svoga grada.
„Čak i kad se usvoje ti zakoni, ja ću da radim svoj posao kako sam ga radila i do sada. Pa ćemo vidjeti kakve će biti posljedice. Ne vidim drugi način. Ako pristanem da se povučem, to nisam ja.“
U društvu je mnogo podijeljene odgovornosti, kaže na kraju. Ljudi iz neke grupe misle da nemaju potrebu uraditi nešto jer ih se određeni problem ne tiče. Računaju da će neko drugi da preuzme inicijativu.
„Ne čekajte! Možda se niko drugi ne pojavi, a čekanjem samo gubite vrijeme.“
(Priča iz autorskog serijala „Aktivizam u BiH: Naučene i propuštene lekcije“ nastala uz podršku European Endowment for Democracy.)